Piše Rudolf Frančula
Predsjednikovanje
(Snimio Milivoj Mijošek)
Prethodni članak pročitajte ovdje.
Na dužnosti predsjednika Općinskog suda u Puli bio sam do 23. kolovoza 1974.godine tj. sedam godina. Od prvog dana imao sam podršku i pomoć sudaca, iako sam bio znatno mlađi od njih, a isto tako i ostalog dijela kolektiva tj. službenika suda. Uveo sam praksu održavanja sastanaka (kolegija) sudaca jednom tjedno, i to ponedjeljkom.
Na tim kolegijima raspravljali smo stručnu problematiku, upoznavali se sa sudskom praksom, odlukama viših sudova, prvenstveno Županijskog suda u Puli. Naravno da sam suce informirao i o svim drugim stvarima vezanim za sud i na taj način sam u njima našao savjetnike, saveznike. Uostalom, smatrao sam se »primus inter pares«, prvi među jednakima, što sam doista i bio, a to najbolje potvrđuje činjenica da sam primio u rad isti broj predmeta kao i ostali suci. Konkretiziram to i podatkom da sam 1967. godine, kada sam izabran za predsjednika suda bio »zadužen« za 317 predmeta i to isključivo krivičnih-kaznenih.
Istim sam tempom, kao sudac radio, svo vrijeme trajanja mog mandata predsjednika. Danas je naprosto nezamislivo da se predsjednik suda »opterećuje« time da rješava predmete tj. sudi. Ja bih za sebe rekao, da sam usput obavljao poslove sudske uprave, odnosno dužnost predsjednika. Moram napomenuti da sam često bio pozivan za člana velikog vijeća od strane sudaca okružnog suda, što sam ja sa zadovoljstvom prihvaćao. Pomagao sam sucima, a pogotovo službenicima, u rješavanju problema, pa čak i privatnih, štitio sam ih. Ne sjećam se da su suci bili pozivani ili prozivani na odgovornost, osim jednog pokušaja.
Nikada nisam ni pomislio, a kamoli tako nešto učinio, da utječem na njihovo odlučivanje. Za mene je sudačka neovisnost i samostalnost u odlučivanju bila i ostala svetinja.
Moram također kazati kako ni od mene izvana nije nikada nitko zahtijevao, predlagao i sl. kakvu odluku bih trebao donijeti. To je uostalom bilo i opće poznato.
Prije sam naveo kako je bio jedan slučaj pozivanja suca na odgovornost, koliko se sjećam. Radilo se o jednoj sutkinji koja je sudila u građanskim predmetima, bila je jako dobra sutkinja. Jednog dana bio sam obaviješten, ne znam od koga, da je dotična sutkinja u jednom predmetu primila podnesak od stranke iz Vodnjana, pisan na talijanskom jeziku, koji podnesak je vratila stranki uz zahtjev da ga prevede na hrvatski jezik, i da će se pokrenuti postupak za njezinu odgovornost pa i smjenu. Upoznao sam kolegicu sa cijelim slučajem i tražio objašnjenje. Naime, znao sam da je Vodnjan bio dvojezično područje, odnosno da pripadnici talijanske manjine imaju pravo obraćati se sudu i drugim državnim tijelima na svom (talijanskom) jeziku. Dotična kolegica mi je kazala da nije utvrđivala da li se radi o pripadniku talijanske manjine ili ne, ali je priznala da je postupila nepromišljeno. Ja sam tada poduzeo određene korake, uključivši i razgovor sa strankom, uz ispriku, pa je sve na tome završilo. Inače autor podneska je radio u talijanskoj školi u Vodnjanu, poznavao sam ga (na toj školi je radila i moja supruga), radilo se o provokaciji.
Moram napomenuti da smo u sudu i sudskim postupcima posebno vodili računa da se poštuju prava pripadnika talijanske nacionalne zajednice.
Moram navesti da je Općinski sud u Puli, dok sam ja bio predsjednik, bio među najažurnijim sudovima u Hrvatskoj, tako i na području Istre, odnosno Okružnog suda u Puli. Omjer ažurnosti iznosio je 1:3, što znači da je od zaprimanja predmeta do donošenja prvostupanjske odluke (presude-rješenja) tj. pružanja pravne zaštite građanima i pravnim osobama proteklo u prosjeku tri mjeseca, što je danas nezamislivo.
O radu suda jednom godišnje podnošeni su izvještaji o kojima se raspravljalo na sjednicama skupština, upoznavala javnost.
U sudskom kolektivu bili su skladni odnosi, nikada nije bilo nikakvih afera i slično. Posebno naglašavam kako su suci svoj rad i odluke temeljili i donosili na zakonu i istini. Ponavljam, nije mi poznat niti jedan slučaj »vanjskog« utjecaja na rad i odluke suda. Također nikada nisam čuo niti imao i najmanju sumnju da bi suci bili korumpirani, niti je tako nešto pokušano učiniti prema meni.
Dana 27. kolovoza 1974. godine napustio sam Općinski sud u Puli jer sam izabran za suca Okružnog suda u Puli. Prilikom oproštaja oči su mi bile pune suza, a osjetio sam i vidio da se suci i službenici teška srca opraštaju od mene. Bilo mi je to najdraže priznanje za moj jedanaestogodišnji rad u tom kolektivu. Nikad nisam i neću zaboraviti dane provedene u Općinskom sudu u Puli, kao ni ljude (suce-službenike) koji su me učili i naučili raditi i s kojima sam proveo to vrijeme.
Umjetnička slika pulskog slikara Alfreda Peruška (osobno sam ga poznavao) kao vrlo mladog autora, koju mi je poklonio kolektiv Općinskog suda u Puli podsjećat će me do smrti na te divne ljude.
Na mjesto predsjednika Općinskog suda u Puli, nakon mog odlaska, izabran je Eugen Pustijanac, kojeg sam svojevremeno kao pripravnika »doveo« na sud, radio je u Sekretarijatu za unutarnje poslove Pula.
Na dužnost suca Okružnog suda u Puli stupio sam 23. kolovoza 1974. godine. Prvog radnog dana primio me je predsjednik suda Ante Črnja, upoznao me sa sucima i ostalim zaposlenicima, koje sam, naravno sve dobro poznavao, jer sam prije toga 11 godina radio u prizemlju iste zgrade, gdje je, na katu, bio smješten Okružni sud. Vjerojatno sam istoga dana dobio u rad i preko 50 krivičnih spisa.
Ante Črnja došao je na dužnost ranijeg predsjednika Dragana Kolarevića koji je preselio u Rijeku, nakon što je izabran za predsjednika Okružnog suda Rijeka. Već sam o njemu pisao, a na ovom mjestu želim napisati nekoliko riječi o »svom« predsjedniku Anti Črnja sa kojim sam radio i surađivao punih 12 godina.
*Nastavak u sljedećem broju
Podijeli: Facebook Twiter
