Prošlog ponedjeljka, u dolasku prema stadionu Drosina, činilo se kao da je subotnje popodne. I da se na zelenom tepihu (kako je to lijepo izreći nakon godina grbavice) iščekuje utakmica Istre 1961 s nekim između Hajduka, Rijeke, Dinama… Dalo se naslutiti da će za utakmicu sa Slaven Belupom biti veći interes nego što je uobičajeno. Neumorni su Demoni generatori širenja podrške Istri 1961, ne samo kroz navijanje grupe na tribinama. Oni su, među inima, uspostavili sinergiju s porečkim navijačima Šajetama, a šire bazu podrške i na druge gradove u Istri, gdje god i izvan regije, odnosno zemlje. Večer uoči utakmice priredili su i dojmljiv karuzel kroz grad oblikujući štih atmosfere velikog događanja, a koji je uglavnom pripada većim HNL akterima.

Kroničar sam pulskog nogometa više od četiri desetljeća i iskreno, ne sjećam se ikad ovakve atmosfere više razine. Nije to euforija kao nekoć, kada se tek ušlo u ligu pa nanizalo nekoliko važnih pobjeda. Niti kao onomad kada se igralo polufinale Kupa s Rijekom na Kantridi i potom u Puli, ili finale s Dinamom prije dvije godine u Gorici. Bilo je, dakle, više euforičnih trenutaka i naglašenije emotivnosti nogometnim doživljajem, ali ovaj koji se osjetio u ponedjeljak, za Slaven Belupo, imao je neku posebnu i obećavajuću razinu. Zašto? Recimo da je Istra 1961 prije svega postala klub stabilnosti i napredovanja, koji je dramatike prepustio drugima.

Potom, dogodio se iznenađujući povratak omiljenog trenera Gonzala Garcije. Onda se razigrao direktor Saša Bjelanović i, uz resurse koje je osigurala vladajuća struktura iz Vitorije, osigurao treneru doslovno pojačanja više razine u liku Stjepana Lončara, Josipa Radoševića, odnosno pojačanje koje se nije doimalo takvim kada je najavljeno, Vinka Rozića. U kategoriji dobrodošlih novih aktera bili su i vratar Kolić, napadači Fućak, Đurić, veznjak-stoper Robertsson, mladi za sutrašnjicu Ukić, Agada, Yatera… Nakon što su odradili pripreme i prošli fazu uigravanja brže nego se očekivalo, Istra je zaredala igrama koje esteti lige drže najljepšom.

No, to je bila značajka Istre pod Garcijom i prije dvije godine. Ono što je, međutim, razlika danas, to je viša razina kvalitete kadra i posljedično rezultata. Kad je dostigla zenit forme pred finiš prvenstva Istra 1961 je pobijedila Osijek, Dinamo, Rijeku i Hajduk, redom i bez iznimke. Ta serija ne može biti slučajna, ali jest potvrda određene kvalitete. Hoće li to biti dovoljno da se uhvati četvrta pozicija? U slučaju neuspjeha znači li to umanjivanje vrednovanja Zeleno Žutih?

Umjesna je napomena analitičara nogometa da je veliko pitanje gdje bi Istra bila da je njen trener od ljeta bio Garcia. Htjelo se kazati da bi se Zeleno Žuti, u svijetlu moći koju su pokazali protiv četiri statusno najjača HR kluba, vjerojatno borili za vrh. Lijepo to zvuči, ali samo to, zvuči. Jer realnost nije tako pojednostavljena. Prije svega, pod Tramezzanijem Zeleno Žuti su bili solidnog učinka jer su ipak osvojili 19 (jedan s Banovićem) bodova u 18 kola. Pobjeđivali su Osijek i Lokomotivu, igrali dva puta neriješeno s Hajdukom i s Dinamom, iako su u početku sezone doživjeli debakl u Maksimiru i na Rujevici. Tramezzanijev nogomet nije bio atraktivan kao Garcijin, posve drugačije je agresivnije vizije i destrukcije.

Potom, neka iskakanja trenerova ponašanja, uz nelogična zanemarivanja nekih igrača (eklatantno Maurić), doprinijeli su negativnijem dojmu u odnosu na objektivni pogled njegova rezultata. Da je Garcia došao na početku tko zna koliko bi bolji rezultat ostvario jer treba imati na umu da je roster bitno ojačan u zimskom prijelaznom roku. I da je Garcija iznova poražen u Šibeniku i Gorici, a nije se kući pobijedilo Goricu i Slaven Belupo. Šta bi bilo da je bilo je zabava bez efekta. Ostaje činjenica da u tretmanu dva dojma, jednog relativno solidnog i drugog odličnog i atraktivnog, razliku čine dometi. Tramezzanijev skor bio je na 33% osvojenih bodova, dok je Garcijin, s boljom momčadi, na 55%. Najveća je, pak, razlika u općem doživljaju ove Istre. Selekcijski dopunjena i pod ravnanjem trenera kod kojeg igrači vidljivo napreduju, Garcijina Istra odaje uvjerljiv dojam da može biti konkurentna i najjačim suparnicima HNL-a.

U svim gore navedenim slučajevima veće ili manje euforije, taj dojam nije bio takav. Računalo se s time da se nešto može značajno dogoditi, ali ne kao kontinuitet kvalitete, nego više kao plod trenutka s posljedičnim vraćanjem u osrednjost. Eto, zato je u ponedjeljak Pula doživjela da na tribinama, u radnom danu, protiv isto razigranog suparnika, ali ipak nižeg rejtinga u odnosu na vodeće, dođe bliže 6 nego 5 tisuća gledatelja! Fanovi i pratitelji Istre su osjetili da je ovo ipak momčad višeg potencijala, koja nema komplekse proteklih godina te se nakon prvog velikog rezultata sunovrate u neki bezvezni poraz. Ili se nakon jednog neočekivanog poraza zablokiraju i uđu u seriju neuspjeha. Pokazali su to nakon šokantnog pada u Rijeci za Kup (pa dobili Dinamo 3:0), ili nakon poraza u Gorici (dobili Rijeku 2:0). I nakon remija sa SB-om ljudi nisu otišli razočarani, naprotiv, bili su vrlo zadovoljni dominantnom igrom Istre i dojmljivom atmosferom.

Jedan od trenutaka koji simboliziraju taj osjećaj navijačkog puka prepoznaje se uoči početka i kretanja s centra. Dok je još stotinjak ljudi bilo u koloni ispred kućice za ulaznice, a sudac debitant kontrolirao može li dati znak za početak, Dario Marešić, Josip Radošević i još neki igrači okrenuli su se publici i uzdignutim rukama pljeskali tribinama. To je nešto što se na utakmicama više razine događa u kontinuitetu, jer su stadioni puni, atmosfera je pozitivno napeta, a igrači time zahvaljuju publici na dolasku i podršci. Reakcija s tribina Drosine bila je upravo u tom smislu, nabrijana, uzvraćena pljeskom i skandiranjem, kao simbolika zajedničkog igranja publike i momčadi.

Jer publika se trenutno jako dobro zabavlja, mladi, stariji, najmlađi, žene, obitelji, u sve masovnijem odazivu i u dres codu klupskih obilježja. Detalji koji puno govore o toj posebnosti ove momčadi, s koju će njen pratitelj i navijač Hrvoje Levak Canone precizno dometnuti da deset njenih aktera ima ukupno 32 trofeja iz više europskih liga, kupova, domaćeg natjecanja. Zgodan je to podatak, kao i onaj koji odaje da je Istra 1961 u 17 nastupa imala najmlađu postavu lige, a da je primjerice Slaven Belupo u 23 od 32 utakmice imao najstariju postavu.

Dakle, Istra ima mlađu i momčad s velikim potencijalom rasta, koja je ugovorno vezana na duži rok, dok je Slaven Belupo starija postava, s većinom igrača kojima na ljeto ističe ugovor. Uz odlazak trenera Kovačevića u Dinamo, biti će veliki izazov Koprivničanima formirati novu škvadru.

Uz činjenični statusni iskorak Istre 1961 što može donijeti finiš sezone kroz preostala četiri kola?

Istra može na kraju biti četvrta, ali ovisno o rezultatima, može biti i šesta. Ono što nam se čini uvjerljivim dojmom to je da će Istra polučiti rekordni bodovni ulov sezone, i to nakon 46 s Garcijom 2023, sada s istim trenerom i barem bod više. Istra uz subotnji ogled s Lokomotovom, ima dva domaća susreta za redom, s Varaždinom i Šibenikom te posljednji nastup kod Osijeka. Sada ima 42 boda i realno je da može osvojiti minimalno 5 od mogućih 12. Taj utješni domet može se prebaciti u sferu najboljeg plasmana, a to je četvrta pozicija. No, i to može biti utješno jer ako Rijeka ne osvoji Kup, onda bi bilo jako teško probaviti da je izmigoljio, još jednom (kao i 2023.) europski iskorak.

Čini mi se da će jako puno toga odrediti upravo subota u Maksimiru, i meč s Lokomotivom. Koja je i prije dvije godine u Kranjčevićevoj porazila Istru 1961 i time zatvorila sva nadanja u četvrto mjesto. Ukoliko bi Istra svladala Lokose u Zagrebu, a što će biti jako teško (2009-2014. igrali su šest utakmica na Maksimiru s Lokomotivom i pet su pobijedili domaći, a Istra jednu) i zbog nezavidne pozicije Lokomotive, onda bi to imalo velikih reperkusija na posljednja tri kola. Istra ima najbolji raspored i to može biti presudno u trci za Europu.

Ono što bi finiš sezone mogao donijeti i kao simboličku nagradu spektakularnosti igre Garcijinih igrača protiv najjačih suparnika u HNL-u, to je reakcija izbornika Zlatka Dalića. Njegov asistent, istarski zet Vedran Ćorluka, bio je na utakmici s Rijekom vidjeti stanje forme kandidata za Vatreni dres, koji će u lipnju igrati dvije kvalifikacijske utakmice za SP 2026. Pogotovo u onoj s Gibraltarom očekuje se dominacija Vatrenih. Je li došao trenutak da neki od igrača Istre, koji tako dominantno igraju protiv najvećih, odnosno protiv igrača koji jesu u krugu reprezentacije, dobiju barem pretpoziv izbornika?

Primjerice, ako je Mateo Lisica jedan od najboljih aktera proljetne sezone, koji ima veliku brzinu i igra na poziciji (i s performansama koje kronično nedostaju) koja je deficitarna (desno krilo), a za kojeg je interes najvećih HNL klubova, kao i nekih europskih sredina, činjeničan, onda bi bilo logično da dobije priznanje kandidaturom za Vatrene. Malo tko nas može razuvjeriti, da je Lisica igrač Dinama, Hajduka ili Rijeke, sigurno bi bio tretiran za selekciju. Kad se tako nešto dogodi to će biti završni pokazatelj iskoraka Istre 1961, jer će, između ostalog, ako već mora prodati igrače koji imaju ponude većih klubova, biti financijski bitno bolje obeštećenja od dosadašnjih 1,5-2 milijuna za njene adute. Tako će moći reinvestirati u nova pojačanja ala Lončar, Radošević i jednostavno krenuti drugim razinama ambicije.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Proljetna nogometna karavana