PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Zemljo, laka ti zemlja!

Polagana smrt planeta Zemlje događa se poput najrazornije vrste tumora koji smo svi mi u jednom trenutku svojih života uzrokovali. Jedan po jedan odbačeni papirić na tlo, bahati, bezobzirni i nadmoćni odnos prema svakom biću na Zemlji doveo nas je na rub propasti. Spremni smo na propadanje u duboku rupu, štoviše bezdan, koji smo sami sebi iskopali. Metastaze u tkivu Zemlje nepobjedive su

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


Nekoć davno, onako kako započinju bajke, zapisane su u Bibliji (koja je za neke knjiga bajki, a za neke Sveto Pismo) Kristove riječi: " kad se vratim, hoću li naći vjere na Zemlji?" Pogledavši kako trenutno izgleda svijet, mogli bismo reći da je bolje da se zapitao hoće li uopće naći Zemlju.

U tjednu u kojemu obilježavamo Dan planeta Zemlje, zaista nemamo što slaviti. Vatrogasne mjere kojih smo se sjetili "et do dvanaest"nisu ni dječja kantica vode za golemi požar na koji nas stručnjaci glasno upozoravaju već desetljećima. A ljudi kao ljudi. Baš kao što uzimamo zdravo za gotovo svoje zdravlje i život ili jedni druge, na identičan smo se način ponijeli prema jednom jedinome mjestu koje nam je (bilo) dom, a to je, doslovno i metaforički - smećarski.

Milijarde rasijanih mozgova s dodatkom tjelesa svakodnevno bauljaju kontinentima poput nebrojenih rojeva muha bez glave. Kako inače objasniti kompulzivni (su)život s ambalažom koja nas zatrpava do mjere gušenja? Svaku kupovinu pretvorili smo u hodočašće i učinili svečanom, a k tomu po količinama svaka izgleda kao da nam je posljednja. Preplavljeni porivima za nabavkom potrebnih, a još češće i nepotrebnih stvari, uz obilan blagoslov svih mogućih marketinških trikova na koje smo uspješno nasjeli, živimo uz prekomjerne količine hrane koju u konačnici bacamo, odjeće koja nam u ormarima stoji s etiketama, namještaja koji odbacujemo jer nam više nije po volji premda je upotrebljiv. Glavna dijagnoza današnjeg čovjeka je konzumerizam, koji s umjerenošću ne ide ni u istu rečenicu, a kamoli koš. U trgovačkim centrima diljem svijeta ljudska narav može se bez pretjerivanja izjednačiti s najopasnijim vrstama grabežljivaca, posebno kad su u pitanju rasprodaje koje nas vesele kao dijete šesnaesta lizalica po redu.

Zatrpani smećem

Stvorili smo količine smeća koje jednostavno više nemamo kamo smjestiti, a istovremeno žudimo za sve većim prostorom. Nismo ni izdaleka svjesni da u trenutku kada nešto odbacimo, to neće samo netragom nestati, ishlapjeti i biti zaboravljeno. Svojim sustavno neodgovornim ponašanjem doveli smo do zagađenja svega što je od krucijalne važnosti za cjelokupan lanac svih živih bića iz kojega naša karika nije izuzeta, iako upravo taj dio zaboravljamo.

Posljedice naših svakodnevnih sebičnih navika lagodnog života, bez imalo promišljanja o tome kakvu budućnost na Zemlji ostavljamo svojoj djeci i svim budućim naraštajima, sada nam se poput ožiljaka urezuju u živote, ali ovaj put, čini se, neće biti vremena za njihovo zarastanje.     

Polagana smrt planeta Zemlje događa se poput najrazornije vrste tumora koji smo svi mi u jednom trenutku svojih života uzrokovali. Jedan po jedan odbačeni papirić na tlo, bahati, bezobzirni i nadmoćni odnos prema svakom biću na Zemlji doveo nas je na rub propasti. Spremni smo na propadanje u duboku rupu, štoviše bezdan, koji smo sami sebi iskopali. Metastaze u tkivu Zemlje nepobjedive su.

A onda smo ipak, nakon svega, spremni za čuđenje poput Trnoružice nakon buđenja iz stoljetnog sna. Jedina razlika je što su stvari u bajkovitom dvorcu ostale netaknute, a u našoj stvarnosti dosegnule su razinu iznad alarmantne. Sirene upozorenja smo nonšalantno ignorirali, smatrajući iz „zelenom propagandom“, a sada doslovno na svojoj koži osjetimo prženje Sunca koje se čini da je tek metar iznad naših ramena. Izumiru životinjske vrste, izmjena godišnjih doba već odavno nema prijelazno razdoblje. Na teme o klimatskim promjenama o kojima se masovno govori, piše i sastanči, prosječan čovjek nerijetko odmahne rukom, kao da ga se to ama baš nikako ne tiče. I tako smo stigli do kritične točke koja nas je zgromila najavom kraja. Jer natrag se više ne može, a naprijed je pitanje - kako? Je li posljednji trenutak za kočnicu naših grozomorno loših navika ili više jednostavno nema izlaza iz labirinta u kojemu svakim novim korakom Zemlji govorimo jedno tragično "Zbogom!"?

Ništa nije vječno

Ne moramo ići daleko, do rubova vječnog snijega i leda Antarktike koja je pokazala i dokazala da ovdje, na Zemlji, doista ništa nije vječno. Tu, pred našim očima, događaju se promjene u razmjerima na koje još uvijek radije žmirimo nego da se s njima suočimo, kao da će se netko drugi umjesto nas uhvatiti ukoštac s nemilosrdnom stranom nepobjedive prirode. Srećom, nikakva količina ljudske zloće uperena prema, u konačnici, nama samima ne može pokoriti ni Sunce, ni vjetar, ni mora. Sve što smo iz prirodnih resursa do kraja iskoristili kao najprljaviju krpu i odbacili uz zluradi smijeh i mrvljenje vlastitim rukama, jednom će nas doći glave. Vjerojatno i ne u tako dalekoj budućnosti.

Kad se otope i posljednji ledenjaci i podignu razinu mora, nitko nam više neće moći pomoći. Na kraju ćemo se ugušiti u valovima voda koje će nam preplaviti kuće u kojima smo stvarali uspomene, izgorjeti u požaru koji smo sami podmetnuli ili završiti onako kako smo sami činili drugome, u ovom slučaju vlastitom planetu.

Bilo kako bilo, sagledavajući ovaj apokaliptični povijesni trenutak u kojemu je čovječanstvo zakoračilo u vlastitu propast na svim razinama, možda na svijetu ipak postoji nada da će ostati neko malo usamljeno biće, novi Wall-E koji će na uništenoj Zemlji, okružen samo otpadom, sanjati o nekim dobrim starim vremenima. Ako se to ne dogodi, poželimo Zemlji, kad smo joj već sve otežali, da joj barem zemlja bude laka.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater