Kakania

(Pexels)

Prethodni dio pročitajte ovdje.

Nastavljam s oglednom objavom za Glas svačega za moje memoare (ponekad i već objavljenog). Musilova Kakania kanda se vraća, kao zombijska kulturalna matrica, a ja tvrodokorno (tvrdoglavo, zapravo) očajavam, jer se mitteleruopski san izrađa u dnevnonoćnu moru, jer Kakania se ne obnavlja urlikom Kafke i Krausa, buntovnom secesijskom figuracijom Klimta ili Schillea, neskladnom operom Albana Berga.

MittelEruopa postaje mračna prijetnja, sebi samoj, cijeloj EU, cijeloj Europi. Ovdašnji vođe samo čekaju čas kad će Zapad i Istok prihvatiti njihovu i našu rasističku, mračnjačku formulu. A još do jučer bili smo pojam širine duha, kulture, tolerancije, mondijalizma, od Krakowa do Boke, od Temišvara do Trsta, kako je uzdisao Carolus Cergoly. Još zlobnije, rekao bih da Srednja Europa (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska) zapravo razbija Europu na Istok i Zapad, na Sjever i Jug. A kad kažem Srednja Europa ne mislim samo na Orbana, i njemu sllične, nego i na na nas sve, bijedne podanike, ne više građane nego malograđane.

Ivan Krastev kaže da i duboko ukorijenjeno nepovjerenje centralne i istočne Europe prema kozmopolitskom duhu dijeli istok od zapada....

Claudio Magris: "Osim toga, odnos periferije prema središtu uvijek je težak; tko živi na granici, zemljopisnoj ili kulturnoj, osjeća se pravim čuvarom i tumačem svojega naroda i osjeća se neshvaćenim od ostatka vlastite nacije, koja mu se čini nedostojnom da to bude".

Joseph Roth je proveo većinu međuratnih godina putujući po Europi i nalazeći utočište u predvorjima velikih hotela, koji su za njega bili posljednji ostaci Habsburškog carstva, razglednica iz nestalog svijeta, mjesto na kome se osjećao kao kod kuće. Neki centralnoeuropski intelektualci dijele Rothovu nostalgiju za kozmpolitskim duhom carstva, ali je većina građana centralne Europe ne osjeća. Njima je udobno u njihovim etničkim državama i gaje duboko nepovjerenje prema onima čije je srce u Parizu ili Londonu, čiji je novac u New Yorku ili na Cipru i koji su lojalni Bruxellesu. Po riječima Tonyja Judta od samog početka istočnim i centralnim Europljanima, čiji se identitet uglavnom sastojao od niza negativa - neruski, nepravoslavni, neturski, nenjemački, nemađarski i tako dalje, provincijalnost je nametnuta kao državotvorni čin.

U tom smislu su nasljeđa nacizma i komunizma suštinski različita. Njemačka posvećenost kozmopolitizmu je način da se pobjegne od ksenofobičnog nasljeđa nacizma, a moglo bi se reći da centralnoeuropski antikozmopolitizam djelomično potiče iz averzije prema kozmopolitizmu koji su nametnuli komunisti.

Ali pravi paradoks podjele EU oko izbjegličke krize je to što porast antiimigrantskih osjećanja neće zbližiti zapadnu i istočnu Europu. On ih je čak još više udaljio. Za razliku od Njemačka Nijemcima, Bugarska Bugarima, krilatica Europa Europljanima je puka fantazija.

Do pravog sveistarskog dijaloga, između Hrvata, Slovenaca s jedne, te Talijana s druge strane, nikada nije došlo. Postojao je pokušaj – 1. kongres Istrana, no valja priznati – uljuđeni smo, pristojni i pravimo se da surađujemo. A ne surađujemo. Patroniziraju vlastiti etnikum, iz Olovne kule Trsta - "i rimasti" (oni koji su ostali), a kako bi onda priznali istropravnost za Hrvate i Slovence. No postoji i drugi Trst, riječ je o užem intelektualnom krugu koji usprkos svemu inzistira na dijalogu, kontaktu, komunikaciji. Inzistira na iskustvu, na republikanskoj tradiciji Serenissime (Republike Venecije) gdje nije bilo feudalizma, gdje nismo bili kmetovi ili kako bi rekao Josip Bratulić "siromahi, ma gospodari". Taj republikanizam implicira antirojalizam, antiklerikalizam. Dakako, u 19. stoljeću došlo je do fantastičnih distorzija, taj stupidni Ottocento sa svojim grotesknim romantizmom zapravo je iskopao fojbu koja i danas tvori jaz između nacionalnih entiteta, ali Demos je usvojio Tomizzin princip et – et, i-i, nasuprot onog aut – aut, ili-ili.. Tako i nadalje ustrajemo na kontaktu, dijalogu, komunikaciji i lako je, među istomišljenicima, naći sugovornike. Među rivalima puno teže, ali ih i ne tražimo previše.

Riječ autoeuropeizacija često sam koristio i koristim prilikom inzistiranja da Hrvatsku treba istrijanizirati, a od nedavno dodajem – treba i Europu. Jer smiješna je, sve nemoćnija, sve birokratiziranija danas ta Europa u kojoj se kao bizaran vrhunac pojavljuje dojučerašnje natjecanje mladih etatizama, slovenskog i hrvatskog, za nekoliko metara morske površine. A EU je talac arogantnih provincijalnih etatističkih (nacionalističkih) nomenklatura Rima, Ljubljane, Zagreba, Beča, Pešte. Nešto duboko ne valja kada nasilnici, harambaše postanu najbolji sinovi naroda, država… Pod autoeuropeizacijom mislim na povratak carskih financa, forestala, žandara, poreznika u smislu ordnunga; zakonodavnost, zakonomjernost, legitimnost, legalnost….

Od tog Ottocenta u svima nama bije hrvatsko, slovensko odnosno talijansko srce. Istrijani su se malo zaletjeli s euroregionalizmom, s otporom hrvatskom integralizmu, a pojava je to koju možemo pratiti i kod naših slovenskih i talijanskih (tršćanskih) susjeda. Bili smo jedina regija izvan Europske unije koja je imala ambasadu tada Europske zajednice u Brtonigli (Verteneglio).

*Nastavak u sljedećem broju