Piše Rudolf Frančula
Šutnja pred riječima mržnje
(Pexels/Arhiva Glasa istre)
Pokušat ću bar donekle argumentirati ovu svoju ocjenu odnosno tvrdnju. Tanjug je 23. siječnja 1989. godine objavio da:
"U okružnom i općinskim sudovima u Beogradu u posljednje dvije godine nije vođen ni jedan predmet političkog kriminala." U toj vijesti stoji da je posljednji slučaj osuđujuće presude zabilježen 1956. godine, nije rečeno o kakvom se krivičnom djelu radi. Zar je moguće da u Beogradu i šire, gdje se nalazi velika koncentracija stanovništva raznih nacionalnosti, nije bilo političkih ekscesa bilo koje vrste.
Volio bih da je citirana vijest i odraz pravog stanja, ali po meni nije. Ja sam još u Sarajevu govorio (citirao) napise u štampi o sve raširenijoj optužbi o genocidnosti hrvatskog naroda, o prinudnoj asimilaciji, obespravljenosti i protjerivanju srpskog naroda u SR Hrvatskoj nakon rata, o uspoređivanju položaja srpskog naroda u SR Hrvatskoj sa Srbima i Crnogorcima na SAP Kosovu, o mržnji hrvatskog naroda prema srpskom o anti-srpskoj politici hrvatskog rukovodstva i dr. Sve ove i slične teze pojavljuju se u nekim listovima koji pretežno izlaze u Beogradu i otvoreno ih iznose pojedinci, a da nema ni najblaže reakcije na njih. Evo nekoliko tih citata:
"- mržnja prema Srbima je najveća tragedija hrvatskog naroda. Slabe su se snage u Hrvatskoj borile protiv te mržnje ili su to radile na pogrešan način. Upotrebljavale su strategiju zaborava i pravili strategiju simetrije.
Prije svega riječ je o Slovencima koji nisu još raščistili da li zaista Jugoslaviju doživljavaju kao domovinu i o onom dijelu snaga u Hrvatskoj koji nastavljaju ideologiju stvaralaca NDH-a, osnov srbofobije je ukorenjena mržnja prema Srbima. Ona je zvanično podržavana u nekim sredinama a to je vidljivo i iz zabrane održavanja mitinga u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Srbofobija je u Hrvatskoj prisutna od 15, 16. i 17. stoljeća od naseljavanja srpskog stanovništva na teritoriju Hrvatske... genocid je u temeljima prve i druge Jugoslavije, ustavotvorni princip majoriteta energično se odbacuje u federaciji a prihvaća u svim drugim društveno-političkim zajednicama osim u Srbiji. Zato nije čudno što se u praksi ostvaruje genocid nad pripadnicima srpskog naroda.
Srbima u Hrvatskoj ništa nije potrebno... sve su dobili, čak i ono što su izgubili.
Srpski je narod u SR Hrvatskoj lišen svog nacionalnog pisma, nacionalnog imena svog jezika, svog nacionalnog jezičnog izraza i mogućnosti njegovanja svoje nacionalne kulture tj. faktički je podvrgnut asimilaciji odnosno duhovnom genocidu. U Dalmaciji je izvršen kulturni genocid nad srpskom povijesnom baštinom.
Današnja nacionalno-šovinistička politika u SR Hrvatskoj samo je nastavak decenijskih anti jugoslavenskih i antisrpskih težnji. Danas u Jugoslaviji postoje dva centra odakle se kreće na sve srpsko; jedan je Priština a drugi se nalazi u tzv. srednjo-europskom delu Jugoslavije. U Ustav i kasnije u sistemske zakone ušlo je sve ono što je hrvatski maspok tražio.
Zaslijepljeni patološkom mržnjom prema srpskom narodu i strahom od ponovnog uspostavljanja njegove države, ove snage su uspostavile osovinu Priština - Zagreb - Novi Sad."
Književnik Jovan Radulović iz Beograda u prištinskom listu "Jedinstvo" 31. prosinca 1988. godine dao je intervju u kojem, naravno po ocjeni mojoj i mojih suradnika, iznosi nacionalistička stanovišta usmjerena na izazivanje i raspirivanje nacionalne mržnje i netrpeljivosti. On je između ostalog ustvrdio da sudbina Srba u Dalmatinskoj zagori i uopće u Hrvatskoj nije: "ništa bolja nego Srba i Crnogoraca na Kosovu. Na kulturnom planu je još gore. Srbi u Hrvatskoj su potpuno otrgnuti od svoje matice, poniženi, kulturno unazađeni, a uz ovo što se događa na Kosovu, to je najveća agonija srpskog naroda..." i u tom stilu.
Na ove teze intervjua upozorili smo 13. siječnja 1989. javnog tužioca Kosova, a kako je ovaj ocijenio da nije nadležan pa je preko saveznog javnog tužioca spis vraćen jer da je J. Radulović nastanjen u Hrvatskoj. Cijeli predmet dostavljen je okružnom javnom tužiocu Beograd, ali do danas nam nije poznato da li je eventualno pokrenut postupak. Povodom ovog intervjua u SR Hrvatskoj uslijedilo je vrlo burno reagiranje od pojedinaca i organizacija pa je Republički odbor SUBNOR-a SR Hrvatske još 25. siječnja 1989. dao inicijativu za pokretanje postupka koja je inicijativa također proslijeđena nadležnom javnom tužiocu.
"Glas crkve" je 23. listopada 1988. godine (mislim da se štampa i izlazi u Šapcu) objavio napis književnika Vuka Draškovića iz Beograda pod naslovom "Svi Navukodonosori roda srpskog" u kome između ostalog kaže:
"Hrvatima, Muslimanima i Arnautima opraštaju se svi nad Srbima počinjeni zločini, a u Hrvatsku i Sloveniju usmjerava se lavovski dio bankovnog kapitala i novac za izgradnju vitalnih objekata državne ekonomije. U ratu poražena nacistička i genocidna Hrvatska čiji pukovi stižu čak do Staljingrada biva nagrađena dobitkom Baranje, Dalmacije i gotovo cijele jadranske obale. To je jedina fašistička saveznica u Evropi, koja je u mir, uz svoj poraz umarširala pobedom."
Zbog ovog napisa Javno tužilaštvo Hrvatske je još 6. prosinca 1988. godine iniciralo pokretanje krivičnog postupka kod Javnog tužilaštva Srbije. O konačnom ishodu nismo obaviješteni. Poznato nam je međutim da V. Drašković i dalje istupa sa ovim izuzetno otrovnim nacionalističkim tezama. Čak mu je dozvoljeno da otputuje u inozemstvo i tamo istupa javno sa svojim tezama - optužbama. Tako je tada zagrebačka televizija u emisiji "Spektar" objavila nacionalističko-neprijateljsku tiradu književnika Vuka Draškovića i Milana Komnenića snimljenu za švedsku televiziju. Slijedi nešto što je meni i svakom razumnom čovjeku neshvatljivo. Umjesto da se postavi pitanje odgovornosti ove dvojice, i kao što "Večernje novosti" traže da im se stave lisice na graničnom prijelazu, zbog njihovog djelovanja odnosno izgovorenih otrovnih riječi, dio beogradske štampe oštro se okomljuje na Televiziju Zagreb i novinara Jakića zbog objavljenog razgovora optužujući ih da su bili motivirani širenjem mržnje prema srpskom narodu.
Momo Kapor, također književnik iz Beograda, poručuje sjevernjacima (Hrvatima i Slovencima):
"...Ako hoćete gospodo sjevernjaci da ostanete u Jugoslaviji ostanite, a ako nećete, idite u pi**u materinu. Mi smo dovoljni sami sebi, možemo da budemo i kneževina ako treba... ali ako ona smeta (Jugoslavija - moja prim.) Hrvatima ili Slovencima, pa neka idu, vidjećemo kako će im biti. Vratit će se na koljenima i moliti da ih primimo... J***ite se braćo..."
Na javnoj tribini u Budvi, u svibnju mjesecu prilikom svog javnog nastupanja Dobrica Ćosić književnik i akademik iz Beograda kaže i sljedeće:
"... u brionskoj Jugoslaviji srpski narod je neravnopravan i obespravljen, eksploatiran i tutorisan, podvrgnut šovinističkom teroru, inkriminacijama i asimilacijama, primoran na velike seobe ka etničkoj matici. Srpska republika bila je svedena na beogradski pašaluk... a političko rukovodstvo tog pašaluka voljno i nevoljno pristao je na vazalstvo brionskom dvoru i anti-srpskoj koaliciji... Bez istorijske samosvijesti i nacionalnog dostojanstva pretvorivši se u podaničku raju koja beži pred nasiljem manjine, slijedi svoje vlastodršce i održava brionskog monarha, dakle kojim se nasiljima i korupcijama srpski narod primorao i potkupio da trpi domaće okupatore i političke varalice na vlasti... Zašto je srpski narod podlegao tako dugom mirnodopskom propadanju, ostao ravnodušan prema sudbini koju su mu drugi krojili, predavao se potištenosti i beznađu pa se sve do Titove smrti činilo da će se izgubiti u tami budućnosti..."
Najnoviji grub i neprijateljski ispad D. Ćosića je njegov tadašnji intervju u talijanskom dnevniku "Il Tempo". U tom razgovoru on između ostalog tvrdi da je Maršal Tito dao Istru Hrvatskoj, otjerao Italijane iz Istre i zauzeo Zadar. Ove teške klevete i optužbe izazvale su zaprepaštenje i ogorčenje u SR Hrvatskoj, a posebno u Istri. Dobro je Ćosiću poznato da Tito nije dao Istru Hrvatskoj, već da je istarski narod, u skladu sa svojim vjekovnim težnjama, preko svojih predstavnika i to Hrvata i Talijana, 9. rujna 1943. godine na Prvom istarskom saboru u Pazinu donio poznate i povijesne odluke o potpunom raskidu sa fašističkom Italijom i stavljanju svih zakona Italije van snage koji su važili na području Istre, te donio odluku o sjedinjenju Istre sa svojom domovinom Hrvatskom i Jugoslavijom. Poznato mu je također da su ZAVNOH i AVNOJ (na 2. zasjedanju u Jajcu 1943. g.) potvrdili te odluke. Drug Tito je na 2. zasjedanju AVNOJ-a rekao:
"Jedan od najljepših uspjeha našeg narodnog ustanka, koji ima veliki historijski značaj, jest oslobođenje Istre i Slovenskog primorja poslije kapitulacije Italije. 20-godišnje ropstvo hrvatskog i slovenskog naroda nije moglo uprkos svim naporima fašista, oduzeti našoj porobljenoj braći njihovo nacionalno obilježje i oslabiti njihove težnje za sjedinjenjem sa svojom braćom i ostalim narodima Jugoslavije."
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
