(Snimio Dino Stanin / Pixsell)
Vero san štuf, sviega – ma najveć sebe samega. A valja delati. Pak san napensa vami ča me štijete, zabrati dobre poezije meni dragih poeti, tako da ćete sada par petiman štiti štanje vierše...
KRLEŽA: O, Veliko Bezglavo Nešto
Veliki petak godine Hiljadu devet stotina i devetnaeste
Karlu Liebknechtu u spomen
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vjekova!
Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje
u sve vijeke vjekova!
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.
U crvenom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.
Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske
lampe,
što može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
na jarbolu lađe su opet pribili admirala.
Al Ništa! Sviće. Internacionala.
SLAMNIG
Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.
SSK
RADNIKU
Amo ruku, junače, pruži žuljnu,
Amo ruku, nabore da ti mučne
Pjesnikova drhtava usna, druže,
Štujući ljubne!
Izjav suda kojim nas nebo kivno
Za grijeh prvi u raju prvom prokle,
Na tim tvojim brazdama hrapavijem
Štujući čitam.
Vječne patnje, s kojima rod je ljudski
Boj vojevo, veslajuć teško cilju.
Ko u pravijek povijest sklesa spomen
Tebi u čelo.
Iz sredine ljudskoga roda jadna
Ti se dižeš, granitno kao deblo
Put nebesa - - guste mu šapću grane
Vječitom uhu:
Ljudskih jada bezbrojni, dugi psalam;
Ljudskog žića krvavih priča klupko;
Ljudskog bola uzdahe, kano oluj
Svemir što pune!
Strmiš takav, gvozdenu dižuć mišku
Spram nebesa, jedini krvi smrtne,
Komu patri čelo da kruni svoje
Pobjednim znakom.
Kada ne bi alem i žuto zlato
Izmet bili napora samo tvoga,
Nevrijedan očica onih malih
Dječice drage,
Koju babo uzgaja kazujući
Žuljnu desnu, ručicam kad mu glade
Mišku tvrdu, njihov dok anđeo šapće:
Moli i radi!
Pregni samo! Tvrde si protri dlane,
Gordi mužu, u čijem srcu zbori
Isus Hristos: Sinovi da smo ravni
Jednoga oca!
Dok nas gole samrtna rađa majka,
Jednim prahom bosa dok noga kleca,
Kud i carska zlatna se kola vrte,
- Rabota tvoja!
Ispod sunca koje je isto svima,
Dok jednako teško se rastajemo,
Istom crvu gojeći mukom tijelo -
Gdje li je plemstvo?
Ah - u duši! Predsude ruši dušom!
- Vijek grmi, prosvjeta pravo budi.
Ljudstvo hoće polugu: - tu je gvožđe
Jače od žezla!
Pa kad onda prođe uz čovjeka čovjek,
Svjestan, miran, slobodan - ne grbeći
Ispred tašta ništava gotovana
Pleći poštene,
I Bog će se sa neba nasmiješit,
Zajamačno prvi put otkad gleda,
Gdje za djelo, što ga je u šest dana
Stvorio lako,
Ti si mučne trebao duge vijeke,
Rasklimane točkove da mu središ,
Ne - lebdeći lagano povrh voda -
- Ljubeći zemlju!
Amo, amo, junače, pruži ruku,
Na njoj da ti nabore one tvrde,
Sve što raste - gospodsko ili derno -
Štujući ljubne,
Ko pobožnik svete kad moći ljubi,
Što ga griju - želju mu žarku bude:
Biti svecem, - pruži mu neka bude,
Krsti mu dušu!
Mukom svojom krsti ga. Svi će onda
Mirno jesti edensku voćku slatku,
Izim onih, koji ovako nisu
Kršteni bili!
Majakovski: Vi - što doživljavate toliko orgija,
i kadu, i topli klozet imate,
stidite li se kad predloge za Georgija
mirno, sa novinskih stranica čitate?
Znate li, nedarovite njuške uboge,
što u glavi držite samo jela sliku –
možda je, baš sad, bomba odsjekla noge
Petrovu, hrabrom poručniku.
A kad bi on, odveden u klanja,
video sad, ranjen, vaša lica umilna
kako sa njuškama umazanim od ždranja
pohotno recitujete Sjeverjanjina!
Vama, ženskarima i gurmanima,
ne bih dao ni dobra ni spasa
Radije bih u baru... redom svima
nudio sokove od ananasa.
Vinaver
Osvestiću ljude: grozničavog pretka/
Zbunjenog potomka; u buncanju jetka/
Rasplinut, razvejan opčinjen rod.
Raspevaću očaj stare vasione,
Trenutak što cvili, dane koji zvone,
U sazvučju živih ukobiću rez.
Zarobiću slatke brojeve i spone
Iskriviću bića da se bolno sklone
U sitnog iverja utrnuli vez.
Kroz pravilo šare, kroz zanos poretka
Preboleću značaj kraja i početka
Uskladiću prekroj i pretanak bod.
Osvestiću ljude: grozničavog pretka
Zbunjenog potomka; u buncanju jetka
Rasplinut, razvejan opčinjen rod.
Razgaljenih snova nedozvanje bujno
Slomljenih poleta nadanje uzrujno
Odnosa i srži zaneseni sklop
Nek se zaleluja, zgranut, jedva čujno
I ko tanka para nek iščili rujno
Bezbroj iskustava preobražen snop.
Krleža
Zašto tako laju psi po našim mračnim noćima?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
il’ zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk,
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.
Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju pjesme pasje lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu,
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,
sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa.