Prethodni članak pročitajte ovdje.

Ante Črnja rođen je 1927. godine u jednom selu nedaleko Žminja, učesnik je NOB-e (bio je partizanski kurir). Nakon rata se školovao, završio pravni fakultet u Zagrebu. Upoznao sam ga kao suca Okružnog suda Pula. Odmah je, prilikom prvog susreta na mene ostavio pozitivan dojam.

Kasnije, kada sam ga bolje upoznao, vidio sam da je riječ o vrlo dobrom pravniku-sucu (inače je rješavao kaznene predmete), vrlo skromnom, radišnom, dragom kolegi-čovjeku. S vremenom smo postali prijatelji. Svi su ga na sudu jako poštivali. Kada smo ponekad bili u prilici, volio je zakartati (isključivo briškulu i trešete - poznatu istarsku kartašku igru), pa i popiti, ali samo jednu čašu vina. Od imovine je imao stan nedaleko suda, male površine (živio je sa suprugom, djecu nisu imali), skromno namješten (to znam jer sam bio par puta u tom stanu), vozio je (prastaru) "škodu". Jednom riječi radilo se o skromnom, poštenom, toplom čovjeku.

Kao što sam već naveo, sve suce sam dobro poznavao, dobar dio ih je stekao "zanat" na Općinskom sudu u Puli. Sa svima sam bio u dobrim kolegijalnim odnosima. Predsjednik suda nas je često okupljao na kolegijima, a redovno smo išli i u pregled rada nižih općinskih sudova u Istri, pa su i to bile prilike za druženje. Moram naglasiti da se radilo o vrlo stručnim sucima koji su taj sud kroz svo ovo razdoblje držali na vrlo istaknutom, zapravo prvom mjestu, kako po ažurnosti i efikasnosti, tako i po kvaliteti sudovanja, vrlo je malo sudskih odluka-presuda našeg suda Vrhovni sud Hrvatske preinačio, a još manje ukidao.

Prema tim parametrima Okružni sud u Puli bio je na čelu (prvom mjestu) u Hrvatskoj. Predsjednik suda Ante Črnja o tim bitnim činjenicama, kada je riječ o radu sudova-sudaca, a zapravo je riječ o temeljnoj sudskoj funkciji pružanja pravne zaštite, je posebno vodio računa i bio je ponosan na svoje suce i sud u cjelini.

Dakle, ja sam kao sudac stupio na dužnost (28. kolovoza 1974. godine), zaprimio sam 56 predmeta, i već 10. rujna zakazao sam rasprave u dva predmeta. Dva dana tjedno održavao sam rasprave, time da sam u pravilu rasprave održavao u dva predmeta, iznimno u jednom predmetu ako se radilo o najtežim kaznenim djelima za koje je rasprave trebalo održavati pred velikim vijećem sastavljenim od tri suca porotnika, profesionalnog suca te predsjednika vijeća. Posljednje rasprave te 1974. godine održao sam 25. i 26. prosinca, koja dva dana je vijeće pod mojim predsjedavanjem raspravljalo u pet predmeta (u dva 25. prosinca, a u tri 26. prosinca). Navedene podatke izvadio sam iz Poslovnog rokovnika za 1974. godinu. Upada u oči još jedna činjenica. Svi predmeti sa kojima sam se zadužio zaprimljeni su u sud 1974. godine, što bi govorilo o korektnom postupku jer mi nisu dodijeljeni predmeti iz ranijih godina. Kasnije sam se uvjerio kako sam zapravo bio u zabludi. U rad nisam dobio starije predmete zato jer ih nije bilo, bili su riješeni, što potvrđuje već ranije iznijetu činjenicu o izvanrednoj ažurnosti suda u kojem sam radio, što je danas apsolutno nezamislivo.

Osnivanjem Istražnih centara pri okružnim sudovima predsjednik suda rasporedio me za istražnog suca i predsjednika Istražnog centra Okružnog suda u Puli, i to od 1. srpnja 1977. godine. Istražni centar kao i poslove istrage vodio sam do 1981.godine. Međutim, i dalje sam rješavao prvostupanjske predmete i učestvovao u van raspravnim vijećima. Provođenje istrage, istražnih radnji, uključivši dežurstva, zahtijevalo je intenzivnu suradnju, posebno s organima unutarnjih poslova, javnim tužilaštvima, da tako kažem bio je to dinamičniji posao od vođenja rasprava. Uz mene na istragama radio je i sudac Zvonimir Pajdaš, a po potrebi "uskakali" su i drugi suci. I u tom segmentu svojeg rada tj. provođenja istraga, sud je bio vrlo efikasan i poštivani su svi zakonski rokovi, pritvori okrivljenika trajali su samo koliko je bilo nužno i jedino onda kada su bili ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o krivičnom postupku.

Jednog dana u proljeće 1981. godine pozvao me u svoj ured predsjednik Ante Črnja i rekao mi kako mu uskoro istječe mandat te da se neće kandidirati za drugi mandat, već da zahtijeva da se ja kandidiram. Pri tome mi je kazao kako je obavio razgovore i s nekim sucima koji su mu bez rezerve rekli da su suglasni s njegovim razmišljanjem, ali i s određenim "faktorima" van suda, nije mi otkrio o kojim se "faktorima" radi.

Bio sam blago rečeno iznenađen - zapanjen onim što sam čuo. To zato jer Ante Črnja je tada imao svega 54 godine, bio je u naponu snage, sud je po ažurnosti bio na vrhu u Hrvatskoj. Ne samo po ažurnosti već i po svim drugim parametrima, uključivši i vrlo skladne - dobre međuljudske odnose, bez ikakvih afera.

Ante Črnja je uživao veliki ugled i poštovanje među sucima, u radnom kolektivu, ali i šire u istarskom, a usudio bih se reći i u hrvatskom pravosuđu, uključivši i javnost.

Naravno da sam mu odgovorio kako ne dolazi u obzir da ga ja zamijenim i inzistirao sam da se svakako prihvati još jednog mandata predsjednika. Na te moje riječi mi je kazao kako je njegova odluka konačna, kao i odluka da neće nikoga drugoga on prihvatiti kao kandidata, već samo mene. Poznavajući ga, dobro sam znao kako neće mijenjati donesenu odluku. Onda sam ga počeo nagovarati da predloži nekog drugog i da ću mu ja svesrdno u tome pomoći. Nije ni to prihvatio uzvrativši mi kako je skoro sa svim sucima razgovarao i da su mene podržali. Ponovio je također i kako imam i "vanjsku" podršku pa je poimenično i naveo s kojim osobama je razgovarao. Koliko se sjećam spomenuo je predsjednika Vrhovnog suda, Sekretarijat za pravosuđe, predsjednika Skupštine zajednica općina (njihovih imena i prezimena se ne sjećam).

Nisam imao kuda pa sam mu obećao da ću podnijeti kandidaturu. Kada se pročulo za ovaj razgovor prilazili su mi suci, a i službenici i davali mi podršku, a neki su mi još i napomenuli kako će se mojim izborom spriječiti nekog "stranca" da "preuzme" sud.

Uslijedilo je raspisivanje natječaja, podnio sam prijavu (čini mi se samo ja) i bio izabran. Dužnost predsjednika Okružnog suda u Puli preuzeo sam 25. travnja 1981. godine. Ante Črnja je obavljao dužnost suca do mirovine, koju nije dugo uživao, umro je nenadano uskoro nakon umirovljenja. I dan danas često ga se sjetim.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje