U utorak, prvog radnog dana nakon Uskršnjih praznika, na Drosinu stiže Hajduk. Termin nije sretan za (naj)više razine posjeta, pa je sasvim sigurno da neće biti rušenja rekorda u trećem činu, uvijek s Hajdukom. Do sada je rekord iz studenog 2023. kada se okupilo tribinama 8.606 gledatelja s ulaznicama. Nakon par utakmica sa 7-7.500 ljudi, opet je prošlog listopada Drosina bila posebnog dekora povodom utakmice s Hajdukom. Okupilo se tada 8.124 gledatelja, što je službeno druga najbolja posjeta prvoligaškim pulskim utakmicama.

Masovni odaziv na utakmice sa Splićanima ima svoju logičnost u većem broju navijača koji prate Hajduk na gostovanjima. Obzirom da taj klub ima i značajnu bazu fanova u ovom dijelu Hrvatske, ne čudi da je Drosina punija nego na svim drugim utakmicama. Prošlog 19. listopada bio je i poseban okvir tog susreta jer je prvi puta u Pulu došao kao trener suparničkog kluba i Gonzalo Garcia. Intenzitet nezadovoljstva, pomiješanog s razočaranjem zbog načina na koji je prošlog lipnja napustio Istru i otišao u Hajduk, zadesio je Urugvajca. Najuspješniji trener u 22-godišnjoj povijesti Istre 1961, posljedično i pulskog nogometa, teško je prihvatio takav animozitet dojučerašnjih mu navijača. Drugo nije mogao ni očekivati jer su pulske rane još bile svježe, a pogotovo se peckanje intenzivira u prvom slijedećem susretu na Drosini. To je sada, barem je takav dojam, postala pase’ priča. Gonzalo Garcia je prošlost Istre 1961 i vjerojatno će biti još nekih navijača koji će mu iskazati nezadovoljstvo, ali intenzitet sigurno neće biti kao prvi puta. Možda je to i dobro jer svaki put kada se okupilo iznad 8 tisuća ljudi na utakmicama Hajduka, to je ujedno značilo dvije stvari. Prvo da je Istra u dobrom natjecateljskom momentu te će doći više njenih navijača nego inače, drugo da je i Hajduk u naletu te da postoji posebni faktori neizvjesnosti i zanimljivih situacija (kao recimo ova s Garcijom). U oba slučaja o kojima govorimo, Istra 1961 je prošla kao bosa po trnju. Hajduk je prije dvije i pol godine u rekordnoj posjeti slavio s 2:0, dok je pod Garcijom u listopadu Istra totalno nadigrana i završilo je još gorim rezultatom od 3:0 za Splićane. U toj utakmici Zeleno Žuti su djelovali možda u najslabijoj verziji posljednjih godina sučeljavanja Hajduku.

U utorak će se na Drosini dogoditi još jedan "prvi come back". Trebao bi po svim logikama biti ugodniji, kao izraz respekta pojedincu koji je za Istru 1961 učinio niz dobrih stvari. Dakle, do siječnja kapetan Zeleno Žutih, nakon tri i pol godine zaključio je eru u Istri 1961 i prešao je u Hajduk. Dario Marešić stigao je u Pulu 2022. upravo u vrijeme druge (i najbolje) Istrine sezone pod vodstvom Garcije. Marešić je igrač koji je iz Sturma (Graz) napravio veliki iskorak i za tri milijuna prešao u francuskog prvoligaša Reims. Osjetio je razinu tamošnje lige, sučelio se vedetama kao Mbappe i druge zvijezde PSG-a, ali je ubrzo ispao iz kombinacija. Dijelom je to bilo, kako je sam priznao, i zbog njegove odveć mladenačke opuštenosti, odnosno manjka fokusa kojeg traži takva razina nogometa. Marešić je bio na posudbi u LASK-u iz Linza, ali nije se naigrao. Onda mu je predložena opcija Istre 1961, kluba koji je manjeg rejtinga i od austrijskih, a kamoli francuskih prvoligaša. Marešić je prihvatio poziv, iako se morao odreći ozbiljnog novca kojeg je imao zagarantiranog u Reimsu. Slijed okolnosti je doveo do toga da je austrijski igrač hrvatskog podrijetla umjesto jedne ostao u Puli 3 i pol godine. Potpisujući ugovor sa Zeleno Žutima Marešić se opet odrekao važnih iznosa, ali je shvatio da mu je kontinuitet igre, i to u sredini gdje je odlično primljen i respektiran, najvažniji. Odradio je 119 utakmica i uz djela na terenu bio je važan lider svlačionice i putokaz mladim igračima. Nakon toliko vremena, što je u današnjem nogometu, pogotovo SHNL-a, i pogotovo Istre 1961, maratonskog prizvuka, razumljivo je da je Marešić zaželio odlazak na višu razinu, odnosno da se bori za trofeje, više zaradi i potom ostvari jednostavnije značajniji inozemni transfer.

Eto, u utorak će Marešić prvi puta, nakon 7 utakmica što je predvodio Istru protiv Hajduka na Drosini, biti na suprotnoj strani. Nekako sam uvjerenja da će ga pulska publika toplo pozdraviti i time mu odati simbolično priznanje za sve što je dao Istri. Marešić je bio jedan od onih igrača koji rejtingom nisu u zrelim godinama vični dolaziti u Istru, pa ga se može smatrati i kao onim koji je doprinio da se takva pojačanja lakše ostvaruju u Puli. Druga stvar je i to da je u Marešićevoj eri, naravno ne samo zbog njega, Istra od momčadi koja je 7 sezona, od posljednjih osam, bila deveta, iskoračila prema borbi za Europu (dva puta, peti i šesti na tablici). Kad je otišao prema Splitu Zeleno Žuti su bili na trećoj poziciji. Marešić je svakako lijepa priča Istrine bliže prošlosti i navijači će to znati pokazati dužnim mu respektom sada kada je u suparničkom dresu.

Dobra faza Istrine zbilje praćena je i jako dobrom fazom drugog pulskog ligaša, Uljanika. Po ritmu kojeg ima momčad koju vodi Sergej Banović, legitimne su najave da bi Uljanik mogao izboriti plasman u viši rang, odnosno u drugu razinu hrvatskog nogometa. Činjenica je da je taj klub do prije nekoliko godina izgledao na izdisaju, a da se to nije dogodilo prije svega je zaslužan predsjednik Toni Draguzet. On je podmetnuo leđa za najveće terete i uz podršku nekolicine suradnika doveo Uljanik do treće razine HNL-a. Ono što se događa u tom rangu, gdje je prvo osiguran status, a u ovoj sezoni se napravio iskorak, velikim se dijelom može zahvaliti suradnji s Istrom 1961. Baski su Uljaniku osigurali kvalitetna igračka rješenja te stručni stožer s Banovićem na čelu. To je, osim tehničke vrijednosti, i ključna "financijska vrijednost" jer Uljanik onakav kakav je strukturom organiziran, ne bi imao šanse osigurati nužna sredstva za treću jedinstvenu ligu. Najveći trošak su, naime, igrači i treneri. U lipnju se zaključuje dvogodišnji sporazum Istre i Uljanika. Bilo bi stimulativno za oba kluba, odnosno mlade igrače i trenere, da se prva era završi plasmanom u drugi rang. Do tada bi se trebalo riješiti i pitanje daljnje suradnje. Imati prvoligaša i potom drugoligaša, i to u tješnjoj suradnji, jedna je od strateških želja otkako se priča o kvalitetnim hijerarhijama u pulskom i istarskom nogometu. Vidjet ćemo krajem svibnja u kojem pravcu ide takav projekt.

Spuštajući se dalje u četvrti rang (nominalno treći), koji je u ovoj (i ne samo ovoj) temi vezan za peti rang, priča je nešto drugačijeg motiva. Treća liga zapad je u stvari riječko-istarska liga iz starih vremena. U njoj je ovog trenutka pet istarskih od 16 sudionika, s izvjesnim scenarijem da će od lipnja povratkom Rovinja biti šest ovdašnjih aktera. U njoj su, dakle, klubovi iz centara Istre, Pazin, Poreč, Labin, Buje i (uvjetno ovog trenutka) Rovinj, što se smatra i primjerenim rangom njihove aktualnosti, i kroz vrijeme bazi za eventualni iskorak u treći nacionalni rang.

No, kako je u više navrata pisao kroničar istarskog sporta, vrlo informirani i nadasve objektivni Boris Vidulin, istarski klubovi iz petog ranga (načelno nazvan 4. NL) podigli su glas za promjene lige. Vidulin, koji bi kao novinar-entuzijast mogao poslužiti primjerom reporterske objektivnosti, što je mnogim i profesionalnim kolegama neuspjela misija, jasno je naznačio da želja klubova iz te lige jest da se odvoje od riječkog područja nije stvar nečije volje da im to dopusti. Medulin, Žminj, Ližnjan, Umag, Funtana, Smoljanci Sloboda, Mladost Fažana mogu to svojom voljom učiniti tako da se u definiranju svojih statusa odrede prema HNS-u. Koliko se može razumjeti nama koji u tome nismo toliko potkovani poznavanjem svih odnosa na toj razini nogometa, nije baš stvar u tome da bi sa strane riječkog središta mogli zaustaviti tu "podjelu". Uobičajeno je raspoloženje u istarskim klubovima da su nezadovoljni statusom u odnosu na one s riječke strane. To se između ostalog prepoznaje i u "razvoju sudaca i drugih aktera upravljanja natjecanjem i nogometom uopće" ali i u kroničnom nametanju svih odluka iz riječkog središta. Uz Treću ligu zapad, koja pokriva isto područje, formiranje Ćetvrte lige možda je imalo smisla u prošlosti. No, u današnje vrijeme, pogotovo drastično drugačijim materijalnim i inim odnosima za nogomet, od takvog natjecanja nema značajnije koristi ni za istarske, a ni za klubove s riječke, goranske i ličke strane. Preveliki troškovi, premali prihodi i zanimanje publike jednostavno upućuju na logiku odvajanja i stvaranja jače županijske lige. Dvojba je kažu da li s riječke strane to njima odgovara, ali istarski bi klubovi, napokon, morali bi voditi računa više o svojim interesima i pogotovo pokazati odlučnost da se organiziraju na višoj razini unutar Županije. Oni su i sada u ovoj rangu brojniji i bolje organizirani od klubova s riječke strane. Druga je stvar u Trećoj HNL, gdje je više riječkih klubova (trenutno 11-5). No, jačanje sveukupno istarskih klubova, posljedično i njihovih dužnosnika te šansi da se razviju sudački i delegatski kadrovi, sigurno bi bio dobar početak da istarski klubovi u 3. HNL ne budu statusom inferiorni i kod vodstva natjecanja i pogotovo kod sudačkih pitanja i performansi.

Hoće li istarski klubovi, koji su si predugo dopuštali inertnost i subordinirani status unutar Središta Rijeka, što simbolizira i prihvaćanje (nelogično) da je predsjednik NSŽI-ja i dalje čovjek koji radi (legitimno) za Rijeku, napokon pokazati više brige za svoje interese, kao i dignitet unutar nogometne organizacije, uskoro ćemo doznati. Priliku imaju da i po tom pitanju uskrsnu za primjereniju statusnu eru.

Povezane vijesti

• Dan poslije
• Pravi akteri grada
• Garcia II i priča o napredovanju i rizicima povratka