Kolumne


(Foto Jurica Galoić/Pixsell/Milivoj Mijošek/Glas Istre)
Kolumna
piše robert matteoni

MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno

U okvirno 12.500 radnih dana čovjek doživi doista svega i svačega. Pogotovo na ovim prostorima, uz mijene države, društvenog uređenja, ekonomskih zbilja, upravljača i vladara te inih faktora. Bilo je posebnih trenutaka, ali jedan u kontekstu ove teme, ostao mi je nekako posebno u sjećanju. Nije lako pronaći situaciju u kojoj se istovremeno trpko nasmijete i kuha vam ogorčenje. U pitanju je detalj. Jedan nadobudni urednik u matičnoj kući nazvao me da mi kaže kako mu je pretjerana količina teksta i fotografija koje sam mu poslao nakon jednog dočeka sportaša u Puli. Preciznije, bio je to dan kada se u centru grada, s bazom na trgu mercata, dočekalo nogometaše Istre po povratku iz Belišća. Velika masa ljudi željela je pozdraviti momčad koju je vodio Dragan Simeunović uz asistenciju Franca Rosignolija. Bio je to jedan krasan doživljaj za Puležan(k)e i navijače. Prije svega, zato jer su često iz drugih sredina mlade hrvatske lige, kad god bi željeli pljuckati po Puli i Istri, sprdali ovdašnju javnost kako im je to poklonio Franjo Tuđman. Istina je da je od prvog hrvatskog predsjednika potekla ideja da osnivanje Prve Hnl 1991. godine bude odraz nogometa cijele Hrvatske. I dok se Istru i Pulu cinično podsjećalo na "poklon uvrštenje", istu takvu priču iz Varaždina gotovo pa isti ljudi tretirali su primjerom uspješnosti. Vjerojatno je u tome svemu bilo i odjeka politički intonirane mantre o malim i velikim Hrvatima, što se tada u pejorativnom smislu predbacivalo ovdašnjem življu.


Peđa Grbin/Dražen Katalinić (Snimili: Sergej Drechsler/Davor Kovačević)
Kolumna
piše dražen katalinić

Grijesi iz mladosti i greške zrelog doba

Bivši IDS-ovac i nekadašnji »pučki tribun« iz Buzeta Damir Kajin u razgovoru za naš list ispravno je primijetio da se unatoč silnoj prašini koja se podigla oko imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika na nacionalnoj razini, u cijeloj Istri i dalje povlače paralele Turudić - Grbin. Prvoga se, kaže, povezuje s dvojcem Mamić-Rimac, a drugome se ne zaboravlja da je od 2010. do 2014. godine bio prokurist Jakupi klana. Točnije, tvrtke Victoria Delfin u vlasništvu braće Jakupi, koja su pak povezana s klanom Osmani iz Hamburga, odnosno albanskom mafijom, o čijim je vezama s obitelji Jakupi svojedobno pisao njemački tisak. Iz domaćih se medija moglo doznati da je jedan od braće osnivača tvrtke morao preuzeti poslovanje od drugog brata koji je bio na odsluženju zatvorske kazne u Puli zbog naručivanja ubojstva iz 2006. godine. Informaciju da je bio prokurist u tvrtki koju se povezuje s mafijom Grbin je, podsjetimo, zatajio Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, iako ju je bio dužan prijaviti. A kako je u to vrijeme bio pulski gradski vijećnik i saborski zastupnik, znači da je bio u sukobu interesa. Inače, Victoria Delfin prema sudskom registru osnovana je 2010. u Puli, a u opisu djelatnosti nema čega nema - turizma, ugostiteljstva, građevine, cateringa, javnog prijevoza (!). Tvrtke su im registrirane u gotovo svim europskim prijestolnicama, a jedna takva iz Beča stoji iza gradnje Shopping Malla Pula, najvećeg prodajnog centra od Rijeke do Kopra, a kao investitor se spominje tvrtka CCS ulaganja iz Zagreba, na čijem je čelu poduzetnik Predrag Đorđević, koji je u predstečajnoj nagodbi uspio kupiti i čuvenu Puljanku. I dok su se svi ti poslovi odvijali, Grbin je bio prokurist u tvrtki Victoria Delfin. Javnost je ove informacije doznala zahvaljujući blogeru Marku Rakaru koji je uoči parlamentarnih izbora 2015. sastavio Tablicu poslovne povezanosti svih kandidata za Hrvatski sabor. I unatoč tome, Grbinovom poslovnom karijerom nije se bavila nijedna državna institucija, a ni Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa nije uzelo za shodno o tome raspravljati.


Brodogradilište Uljanik / Damir Cupać (Snimili: Milivoj Mijošek/Glas Istre / Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Brodogradnja je identitet

Otkada je Hrvatske, otada je i muke po hrvatskoj brodogradnji. Mijenjale su se vlade, ali lijek za ozdravljenje hrvatskih škverova nijedna nije uspjela pronaći. Rezultat svega je porazan - hrvatska brodogradnja je na umoru. Što nikako nije dobro s obzirom na to da je riječ o tradiciji, i to proizvodnoj tradiciji koju treba čuvati i sačuvati. Malo toga je ostalo kada je riječ o proizvodnim djelatnostima, a među tim malo je i brodogradnja čija je sudbina krajnje neizvjesna. Kada je riječ o sjevernojadranskim škverovima, Uljanik je na izdisaju, a bio je ponos Istre i Hrvatske. U vijestima se Uljanik ne spominje po dobru i umjesto da u medijima čitamo o isporuci nekog broda, čitamo o izjavama aktera i svjedoka na riječkom sudu. Što se tiče »3. maja«, činilo se da je ovaj riječki ponos izbjegao najgore jer je i njemu prijetila sudbina Uljanika nakon što je pulska tvrtka preuzela riječku kako bi je spasila. Malo je nedostajalo da potonu obje. Trenutno se relativno dobro drži jedino remontno brodogradilište »Viktor Lenac« u Martinšćici. Barem kada je riječ o poslovnoj bilanci. Ni tamo nisu cvjetale ruže pa se protiv najcrnjeg scenarija i sredinom 2000-ih borila vlada i tadašnji premijer Ivo Sanader. Danas kada se spomene Sanader, asocijacije su isključivo negativne i svi njegovo ime vežu uz Remetinec i brojne sudske procese protiv bivšeg premijera nakon što je on naprasno dao ostavku, zahvalio na suradnji i rekao doviđenja. No, činjenica je da se upravo Sanader svim silama trudio da »Viktor Lenac« ne potone u stečajnom postupku. Poručivao je 2007. godine Sanader da vlada i on osobno jamče da nitko od radnika neće završiti na ulici i da će »Viktor Lenac« i dalje proizvoditi jer je riječ o velikom hrvatskom brodogradilištu s te 2007. godine više od 110 godina tradicije koje je promicalo hrvatsku brodogradnju u svijetu. Sanader nije dvojio da je »Viktor Lenac« hrvatski brend u svijetu koji zaslužuje biti spašen. I bilo je tako. Rezultat je taj da »Viktor Lenac« radi, sklapa poslove i bilježi pozitivne poslovne rezultate.

Zlatko Crnčec/Ivan Turudić (Foto Davor Kovačević/Patrik Macek/Pixsell)
Kolumna
Piše zlatko crnčec

DORH odlučuje o izborima

Nije baš jasno zbog čega je HDZ izabrao baš Ivana Turudića. Moralo se znati što će uslijediti. I u medijskom i u političkom smislu. Naime, cijela mudrost današnjeg HDZ-a bila je u tome da se ne izazivaju tvrdi i žestoki društveni sukobi. Posebno ne oko povijesnih i svjetonazorskih tema. Ako je oko toga i bilo sukoba, oni gotovo nikad nisu bili između HDZ-a i onih stranaka koje sebe smatraju ljevicom. Toga se nismo nagledali. Osim možda nedavno, kada se u Saboru raspravljalo o Zakonu o zaštiti hrvatskog jezika. Međutim, kako sam zakon uopće nije restriktivan i ne predviđa bilo kakve sankcije za bilo koga, cijela je ta rasprava bila mlaka vodica. Tek toliko da se jasnije postave linije u raspravi koja u Hrvatskoj, može se slobodno reći nažalost, malo koga uopće i zanima. Nije se čak previše ni iskoristila prilika da se javnost podsjeti da je oporbena zastupnica koja ima ambicije biti premijerka Hrvatske prije samo nekoliko godina potpisala Deklaraciju kojom se negira samobitnost hrvatskog jezika. S gledišta političke taktike, što se tiče HDZ-a bio je to dobar potez. Što je manje svjetonazorskih ratova, to su izborni izgledi ove stranke bolji. HDZ je 2015. u Hrvatskoj odigrao samo neriješeno sa SDP-om, iako je dobio više glasova nego 2016. i 2020. kada je, posebno prije četiri godine, u izbornom smislu pomeo pod SDP-om. Naprosto, lijevi su birači 2015. izašli na izbore jer su se osjećali ugroženi retorikom tadašnjeg HDZ-a. Prilikom dva sljedeća izlaska na birališta puno ih je ostalo kod kuće jer se nisu osjećali ugroženim od europarlamentarca Plenkovića.

(Foto Davor Kovačević/Reuters)
Kolumna
Piše zlatko crnčec

Hrvatska mora pažljivo postupati u BiH

Svojim odlaskom u Sarajevo zajedno s predsjednicom Europske komisije i nizozemskim premijerom Andrej Plenković napravio je svoj dosad najvažniji potez kada su u pitanju odnosi u jugoistočnoj Europi, posebno u BiH. Tako treba i nastaviti. Međutim, u svemu tome Hrvatska treba biti jako oprezna. Naime, bilo kakva suradnja sa srpskom stranom u BiH, ako je već ponekad nažalost ima, mora biti taktičke, a nikako, ni pod koju cijenu, strateške naravi. Jedno je odigrati politički dupli pas s Banjom Lukom oko nekih dnevnih političkih cjenkanja i dogovora oko nekog zakona ili rješenja. Politika je takva. Ne može se uvijek birati onoga s kim se moraš dogovoriti oko neke dnevne i privremene situacije. Međutim, bilo kakav strateški oslonac na Milorada Dodika i Republiku Srpsku bio bi poguban ne samo za Hrvate u BiH nego i za samu Republiku Hrvatsku. Dovoljno je samo pogledati politički ishod rata s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz njega su i Srbi i Hrvati izašli osramoćeni. Istina, Srbi puno više. Njihovi vodeći političari i časnici osuđeni na Haškom sudu. Ali kada se na kraju podvukla crta, Srbi su dobili 49 posto BiH, odnosno Republiku Srpsku, a Hrvati nisu dobili praktički ništa. Osim tužne činjenice da nas sada nakon Srba mrzi još jedan narod na Balkanu, Bošnjaci, s kojima Hrvati do proljeća 1993. nikad nisu imali nikakvih problema. Glagol mrziti možda jest prejak, posebno kada se koristi kao opis nekog kolektivnog osjećaja, ali odnose Hrvata i Bošnjaka taj je rat gotovo nepovratno narušio.

Ilustracija / Robert Matteoni (Snimila Angela Maksimović, Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Kolumna
PIŠE ROBErT Matteoni

MetroPola: Svijet virtualnosti i realnosti života

Na Božić će se navršiti 35 godina od jednog jako mi dragog događanja. Te 1988. godine dobio sam termin za intervju sa Silvijom Berlusconijem, tada hit poduzetnikom Italije, a pogotovo popularnom u milijunskoj masi navijača AC Milana. Razgovor se odvijao u njegovoj vili San Martino, u Arcoreu, blizu Monze (40 kilometara od Milana). Povijesno vrijedna građevina iznutra je djelovala monumentalno. Mnoštvo starine i nadopuna modernim elementima. Mnoštvo super vrijednih umjetničkih djela, od Tiziana preko Rembrandt, Rubensa do Picassa. Osjećaj da ste u domu jednog milijardera koji se pripremao osvojiti nogometni svijet, a koji je već bio dominantan lik talijanske poduzetničke, medijske i ine glamur scene, nudio je dvojbu kako se taj čovjek zapravo ponaša. Nije da imaš prilike upoznati svaki dan te likove koji kroje svijet, a imaju novca da ne znaju koliko, gdje god i što će s njima. Bilo ih je više u karijeri novinara ispred mikrofona, ali Berlusconi je ostavio posebne impresije. Prije svega zato što je bio vrlo srdačan, neposredan u razgovoru kao da se znamo od malih nogu, a onda i vrlo temeljit u objašnjenju svojih uspjeha, načina kako će funkcionirati mediji u budućnosti, i kako će nogomet potpuno promijeniti strukturu djelovanja. Tada je djelovalo utopistički, a već više godina unazad, a pogotovo danas kada se priprema nova reforma Lige prvaka, četvrta po redu unutar trideset godina, njegove su vizije bile i te kako realistične. Život je to legitimirao.

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Stvaranje memorija i tradicije - puna Drosina (Pula) respekta

Bilo je predvečerje 9. veljače 2011. godine. U Puli poseban dan, ne samo za nogometne ljubitelje, nego za Puležanke i Puležane uopće. Jedan razlog je nastup reprezentacije Hrvatske, pod vodstvom Slavena Bilića, protiv Češke predvođene ponajboljim vratarom svijeta Peterom Cechom. Drugi, i po mnogočemu jači razlog posebnosti te srijede, bilo je otvorenje rekonstruiranog stadiona Aldo Drosina! Prvi nogometni događaj na stadionu engleskog tipa (bez staze) bio je i prvi s natpisom »rasprodano«. Organizacija je pustila u prodaju 9.056 ulaznica, a još par stotina bilo je VIP gostiju u loži te novinara, snimatelja, fotoreportera. Prodaja je zaključena odmah prvog dana jer je interes za utakmicu bio je velik. Kao i za doživljaj obnovljenog stadiona. Dva su bila najveća rizika koji su mučili organizaciju otvorenja Drosine. Prvi je teren. Gotovo nitko iz nogometa, a i šire, nije mogao vjerovati da je Pula izgradila stadion, a da je ostavila travnjak i drenažnu strukturu starosti 18 godina. Po njoj su gazili kamioni, dizalice, mnoštvo ljudi za vrijeme dogradnje, a onda je samo ostavljena ploha. Da nije bilo Slavena Bilića, tadašnjeg izbornika, ta se utakmica nikad ne bi odigrala u Puli. HNS je izričito bio protiv, kao i obično negativan kad je nešto Puli potrebno ili manjkavo, no izbornik je preuzeo odgovornost na sebe. U povjerenju mi je govorio tih dana, s dozom zebnje, kako se samo nada da mu se neće obiti o glavu i da nitko od igrača neće stradati na gnjecavom terenu. Neki bi jedva bili dočekali takav epilog.

Zoran Milanović i Mario Banožić / Zlatko Crnčec (Pixsell / Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Završio sukob Milanović - Banožić

Mario Banožić više nije ministar obrane. I time završava njegov višegodišnji sukob sa Zoranom Milanovićem u kojem je dobrim dijelom imao pravo. Posebno se to odnosi na zapovijedanje Oružanim snagama, Naime, tijekom devedesetih tadašnja je oporba izvor svih zala u hrvatskoj politici nalazila u Ustavu koji je davao velike ovlasti predsjedniku Republike. Jedno od temeljnih obećanja prije izbora 3. siječnja 2000 bilo je da će se smanjenjem ovlasti predsjednika svesti na običnog fikusa. Pa bi i zapovijedanje vojskom postalo ovlast Vlade, a ne više predsjednika. I onda se dogodilo totalno iznenađenje. Novi je predsjednik Republike postao Stipe Mesić, tadašnji i današnji ljubimac svih od centra pa do ekstremne ljevice. Pa je ta ekipa zavapila da bi bilo strašno ukinuti ovlasti i »našem Stipi«, pa počela raditi veliki pritisak da se ipak odustane od glavnog izbornog obećanja - potpunog razvlašćivanja predsjednika Republike. Rezultat svega toga bio je još uvijek aktualni čudnovati kljunaš od hrvatskog Ustava. Koji predsjednika istina određuje vrhovnim zapovjednikom, ali mu istovremeno onemogućava za tom vojskom i zapovijeda. Pa sada ako recimo predsjednik negdje želi odletjeti vojnim helikopterom mora poslati dopis u MORH koji onda šalje drugi dopis šefu Glavnog stožera koji onda izdaje konačnu zapovijed. Bizarno i smiješno, ali tako određuju Ustav i Zakon o obrani. I tu su čudnovatu praksu zbog toga poštovali i Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Čak i sam Zoran Milanović prvih sedam osam mjeseci svog mandata. No onda od nje naglo odustao i počeo izravno zapovijedati i kod uporabe materijalnih sredstva i kod angažmana vojnika. To je kao da nekoga u tvrtki u kojoj radi na službeni put pošalje osoba koja nema ovlasti potpisati mu putni nalog. Nastali su neki troškovi, a i vojnici su počeli ostajati bez dnevnica. I politička i najveći dio medijske scene nisu naravno kao i obično podržali ustavno i zakonsko rješenje već su se podijeli po političkim linijama - za ili protiv HDZ-a. Za Banožića ili za Milanovića. Banožić je tu možda pogriješio što je premalo objašnjavao koliko su Ustav i Zakon na njegovoj strani, a za njega je bila neugodna i činjenica da su obični vojnici zbog tog sukoba ostajali bez novaca na ime dnevnica. Nije se ni trebao upuštati u međusobna vrijeđanja s Milanovićem jer u tom sukobu s najbržim jezikom ne samo hrvatske politike, nije imao nikakve šanse.

Ivica Todorić / Zlatko Crnčec (Snimio Luka Stanz/Pixsell / Davor Kovačević)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Agrokor opet progoni Hrvatsku

Agrokor, majka svih hrvatskih privatizacijskih trauma, opet je na naslovnicama. Pao je krunski dokaz DORH-a protiv Ivice Todorića koji se istovremeno izborio da arbitraža u Washingtonu razmatra njegov slučaj. Puno je tu pitanja koja traže odgovore. Kako se DORH-u uopće mogao dogoditi ovakav debakl? Da financijsko vještačenje u najvećem dijelu rade zaposlenici KPMG-a Hrvatska, tvrtke koja je od 2007. do 2019. poslovala s Agrokorom. I samim tim bila u sukobu interesa, i kao takva potpuno nepodobna da za potrebe DORH-a radi financijsko vještačenje ove tvrtke. Najmanji su ovdje problem tih 1,3 milijuna eura. Nije to, naravno, mali novac, ali je u cijeloj priči potpuno nebitan. Puno je bitnija činjenica da je financijsko vještačenje odbačeno iz sudskog spisa i neće se moći koristiti na suđenju. A bez njega, čini se, nema ni postupka. Jer neće biti dovoljno dokaza da se dokaže bilo čija moguća krivnja. Naravno da će se sada svi pitati je li se to dogodilo slučajno ili u tom kaosu ima i nekog sistema. Ako se to ne istjera do kraja na čistac cijeli bi se slučaj mogao u javnosti početi tumačiti kroz formu nekakve teorije zavjere - pokušaj države da izborom financijskog vještaka koji je u sukobu interesa pokuša napraviti svojevrsni "deal" s Todorićom. Osim toga, cijeli će ovaj slučaj pridonijeti tome da javnost bude dodatno i ogorčena, ali i rezignirana jer će još jedna velika financijska afera završiti pravosudnim fijaskom.

Ilustracija/Damir Cupać (Snimio Luka Jeličić/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Cijena sladoleda itekako je bitna

Oni koji ne žele ništa vidjeti, a žele biti jako pametni, mudro će zboriti kako je ova turistička sezona rekordna, da podsezona obara sve rekorde, da je Hrvatska opet bila hit destinacija i da su u krivu svi oni koji su se tijekom ljeta bavili cijenama kuglica sladoleda. Sa zavezanim očima oni će upirati prstom u one koji su upozoravali da je drumsko razbojstvo u turizmu dugoročno neodrživo. Živimo u vremenima kada se ništa ne može sakriti i kada na društvenim mrežama i raznoraznim platformama umjesto prekrasnih vala osvanu računi koji svjedoče o nenormalnoj pohlepi kvaziturističkih djelatnika. Trend je da se Hrvatska sve više percipira kao skupa turistička destinacija koju je pametno zaobići nakon što su se oni koji žive od turizma razmazili i spremni su neprestano dizati cijene. Najprije zbog inflacije, a onda zbog uvođenja eura. I veliki dio pri tom nije spreman gostima dati adekvatnu uslugu za paprenu cijenu. Našega bahatog iznajmljivača ne zanima praćenje ekonomske situacije u Europi, u zemljama iz kojih dolaze naši najbolji gosti, a to su Italija, Austrija, Njemačka i srednjoeuropske zemlje. A da prate ekonomske vijesti, što bi trebali ako su pametni, shvatili bi da se u Europi koja je sve više opterećena gospodarskim problemima prevrće svaki, ne euro, nego cent. Sve se teže živi, a kada je tako, potencijalni gosti triput će razmisliti hoće li uopće ići na godišnji odmor. A ako se već odluče na putovanje, jednako tako će dobro promisliti gdje će potrošiti novac kojega i oni, kao i hrvatski građani, imaju sve manje. Možemo se mi tješiti da smo raj na zemlji, ali teško da će ljudi po inerciji dolaziti u taj raj. Pogotovo ako su se već gadno opekli. Moglo bi biti da će zbog bezobzirnosti najviše ispaštati oni koji se najviše bahate, a najmanje ulažu, dok goste shvaćaju kao priliku za brzu zaradu s kojom će se kupovati automobili bez ikakve želje da se podiže kvaliteta smještaja i ponude.

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Učitelji, predmet, odnos i škole života

Nekad nam je život bio drugačiji, i u Puli da. Tamo 1960/70-tih dok je moja generacija ulazila u prva osvješćivanja svijeta oko nas, bilo je nekih ljudi koji ti iz djetinjstva ostanu u posebnom sjećanju. U to vrijeme injekcije su bile servirane i kod kuće. U mojem kvartu, recimo starog sajma automobila i Koparskog naselja, ordinirao je šjor Nino (Di Capua), bolničar koji je bio besprijekornog strpljenja kada smo mi klinci tulili i prije nego je namjestio injekciju. Vremenom bi te opustio nekom pričicom, nasmijao bi i »cik«, prođe ubod. Malo kad odrasteš, pa čekaš, recimo, pismo svoga djeda iz drugog grada, ili da ti za rođendan šalje poklon, osobito se raduješ dolasku poštara. U mojoj ulici, Rakovčevoj, svakodnevno, precizne satnice, po suncu, vjetru, kiši, taj šjor bi dolazio uvijek, ali baš uvijek nasmijan. Ciao piči, ciao klinci, pružio bi karamelu, mali slatki luksuz doba i probirao poštu. Ah, ti Robi sigurno čekaš ovo, podgrijavao bi moje očekivanja paketa kojeg je djed, uz obvezni pečat(njak) slao za rođendan, Novu godinu… Ej, šjor Nefat, come sta… Kako ste, pitao sam i već u tinejdžerskoj dobi kada se primjećivalo da teret radnog staža pomalo iskazuje svoje tragove na omiljenom poštinu. No, stari Nefat (jer ima nastavak…) uvijek bi zadržao osmijeh na licu, odavao raspoloženje i kad bismo popričali kako je na nogometu, znao bi se posebno raspričati. Bio je golman, iako nizak rastom, kazivali su svjedoci vremena da je letio kao šajeta s jednog na drugi kraj gola.

Zlatko Crnčec (Snimio Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Hrvatska ne može utjecati na događaje u Gazi

Civilne žrtve moraju se izbjeći, a izraelski odgovor mora biti usmjeren na Hamas, a ne protiv palestinskog naroda u Gazi, rekao je jučer premijer Andrej Plenković u razgovoru za France 24. Premijer je ponavljanjem ove fraze, među ostalim, pojasnio ponašanje Hrvatske prilikom nedavnog glasovanja u UN-u. Vlada se našla pod velikim političkim napadima zbog glasovanja u Ujedinjenim narodima. Možda se zaista moglo glasovati i drukčije, ali sve to skupa ne mijenja previše na stvari. Jer to kako se Hrvatska izjasnila ne zanima baš nikoga u svijetu. Točnije rečeno, nikog izvan najužeg vrha NATO saveza. Ovog smo puta bili uz stajalište Sjedinjenih Država, dok se EU oko toga ionako bio podijelio. Ako smo time djelovali na način da nismo iziritirali najjaču i najvažniju NATO državu, a nismo stvorili ni neprijatelje unutar EU-a, a nismo ni jedno ni drugo - onda je tu napravljen dobar političko-diplomatski posao. Države su sebične i u prvom redu gledaju samo sebe i svoje interese. Pa je tako sada ovdje postupila i Hrvatska. A da je Hrvatska i podržala uvođenje stanki u ratnim djelovanjima kako bi se dopremila pomoć, to ne bi na stvari promijenilo baš ništa. Izrael bi i dalje ravnao Gazu. Nije na tako maloj državi kao što je Hrvatska da pokušava utjecati na glavne globalne trendove. Jedini razuman potez je pokušati im se prilagoditi. Sve preko toga je preuzetno i pokušaj boksanja s dečkima iz superteške kategorije, iako spadamo u perolaku. I to je to. Dok se veliki tuku, mali pod stol. Zvuči domobranski, možda i jest, ali je jedina razumna taktika. Jedino što Hrvatska ovdje može jest iskreno zaželjeti da se i rat na Bliskom istoku, baš kao i onaj u Ukrajini, što prije završi. Da ljudi na svim stranama konačno prestanu ginuti.

Zlatko Crnčec (Snimio Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Vukovar ponovo žrtva dnevne politike

Sada je očito da će Domovinski pokret na sljedećim parlamentarnim izborima koristiti istu taktiku kao i na prethodnim. Bit će to udaranje svim mogućim političkim sredstvima po HDZ-u i njegovoj koaliciji s Miloradom Pupovcem. Mada opet, što je vrlo zanimljivo, ovaj put nema nikakvih ultimatuma HDZ-u da je koalicija moguća samo ako se najveća stranka odrekne Plenkovića. Prije četiri godine time su si zatvorili sva vrata za moguću postizbornu koaliciju. Ovaj put su ipak nešto pametniji pa su ih odlučili ostaviti odškrinutima. Nikad se ne zna. Ili se možda i zna, a sada se radi predstava za njihove birače da ih podrže u situaciji koja je teža od one otprije četiri godine. Naime, sada nema fenomena Škoro. Pored toga, DP se u zadnje četiri godine uspio posvađati s nekim od partnera s kojima je prije četiri godine izašao na izbore. Tako da je ova opcija miljama daleko od toga da njena lista i njeni partneri na sljedećim izborima osvoje 16 mandata, što im je uspjelo u srpnju 2020. godine. U tom je kontekstu posve razumljiva i medijska DP ofenziva koju zadnjih tjedana gledamo na prijateljskim medijima ove stranke. Jako je upitno koliko će im se ova taktika isplatiti. Čak i u istočnoj Slavoniji koja je najviše pretrpjela u Domovinskom ratu ova retorika sa »Za dom spremni« nije nešto na čemu se može dobiti značajan broj glasova. Dakle, što se tiče izbornih izgleda, DP-u predstoji teška borba, istina vjerojatno ne za sam parlamentarni status, ali definitivno da za poziciju utjecajne stranke kakvu sanjaju njeni čelnici.

Damir Cupać / Zoran Milanović (Snimio Vedran Karuza / Novi list)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Pljuvanje na demokraciju

Premijer Zoran Milanović nije baš gotivio novinare, a otkada je postao predsjednik, sve to pomalo odlazi u patologiju. Teško je reći je li riječ o prevelikom egu ili je u pitanju nešto drugo - recimo nerazumijevanje funkcioniranja medija. Ali činjenica je da je riječ o nedopustivom ponašanju koje si ne bi smio dopustiti predsjednik mjesnog odbora, a kamoli predsjednik države. Može se teoretizirati o tome jesu li mediji dobri ili loši, propitivati jesu li režimski i skloni biti produžena ruka neke politike, interesne skupine ili čega već. Ali s pozicije predsjednika države dijeliti novinare na one koji imaju pravo na informaciju ili pitanje i na one koje to pravo nemaju, u jednoj demokratskoj državi je skandal. Još je jednom na patologiju Zorana Milanovića upozorio premijer Andrej Plenković. Premijeru je nepojmljivo da predsjednik odbija odgovoriti na pitanje novinara N1 Ivana Hrstića. A predsjednik je odbio dati odgovor jer je po njegovom mišljenju riječ o agitatoru. Predsjednik pamti da je spomenuti kolega bio glasnogovornik predsjedničke kampanje Milana Kujundžića. Onda je Plenković napao i cijeli novinarski ceh jer su izostale reakcije na takav Milanovićev postupak. Pita se Plenković što bi bilo da je on tako nešto napravio pa je odmah odgovorio da bi odmah reagirao HND kao strukovna organizacija, a uz to bi se pisalo pismo Europskoj federaciji novinara. I onda Plenković zaključuje da kada je riječ o Milanoviću nitko ni da pisne ni da zubi škrinu. Po njegovom mišljenju riječ je o sramoti, i predsjednika i medija.

Borbeni avion Rafale/Damir Cupać (Foto Sirpa-Air/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Mali, ali nikada više slabi

Na satnoj, a ne na dnevnoj razini izloženi smo prekomjernom informativnom granatiranju kada je riječ o europskim i svjetskim sukobima. Strašna riječ rat toliko je frekventna da je to za izluditi. Mi koji smo na nesreću iskustvo rata prošli itekako se sjećamo tog potpunog ludila koje smo prošli prije 30-ak godina. Sjećaju se oni koji su prvi uzeli pušku u ruke nemoći pred neprijateljskom tehnikom, trenutaka kada te sekunde dijele od smrti od tenkovske granate, nemoći koju je osjetio svatko onaj tko se skrivao u rovu od naleta aviona. Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja i činilo se da je sve izgubljeno. Ali na kraju nije bilo. Hrvatska je svoju kalvariju prošla, ali iskustvo nemoći nije i neće zaboraviti. Istina, Hrvatska je mala, ali to ne znači da bi trebala biti slaba. Vremena su se promijenila i vojska nije više što je nekada bila. Vojska danas nije opća mobilizacija, ratovi su evoluirali i danas je siguran onaj tko može uložiti u suvremeno naoružanje i opremu. A to zahtijeva vrhunski obučenu vojsku. Koja ne mora biti brojna, ali mora biti sposobna rukovati modernim naoružanjem kako bi zaštitila granice zemlje od bilo kakve opasnosti. Dobro, možda je Hrvatskoj najveća zaštita članstvo u NATO-u i članak peti kojim se regulira načelo da je napad na jednu članicu NATO-a, napad na sve njih. To znači da Hrvatska ima moćan obrambeni kišobran, ali članstvo u NATO-u ne znači samo prava, već i obveze. A jedna od tih obveza, bez obzira na to koliko smo mali, je što kvalitetnija profesionalna vojska koja je sposobna djelovati i u Hrvatskoj, ali i izvan nje u skladu s odlukama NATO-a. Dio te priče je i zaštita hrvatskog neba.

Tunel Učka/Damir Cupać (Snimio Milivoj Mijošek/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Krasna zemljo, Istro mila

Još se građevinari sjećaju možda najvećeg pothvata u modernoj hrvatskoj povijesti, a to je gradnja Pelješkog mosta. Što je on za južnu Hrvatsku, to je druga cijev tunela Učka za Istru. I nije to pretjerivanje. Istra je doživjela prometnu i svaku drugu renesansu nakon što je u promet puštena prva cijev tunela Učka. Bila su to druga vremena, bilo je to vrijeme socijalizma, i tada je u tunelu usred mraka zasjala zvijezda petokraka. Priča o potrebi probijanja tunela Učka krenula je sredinom 60-ih godina 20. stoljeća, za pripreme je bilo potrebno više od desetljeća, a radovi su počeli 1976. godine, nakon što je potpisan ugovor sa zagrebačkom Hidroelektrom i splitskim Konstruktorom. Tunel Učka probijen je 14. svibnja 1978. godine, a zajedno s cestovnom dionicom Matulji - Lupoglav, u ukupnoj dužini od 24 kilometra, dovršen je i pušten u promet 27. rujna 1981. godine. Tada je taj građevinski pothvat označen kao veliki uspjeh socijalističkih i samoupravnih naroda i narodnosti. S razlogom. Moglo se u Istru i preko Učke, ali kroz Učku je značilo prometnu integraciju Istre u maticu domovinu. Još i danas je u mnogim istarskim i primorskim domovima negdje u ladicama singl ploča na kojoj je na A strani »Krasna zemljo«. Koja je izdana u povodu otvorenja tunela Učka. Valja se prisjetiti prve strofe: »Krasna zemljo, Istro mila/dome roda hrvatskog/Kud se ori pjesan vila/s Učke tja do mora tvog...«. Onaj tko umije čitati s razumijevanjem, shvatit će zašto se probijala Učka u Jugoslaviji, a i zašto je bilo potrebno krenuti u probijanje druge cijevi. Istina, bilo je početkom 1990-ih velikog nezadovoljstva i negodovanja kako je moguće da se isporuči francuskoj tvrtki u koncesiju ono što se gradilo samodoprinosima. I dalje je to otvoreno pitanje, ali dobro je da se nije stalo na tome da se uživaju plodovi onoga što je narod gradio, već se krenulo s investiranjem kako bi se Istra potpuno integrirala u prometnu infrastrukturu Hrvatske i kako bi sva ona prekrasna istrijanska mjesta bila bliže svima u Hrvatskoj, ali i svima koji kao gosti dolaze u hrvatsku Toscanu.

Andrej Plenković/Damir Cupać (Snimio Luka Stanzl/Pixsell/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Vukovi i čobani

Premijer Andrej Plenković bio je uvjeren da će građani Hrvatske pamtiti 1. siječnja 2023. godine po velikom uspjehu Hrvatske, a to su uvođenje eura i ulazak u Schengen. Time je ostvaren veliki san zacrtan još uoči Domovinskog rata. No, kako stvarnost ne mari puno za političke snove premijera i ministara, početak 2023. godine građani Hrvatske neće pamtiti po tom političkom uspjehu, već će pamtiti tragičnu činjenicu da je bez ikakvog opravdanog razloga i preko noći došlo do enormnog poskupljenja proizvoda i usluga. Dogodilo se ono najgore, ostvarenje noćne more svih političara, a to je pretvaranje velike pobjede u težak poraz. I od tada traje borba da se divljanje cijena zaustavi. Početkom godine politika je prijetila svim i svačim trgovcima, pozivala na razum, na socijalnu osjetljivost koja bi ih morala natjerati da sudjeluju u prevladavanju inflatornih kretanja. Bez uspjeha. Građani su bili sve očajniji, iako su sindikalne akcije rezultirale povećanjem plaća u javnom sektoru. Divljanje cijena bilo je takvo da je brzo poništavalo ono što je država dala. Stvorio se začarani inflatorni krug iz kojeg nema izlaza. Odlazak u bilo koju prodavaonicu ili korištenje bilo koje usluge postalo je noćna mora. Svatko zna što uglavnom kupuje i svatko zna da su cijene takve da se u godinu dana potrošačka košarica prepolovila. Sreća u nesreći je da su još uvijek aktivne mjere državnog subvencioniranja energenata pa nije došlo do potpunog kraha kućnih budžeta onih koji su zaposleni. Hrvatski umirovljenici davno su krahirali i kako ti ljudi preživljavaju iz mjeseca u mjesec, prava je enigma. Ajde da poskupljuju luksuzni proizvodi i usluge, čovjek bi još to nekako mogao izdržati odričući se nekih navika. Ali poskupljuju prehrambeni artikli, i to poskupljuju toliko da se umjesto suza radosnica zbog eura, niz lice slijevaju prave mučeničke suze kojima se žali za kunom. Za vremenom kada je kupac još uvijek znao da za recimo 750 kuna može napuniti kolica, a sad za 100 eura ne može napuniti ni pola. Živimo u kapitalističkom sustavu i po teoriji tu bi problematiku trebalo urediti samo tržište.

Zlatko Crnčec (Snimio Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Ilegalni migranti postaju izborna tema

Problem ilegalnih imigranata mogao bi postati tema u predstojećoj izbornoj kampanji. Naime, zadnjih dana došlo je do značajnog rasta pokušaja ilegalnog prelaska državne granice. Samo jučer spriječen je ulazak više od 600 ljudi koji su željeli iz BiH ilegalno ući u Hrvatsku. Radi se o uzlaznom trendu. Ako bi ovo postala predizborna tema, lako bi se moglo dogoditi da ljevica na njoj izgubi glasove. Naime, iz Možemo! su jučer ustvrdili da nema nikakve potrebe za prenaglašavanjem ovog problema. Možemo! je za »migracijsku politiku s humanim licem«, te naglašavaju da ovo pitanje »ne spada među egizistencijalne teme koje muče građane poput inflacije«. Možda zaista ilegalni prelasci granica većeg broja ljudi nisu »egzistencijalna tema« za one koji to govore dok sjede na nekoj od brojnih terasa u središtu Zagreba. Ali za ljude u Lici, te na Baniji i Kordunu koji žive na migrantskim rutama, ove su stvari ipak malo egzistencijalnije. Možemo! je i nastao iz dijela udruga civilnog društva koje su se 2015. snažno zauzimala da Hrvatska praktički postane mjesto na kojem bi bili prihvatni centri za ilegalne imigrante. Odakle bi oni odlazili prema sjeveru, kada bi se i ako tamošnje bogate zemlje odlučile da ih prime. Ako bi došlo do toga, otvorilo bi se na stotine radnih mjesta za zaposlenike NGO-a koji su gurali ovu soluciju. Ako Možemo! zauzme ovakvu poziciju za sljedeće parlamentarne izbore, to će im jako naštetiti. Posebno u onim izbornim jedinicama kroz koje prolaze imigranti. A moguće i šire. Naravno, ako u proljeće sljedeće godine bude postojao problem povećanog broja ilegalnih imigranata.

Dalija Orešković / Zlatko Crnčec (Snimio Igor Kralj/Pixsell / Davor Kovačević
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Liberale čeka još jedan neuspjeh

Takozvani hrvatski politički centar još jednom neće biti neki politički faktor. Ako je i postojala kakva mogućnost za takvo nešto, ona je čini se definitivno nestala jučerašnjom odlukom Dalije Orešković da prekida bilo kakvu suradnju sa strankom Centar. Nekadašnja predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa rekla je da ona i stranka bračnog para Puljak "nemaju zajedničku budućnost" i da "dugoročno nisu na istoj valnoj duljini". Kako će akteri ove priče izaći na sljedeće parlamentarne izbore, tek treba vidjeti. Recimo Centar na razini države, još dok je Orešković i bila njihov član, nije prelazio jedan posto podrške birača. Možda se razlog za to krije i u činjenici da su svi oni skupa pomalo zbunili birače promjenama imena svojih političkih opcija. Puljkovi su politički počeli djelovati kao osnivači i vođe stranke Pametno, a Orešković kao utemeljiteljica i predsjednica stranke Start. Potom je zajedno s još nekim viđenijim neovisnim političarima osnovala Stranku s imenom i prezimenom koja se potom spojila s Pametno, a svi oni skupa preimenovali u Centar. Zaista bi čovjek trebao biti pasionirani pratitelj politike da pohvata sve ove promjene. Naravno, i Orešković i bračni par Puljak imaju i ime i prezime koji još uvijek nešto znače na političkoj sceni. Mada čini se puno manje nego prije samo nekoliko mjeseci. Posebno to vrijedi za Puljkove koje će poprilično koštati ova krajnje bizarna priča sa zviždačicom Majom Đerek.

Damir Cupać / Ilustracija (Snimili Vedran Karuza / Milivoj Mijošek)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Vrijeme triježnjenja

Bliži se Vela Gospa, bliži se vrhunac turističke sezone i vrijeme je da se počne podvlačiti crta i sumirati rezultati. Nema nikakve sumnje da će ukupne brojke biti zadovoljavajuće i da će Ministarstvo turizma pričati o još jednoj uspješnoj turističkoj žetvi koja će napuniti državni budžet kako bi država mogla spremna dočekati još jednu neizvjesnu zimu koja je pred nama. Nema nikakve sumnje da će brojke pokazati da je sezona bila uspješna. Ali ni u jednoj sezoni kao u ovoj, ako izuzmemo pandemijske godine, nije su pojavio crv sumnje kad je riječ o dugoročnom rastu broja gostiju. Turistički stručnjaci svjesni su da ima previše signala koji upozoravaju na to da je vrijeme spavanja na lovorikama prošlo i da treba napraviti ozbiljnu analizu koja će pokazati zbog čega je bilo toliko negativnog marketinga ove godine. Kada bi se brojale objavljene vijesti, priče, reportaže, kako u masovnim medijima, tako i na društvenim mrežama, ispalo bi da je negativnih opaski bilo više nego što je bilo hvalospjeva o ljepotama Hrvatske i svega onoga što Lijepa Naša može pružiti gostima koji dođu na odmor u nju. Može biti da peta kolona ne spava, turističko tržište Mediterana se oporavlja i svatko se za goste bori kako zna i umije. Čak i uz tu pretpostavku, dovoljno je signala da oni kojima je to posao moraju napraviti ozbiljnu analizu kako bi se izradila strategija što i kako dalje. Opća je ocjena da je Hrvatska postala skupa, a da za cijenu koju nudi gosti ne dobivaju kvalitetu.

Ilustracija/Damir Cupać (Snimio Milivoj Mijošek/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Postadoše Nijemci Česi

Jedna od najzanimljivijih priča koja će se pamtiti kao razglednica iz tekuće turističke sezone je ona priča iz Pule. Glavni lik te priče je slastičar koji je na vrijeme vidio da nema nikakvog smisla dizati cijenu sladoleda na nekoliko eura jer će ostati bez posla pa je čovjek smanjio cijenu na jedan euro i posao mu cvjeta. Ispao je heroj hrvatskog turizma kojega bi trebalo nagraditi nekakvom plavom turističkom vrpcom, kada bi ona postojala. A sve što je napravio je ono što bi trebao napraviti svatko tko malo šire vidi od želje da se za nekoliko mjeseci zaradi za još jedan novi automobil srednje klase. Vidio je da ljudi imaju sve manje novca i da je za mnoge dolazak na more financijska avantura koja bi mnoge od avanturista mogla nakon ljetovanja ostaviti s glavoboljom kada krene škola i sezona grijanja. Jednostavno, zbog inflacije i ludog vremena u kojemu živimo mozak govori da treba svaki cent, a ne euro, nekoliko puta prevrnuti u ruci prije nego što se potroši. Živimo u vremenu kada informacije iz Hrvatske osvanu u bilo kojem dijelu svijeta za nekoliko sekundi. Kada je riječ o hrvatskoj turističkoj ponudi, informacije nisu nikako dobre jer je mreža svih mreža preplavljena lihvarskim računima koje si sve teže mogu priuštiti europske obitelji. O hrvatskim da ne govorimo. Ljudi su postali oprezni i kao da su svi odjednom postali kao nekada Česi kojima su se mnogi smijali zbog toga što su automobilima punim hrane dolazili na ljetovanje u Hrvatsku. Sada se čini da su i Nijemci postali Česi. Teška su vremena, a racionalan narod kao što je njemački zna kada treba dići ručnu kočnicu.

Mate Parlov / Robert Matteoni
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Čovjek, šampion, pojam... PARLOV

Netko mudar mi je davno kazao. S odmakom vremena važne stvari ne blijede, što je više vremena prošlo, one postaju bistrije. I kada se odvali dobar dio životnog puta, onda se te stvari sve bolje i razumiju. Neki cinik bi kazao, definicija doživljaja starosti. Ok, ona često nije odraz realnog nam doba, nego biološke stvarnosti. U onom pozitivnom smislu referiram se na starost kao mudrost. Kad nešto asocira na tog našeg velikana, a ako ste ga bliže poznavali onda je to češće, razigrat će se memorija. I ona kolektivna, i ona osobna, i ona pomiješana. Svi koji smo živjeli njegovu karijeru imamo taj zajednički doživljaj. Jedinstvena priča. Neponovljiva. Iz nekog drugog svijeta. Svi koji su pored toga upoznali njegovu životnu stranu, spoznali bi slične, ali suštinski drugačije zbilje posebnosti. Oni koji nisu imali taj doživljaj, pogotovo koji su bili udaljeni od njegova centra svemira (Pula-Fažana), razbacani širom prostora bivše Jugoslavije, i šire, imali su tu kolektivnu priču kao stvarnost idola. I vjerojatno je bilo jako teško shvatiti, poglavito iz današnje verzije otuđenosti ikona od tzv. običnih ljudi i svakodnevica, kako netko tako velik, kojeg je 20 milijuna ljudi pratilo kao Božanstvo, budilo se po noći da pali stare crno bijele televizore i prilagođavalo odlazak na posao ili što god, ovisno kada je on nastupao, kada je svježe umirovljen kao šampion svih šampiona, kazao…

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)
Kolumna
Piše Robert Matteoni

MetroPula: Zelena škotska trava i žuti whiskey, uz mudrost Craiga Browna

Prije tri tjedna kolega novinar iz Škotske poslao mi je poruku tužnog sadržaja. Iz mojeg kuta možda bi primjerenije bilo kazati, poruka koja izaziva sjetu. U dobi od 82 godine preminuo je Craig James Brown, jedan od njihovih slavnijih trenera. Bio je između ostalog šef struke u Motherwellu, Abeerdenu, Prestonu, dio struke u Fulhamu. No, najveći je trag ostavio kao izbornik škotske reprezentacije, koju je prihvatio 1993. godine, nakon što je 7 godina bio dio stručnog stožera mladih selekcija i pomoćnik izbornika Roxburgha. No, činjenica da je bio i asistent sir Alexu Fergussonu bila mi je zanimljiva u našim kasnijim neočekivano prijateljskim komunikacijama. Craig Brown bio je nekonvencionalan tip unutar vrhunskog nogometa. Upoznao sam ga prije prve utakmica kvalifikacija za Mundijal u Japanu/Južnoj Koreji 2002, a koja se odigravala u Maksimiru 11. listopada 2000. godine. Nakon što je Škotska remizirala s Vatrenima pred 18 tisuća gledatelja, navijači su skandirali Miroslavu Blaževiću na odlazak. Sjedili smo u pres loži (danas VIP) na konferenciji na kojoj je Ćiro skrušeno i tiho nešto promrmljao. Kasnije, kad je završila presica, pozvao me po strani i kazao što namjerava učiniti te molio da to ne objavim još. Bilo mi ga je uistinu žao, iako smo u njegovih 2.437 dana stolovanja na klupi Vatrenih imali raznih dana profesionalne suradnje. Ćiro je bio jednostavan takav, sto i jedna mana, ali imao je neviđenu vrlinu kako će ti ući pod kožu. Naposljetku, zajedno svi s njim živjeli i uživali Francusku 98, broncu, vrh njegove karijere, mjesec dana lipnja-srpnja u kojima je bio uistinu samo trener. I to vrhunski trener. Njegovo šaputanje, danas to mogu kazati, da će podnijeti ostavku, nije bilo tek tako. Kad je kazao »sine, nemoj to nikome još reći« to je zapravo bio poziv da se to objavi. Bio je vrlo lukav i živio je od odjeka »raje« kako bi on to uokvirio, pa je njen eho sa tribina »Ćiro odlazi« još jednom htio preko medija testirati nakon što se ohlade emocije. No, poslije 6 i pol godina, a nakon što se nije plasirao na EURO 2000, eliminiran od SR Jugoslavije u Zagrebu, nagovještaj neuspjeha u kvalifikacijama za SP 2002 bio je završni ton. Ćiro više nije vodio Hrvatsku.

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPula: Ljetna tržnica na (noviji) pulski način

U nekim davnim vremenima prijelazni rokovi nogometaša bili su sasvim druge dinamike i pravnih okvira. Počevši od toga da je u bivšoj Jugoslaviji svaki igrač do 28. godine bio primoran igrati saveznu (ili niže) ligu, promjene kluba su se često događale i plijenile pažnju šire nogometne javnosti. Jedan primjer toga mi se posebno urezao u memoriju, a dogodio se 1981. godine. Služio sam vojni rok u Nišu, u vojarni koja je imala 5-6 tisuća vojnika. Na popodnevnom postrojavanju iz snažnog razglasa objavljivali su sportske vijesti, i svi smo pozorno slušali upravo zato što je trajao prijelazni rok. Nekada je to trajalo tjedan dana, nabijeni intenzitet emocija, iščekivanja i očekivanja za navijače. Tog dana se doznala i odluka najtraženijeg igrača toga vremena na prostoru bivše države, fantastičnog Blaža Bake Sliškovića. Za dotadašnjeg fantazistu mostarskog Veleža, koji je zbilja igrao najatraktivniji nogomet jer je bio pun talentiranih igrača, doslovno su se bez rukavica i finoće borili svi klubovi velike četvorke. Činilo se da je favorit Crvena Zvezda, do nje Partizan, iako je Hajduk bio moćan u privlačenju velikih igrača iz cijele Juge. Dinamu se davalo najmanje šansi. »Danas je konačno riješen gordijski čvor. Blaž Slišković je potpisao ugovor za splitski Hajduk….«. U tom trenu eruptirala je galama, na velikom platou razbili su se »redovi postrojavanja«. Neki su skakali od sreće, drugi su negodovali, treći psovali, četvrte priča nije zanimala ali su s pažnjom promatrali sve one koje je ta informacija uzbudila. Komandiri su odgodili desetak minuta postrojavanje i odlazak u menzu, i sami međusobno komentirali i Sliškovićev transfer, ali i neke druge koji su toga dana ostali u sjeni najatraktivnijeg. Blaž Slišković, koji je igrao nogomet nekog drugog rezona u odnosu na druge, dribler, boemčina, senzacionalnih rješenja i slobodnjaka, postao je nedodirljivi ljubimac tribina, o kojem se legende dan danas pričaju sa posebnim poštovanjem. Njegova priča zaslužuje neki svoj posebni prostor.

Gonzalo Garcia / Roberto Car (Snimio Danilo Memedović)
Kolumna
PIŠE ROBERTO CAR

Garcijin odgovor i tri opcije za slaganje momčadi Istre 1961

Slavlje zbog osvojenog, rekordnog petog mjesta u HNL-u uz najbolji bodovni učinak nije se još ni stišalo, a navijači Istre 1961 vratili su se tradicionalnoj ljetnoj razbibrizi. Ponovno se ključnim pitanjem nameće "u kakvom će sastavu pulski prvoligaš krenuti s pripremama?". Odmah nakon posljednjeg susreta sezone, domaćeg remija sa Slaven Belupom, u prvi se plan stavljalo to što Istra 1961 pod ugovorom ima čak 21 igrača, ali i trenera Gonzala Garciju. Svi su se složili da je to dokaz odličnog posla kojeg radi sportski direktor Saša Bjelanović sa suradnicima. I doista, to je pokazatelj da se ovog puta u pulskom klubu razmišljalo dugoročno. Međutim, idući dani donijeli su zabrinjavajuće vijesti. Znalo se da će dio igrača otići iz Pule, jer su nekima istekli ugovori (Galilea, Marin, Knežević, Kopljar), a nekima posudbe (Marešić, Caseres, Boultam, Mahmoud), ali onda su stigle i najave zanimanja drugih klubova za ponajbolje igrače "zeleno-žutih" (Majkić, Hujber, Petrusenko, Bakrar). I na koncu, u razgovoru za naš list trener Gonzalo Garcia iskazao je dvojbu oko svog nastavka rada u Istri 1961. A baš je pitanje trenera ključno i zbog toga su u pulskom klubu već pripremili bolji ugovor za urugvajskog trenera, tražeći od njega da na vrijeme kaže ostaje li na "Drosini" ili ne. Pulska bi se momčad trebala okupiti 19. ovog mjeseca za početak priprema za iduću sezonu i svakako ne bi bilo zgodno da se do tada ne zna ime trenera koji će ih voditi. Garcia je zatražio dodatno vrijeme za razmišljanje, a baš vrijeme sad nije saveznik upravi pulskog kluba. Ukoliko Garcia ostane, sve će biti u redu, no ako odluči otići u novu sredinu, Bjelanović će morati hitno potražiti novo trenersko rješenje.