PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Nacionalizam i(li) patriotizam

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


Tanka je linija između nacionalista i domoljuba. Ples po ove dvije žice isprepliće se od tek ovlašnih dodira, pa sve do čvrste zapetljanosti. Stoga mnogi promatrači najčešće ne vide razliku. Posebno je to izraženo u Lijepoj našoj. Kratkovidnost ovih prostora duboko je ukorijenjena u naš mentalitet i njezina pojava očituje se kao golem nedostatak u svim strukturama društva, kao i u stavovima pojedinaca koji se jednim potezom lako prelijevaju u ideologiju mase.

Po definiciji, nacionalizam podrazumijeva jedinstvo nacije kroz njezine interese, prava i političke ciljeve, ali i prizmu kroz koju se formira i očituje odnos prema drugim nacijama. Ovaj termin se oblikovao i ušao u upotrebu krajem 18. stoljeća u Francuskoj, kada su ideje Francuske revolucije pobudile nacionalnu svijest i postavile temelje koje je taj, tadašnji politički, umjetnički i ini centar Europe, utkao u svoju kolektivnu svijest do današnjeg dana. Ideologija Napoleonovog doba započela je buđenje nacionalne svijesti po čitavoj Europi i izvan nje. Gdje su i kada sasvim benigne ideje o jedinstvu, bratstvu i jednakosti pošle po zlu i krenule u smjerovima nacionalnog radikalizma i ekstremizma, pa sve do etnocentrizma i ksenofobije, teško je reći. Zbog čega se pripadnici jedne nacije osjećaju superiornijima od drugih, uzdižući svoj nacionalni identitet do neslućenih razmjera, zanimljiv je fenomen koji iziskuje višestruke analize s brojnih stajališta, počevši od povijesnih, preko socioloških, pa sve do psiholoških. Ovaj potonji spektar vjerojatno bi dao rezultate koji bi se lako mogli inkorporirati i u druga znanstvena (pa i zdravstvena) istraživanja.

Intrigantna pojava

Pretjerano izražavanje nacionalnog osjećaja, kako se definira termin nacionalizma, zaista je intrigantna pojava. No, do koje je mjere dozvoljeno isticati i izražavati emocije prema svojoj naciji i postoji li skala po kojoj je tako nešto uopće mjerljivo?  

Diljem Europe nacionalizam se širio jednim dijelom kroz političku težnju demokratizacije, a drugim dijelom, što je više izvaneuropska pojava, kroz želju za uspostavom novih država ili manjih carstava koje bi bile nacionalistički jednoznačno obojene. Uzdizanje jedne nacije nasuprot potlačenosti, obezvrjeđivanja, pa i tlačenja ostalih nacionalnih skupina vidljivo je u suludim idejama ratovanja koje su, nažalost, najčešće i napredovale od ideje do realizacije te ostavile iza sebe ništa drugo osim crne statistike i produbljivanja nerazumijevanja, pa i mržnje među narodima.

Za razliku od nacionalizma, domoljublje se izražava privrženošću prema zavičaju i domovini. Sve izvan zavičajne sredine veže se uglavnom s etničkom pripadnošću, pa se čini da se radi o vrsti ljubavi koja ne smije biti bezuvjetna, nego dozirana. Po mogućnosti, u što manjim bočicama. No, biti nacionalist u Hrvatskoj zaista nije teško. Jer, čak i ako nemate ama baš nikakve namjere postati jednim od njih, društvo će vam preko noći, među ostalim etiketama koje se olako lijepe na svakom koraku, vrlo brzo prišiti i jednu s tim pridjevom. Zapravo, na balkanskom terenu, domoljublje je najledenija kiša na kojoj se mogu poskliznuti i najvještiji. Na poledici između patriotizma i nacionalizma, svaki drugi hrvatski Balkanac urezat će znak jednakosti i otvoriti jednu od ladica da u nju odmah utrpa svog sugovornika koji izjavi da je Hrvat po nacionalnoj i - ne daj, Bože - katolik po vjerskoj pripadnosti. Među prvim asocijacijama na te dvije '(po)grešno' odabrane opredijeljenosti svakako je mnoštvo križeva zabijenih po zidovima njegovog obitavališta, neizostavne pjesme u kojima se ističe spremnost za dom te slijepo vjerovanje doktrinama klerikalnih vrhova. A tek ako se taj netko drzne za kakav državni praznik izvjesiti nacionalnu zastavu na svom balkonu, neka bude spreman na to da će ga prezreti brojni namrgođeni pogledi samoprozvanih progresivaca koji bi najradije do nje doletjeli na tepihu satkanom od svojih kvaziliberalnih ideja i uklonili je bijesno, onako kako djeca bacaju igračke po pješčaniku, protestirajući isključivo protiv vlastite frustracije.

Opasna pojava

Domoljublje u Hrvatskoj je kategorija koja zahtijeva poseban pristup, jer se njime evidentno ponajviše bave oni koji iz nekog razloga ne gaje takve osjećaje. Takvi pojedinci patriotizam smatraju nazadnom, neprihvatljivom, nepoželjnom, pa čak i opasnom društvenom pojavom. A opasna bi bila jedino kad bi eskalirala do te mjere da preraste u najekstremniju verziju nacionalizma, što nas vraća na sam početak ove priče. No, protivnici domoljublja, koji su takvo - po njima uskogrudno - stajalište odavno prerasli postavši deklarativnim 'građanima svijeta', u samome su startu spremni zatirati sva mišljenja suprotna svojima, istovremeno vjerujući u svoju autohtonost koja naglašava tuđu slobodu mišljenja, govora i života. Dvostruka mjerila, kojih su im puna usta i tipkovnice, služe jedino njima samima da bi im pred vlastitom osobnošću oprala savjest, jer u javnosti možda i jesu kozmopoliti, no pravo pitanje je pitanje je je li njihovo pravo lice zapravo jednako onima koje su u svakom trenutku spremni prozivati.

Domoljublje u Hrvatskoj predstavlja trn u oku jedino licemjernim jugonostalgičarima i svima koji (još) sanjaju snove o bratstvu i jedinstvu na socijalistički način, negirajući pritom ljudsku jednakost u koju se svojim stavovima zaklinju u svakoj prilici, najglasnije što mogu. Domoljubi su onaj najsitniji kamenčić u cipelama antipatriota, koji ih bocka, žulja i živcira, a izvaditi se ne može. U slučaju onih koji ne razumiju ljubav prema domovini, ljubav očito mora imati granice.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of