Privremeno primirje u Iranu traje već skoro 30 dana. Koliko će potrajati, to nitko ne zna. Ni Iranska revolucionarna garda ni Donald Trump ni Benjamin Netanyahu. Istina, o njima najviše ovisi što će se dogoditi, ali očito je da su na djelu i neke druge silnice. Ali sudeći barem po onome što se pojavljuje u utjecajnim i dobro obaviještenim svjetskim medijima, nastavak rata je ipak puno izglednija opcija.

Već kada je rat počeo 28. veljače ove godine, snažan je konsenzus bio da će aktualno vodstvo Irana u njemu pobijediti samom činjenicom ako nakon njegovog završetka ostane na vlasti. Što pak znači ako se opći rat ne nastavi, odnosno ako primirje postane trajno, da je Hamenei ratni pobjednik, a Trump i Netanyahu gubitnici. Iako su njihove oružane snage daleko nadmoćnije u odnosu na iranske i iako su nanijele ogromnu štetu iranskom vojnom stroju, ove su dvije zemlje rat praktički izgubile. Jer nisu uspjeli promijeniti vlast u Teheranu, što im je bio osnovni cilj. I morat će pregovarati ubuduće s istim ljudima koje su htjeli uništiti. Što sve govori da je puno više izgleda da se rat nastavi nego da se trajno zaustavi. Ili da se barem zaustavi na neko duže vrijeme. Jer ako Izrael i Sjedinjene Države žele srušiti Islamsku Republiku Iran, onda im je ovo jedinstvena prilika. Posebno to vrijedi za Izrael koji će teško u doglednoj budućnosti imati prilike surađivati s američkim predsjednikom koji ima više razumijevanja za njihove političke vizije kako bi trebao izgledati Bliski istok.

Da stvari idu u tom smjeru pokazuje i činjenica da Sjedinjene Države nastavljaju jačati svoje vojne snage na područjima odakle mogu napasti Iran. Cijeli ti manevri koštaju milijarde dolara, što je cifra koju čak ni Trump neće i ne može zanemariti. Čak je ni on ne bi uzalud potrošio a da nema namjeru te postrojbe iskoristiti u novim napadima na Iran. Spominje se i mogućnost ograničene kopnene invazije kojom bi Amerika uz pomoć Izraela okupirala dijelove Islamske Republike.

Iako se to manje spominje, nije nevažna ni činjenica da na području Irana postoje ogromne rezerve nafte i drugih ključnih energenata. Zapadne multinacionalne kompanije nemaju nikakav pristup tom obilju. Trump je nedavno ustvrdio da su njegovi neprijatelji unutar Amerike hrpa budala koje nisu sposobne shvatiti da on naprosto Iranu želi uzeti njegovu naftu i predati je američkim naftnim tvrtkama. A tu je već riječ o tisućama milijardi dolara teškom biznisu.

Uza sve to, ni Iranu se ne potpisuje trajno primirje. Istina, poruke koje dolaze od njegovog predsjednika i ministra vanjskih poslova nešto su pomirljivije od onih koje se pojavljuju iz krugova Iranske revolucionarne garde. Ali i jedni i drugi su, čini se, mišljenja da su uhvatili Trumpa, ili se on samo dao uhvatiti, u političku zamku i žele to iskoristiti. Naravno, ni kod njih čini se nema previše želje za kompromisom koji bi njihov narod poštedio daljnjih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja koja će uslijediti ako se rat nastavi. Oni naprosto žele ako ne baš istjerati Ameriku s Bliskog istoka, ali je barem udaljiti na neko duže vrijeme. Da je tome tako, govore i ljudi bliski aktualnoj iranskoj vlasti koji nastupaju u zapadnim medijima. I oni, odnosno njihovi nastupi odražavaju stajališta iranskog vodstva koje ne želi popustiti u svojim temeljnim zahtjevima. Od kojih je najvažniji onaj da dobije snažne garancije da ih Izrael i Sjedinjene Države više neće napadati. Što se čini kao prilično ambiciozan naum. I prilično teško ostvariv. Odnosno - nemoguć.

Po svemu sudeći, obje strane ostaju kod svojih maksimalističkih pozicija. A tu previše prostora za bilo kakav kompromis, a to je temeljni preduvjet za trajniji mir, naprosto nema. Što to znači i što bi moglo značiti za sve nas, odnosno za cijeli svijet, otprilike se zna. Inflacija, cijene osnovnih energenata koje lete u nebo. Recesija. Čini se da nas sve to čeka. To je naprosto tako. Primirje će potrajati još neko vrijeme. A onda bi se rat mogao nastaviti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast