PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

U medijima ne bi trebalo biti mjesta za netolerantne ljude kao što je Hasanbegović


Demokratski uzusi ne znače da onome tko se ne može pomiriti s činjenicom da je ova zemlja nastala u ovim granicama zahvaljujući antifašističkom, ne nužno komunističkom, pokretu treba dati prostora da on to, eto, izbaci iz sebe i zatruje nekog naivnog klinca koji vjeruje da se iza svega krije bjelosvjetska zavjera. Istina, Hasanbegović je izabran za saborskog zastupnika, ali to je, da upotrijebim termin koji on koristi za zastupnika talijanske manjine Furija Radina, sistemska greška

Trebamo li biti tolerantni prema netolerantnima, ključno je pitanje u raspravi o tome je li saborski zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović zaslužio intervju na pet stranica u Glasu Istre i glavnu najavu tog razgovora na naslovnoj stranici. Hasanbegović je čovjek koji je definitivno netolerantan prema svima onima koji razmišljaju, neću reći drugačije, nego normalnije od njega. Njemu se sve ono što on doživljava lošim svodi na komunizam i titoizam. Kao da se prije i poslije SFRJ ništa loše nikada na ovim prostorima nije dogodilo, a događalo se puno toga. Ne mislim pritom samo na njemu izgleda nikada prežaljenu NDH, nego i na demokratsku Hrvatsku, pogotovo na '90-e godine kada su ljudi zbog svojih prezimena protjerivani iz stanova, kada su zbog toga dobivali otkaze, bivali maltretirani, obilježavani…

Ustaška kapa

Hasanbegović kaže da bi upravo ta Hrvatska trebala biti nulta točka moderne države, države čija je neuralgična točka, kako je dobro primijetio sociolog Renato Matić, bila ubojstvo obitelji Zec. Kada neki tako gnjusan zločin ostane nekažnjen, onda teško kao društvo možemo hodati uzdignute glave.

Ali Hasanbegovića to ne brine. Njemu je netolerantnost na prvom mjestu, on njome hrani svoju iskrivljenu, zlonamjernu sliku prošlosti kojom truje sve oko sebe, pa i medijski prostor. Takav čovjek, što se mene tiče, ne zaslužuje imati ni redak razgovora u Glasu Istre. Jer demokratski uzusi ne znače da onome tko se ne može pomiriti s činjenicom da je ova zemlja nastala u ovim granicama zahvaljujući antifašističkom pokretu, ne nužno komunističkom, treba dati prostora da on to, eto, izbaci iz sebe i zatruje nekog naivnog klinca koji vjeruje da se iza svega krije bjelosvjetska zavjera. Istina, Hasanbegović je izabran za saborskog zastupnika, ali to je, da upotrijebim termin koji on koristi za zastupnika talijanske manjine Furija Radina, sistemska greška, a "takve se greške otklanjaju samo promjenom sustava".

Otkuda Hasanbegoviću ta mržnja prema zemlji u kojoj je odrastao? Je li ona samo produkt potrebe da se svrsta u politički spektar u kojem vidi prostor za vlastiti uspjeh? Iz njegove izjave da je "odrastao u Novom Zagrebu, u tipičnom komunističkom kvartu, u mirnom i idiličnom obiteljskom okružju i bez bilo kakvih frustracija" moglo bi se iščitati takvo što, ali istina je da je on uvjeren u ono što govori. I nije taj grijeh od jučer, on egzistira desetljećima. Valja se samo prisjetiti fotografije koju je prije nekoliko godina objavio tjednik Novosti na kojoj Hasanbegović 1996. pozira s ustaškom kapom na glavi.

Nije govno…

Zadnji primjer njegove opčinjenosti strahotama komunizma i ljepotama NDH ogleda se u izjavi vezanoj uz potres u glavnom gradu. On kaže da se u zagrebačku donjogradsku jezgru od 1945. u osnovi nije ulagalo ništa. Time naravno želi reći da je NDH ulagala u glavni grad, ali da je ta tradicija naprasno prekinuta u vrijeme SFRJ, što je naravno laž.

Puno je još razloga zbog kojih ovaj saborski zastupnik ne zaslužuje medijsku pažnju, ali već ovi nabrojani itekako su dovoljni da mu Istrani ne zažele dobrodošlicu u svom listu. Svatko onaj tko je isključiv, a Hasanbegović to jest, ne može biti uključiv u medijski prostor, jer to je naprosto isto kao da smo u šalicu čaja ubacili arsen.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom