PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPULA: Pulski planet uspješnosti

Ivano Čelić i Edi Višković / Robert Matteoni

Ivano Čelić i Edi Višković / Robert Matteoni


Volim čitati Glas Istre na papiru. Vjerojatno mnogima ispadneš retro čitatelj, što u konačnici ne smatram nešto negativno. Glas Istre mi je, uz matične Sportske novosti, društvo uz jutarnju kavu ima već 50 godina. Prvih 6-7 bilo je to caffe-late, s umočenim kruhom, kako su nas navikli roditelji odnosno nono i nona. Kasnije kao srednjoškolac prešlo se na espresso, macchiato i slične inačice. No, GI i SN bili su početak dana. Dok se svijet medija nije raspametio posljednjih 15-tak godina kroz sve moguće nove brzinske opcije komunikacije, koje traju par klikova i milisekundi, novine su bile prozor u svijet. Lakši ritam iz današnjeg kuta gledanja, ali do početka milenija, više-manje bio je normalan ritam. Moglo se, primjerice, na miru pročitati sve što vas zanima i do sutrašnjeg broja te informacije promisliti, tretirati i zapamtiti. Tempi passati.

U ona vremena kao kroničar ovdašnjeg nam sporta pratio sam mu praktično sve grane. Jer za sve je bilo mjesta, nemjerljivo više nego danas, u medijima. Pisali smo reportaže, priređivali foto reportaže, obilazili klubove, pratili mnoštvo natjecanja. Znalo je biti naporno, ali je bilo zadovoljstvo jer se upoznavalo jako puno ljudi, natjecatelja, trenera, dužnosnika, kolega novinara. Eto, iz tog vremena, 1980-tih i 1990-tih, datiraju moje upućenosti u funkcioniranje i krugove aktera pulskih sportova. Jako puno dobrih ljudi i što je također za naglasiti, kvalitetnih sportskih likova. Nažalost dosta njih danas nema više među nama.

Duh stare sportske Pule

Mnoštvo je danas i onih koji su tada bili mladi sportaši, a danas, uglavnom u srednjoj dobi, djeluju kao treneri, dužnosnici i generatori sportskih aktivnosti. Kako sam zbog profesionalnih razloga sredinom 1990-tih prešao na isključivo nogometnu tematiku svojeg lista, pratiti reprezentaciju, klubove i igrače u inozemstvu, logično je da su upućenosti u širu sportsku obitelj opadale. Štoviše, kako se tih 25 godina moralo putovati na sve strane svijeta, izbivati iz svakodnevice Pule, izgubi se kontakt i pravi osjećaj što se i kako radi. Oduvijek sam bio nogometni fan, ali sam od prvog dana upoznavanja cijelog sporta Pule imao izuzetno veliki respekt za gradske klubove, saveze i pogotovo za amaterske djelatnike koje uvijek nazivam entuzijastima. Raditi u sportu, amaterskom pogotovo, ne možeš bez strasti i entuzijazma. Eto, zato svakog dana, između ostalog, listam i sportsku rubriku, gdje kolege Car i Cerovac prije svih, a odnedavno opet i Rojnić, drže te linije sa svim sportovima. I maksimalno su upućeni.

Prošlog sam tjedna tako pročitao još jednu informaciju, obogaćenu fotografijom ozarenih natjecatelja i trenera, nakon još jednog uspjeha u borilačkom sportu. Zanimljivo je to, za Puležane i Puležanke uvriježila se odavna priča o mirnim ljudima pitomog karaktera, koji se ono kao skoro boje svakoga i svačega, pa im svi kao sole pamet i nameću što im je raditi, pa eto samo to šutke prihvaćaju. Etikete su rijetko okvir realnog, više subjektivnog. No, ta etiketa nije bila baš u skladu s činjenicom da su u ovom gradu i okruženju borilački sportovi ono, baš svjetski jaki. Neću uvijek o legendama boksa, bilo bi prelako. Često smo pisali o legendama - hrvačima Istarskog borca, o super uspješnim judašima i karatistima, a još u vrijeme dok sam to aktivno pratio, jako često i o tae kwondo-ašima. Potonje sam najviše upoznao kroz eru mladog Slavka Jereba, čovjeka koji me onih godina impresionirao energijom, entuzijazmom za taj sport (i uopće), za odgajanje mladih sportaša i zdravih osobnosti za tzv. običan život. Najviše sam bio dojmljen njegovom mirnoćom, što mi kao laiku prve kategorije nije djelovalo logično za borilački sport. Zapravo je to bio pokazatelj da sam "ignorante", neuk, jer je među inim u tom (i drugim borilačkim) sportu se razvija fokus na mentalne i etičke discipline, pravdu, poštovanje i samopouzdanje.

Suština pozitive sporta

Tada sam vjerojatno zamijetio gospodina, tada mlađeg, a sličnog smo godišta, koji je izrastao iz te ere mog praćenja tog sporta. Čovjek na kojeg me asocirao nedavni tekst u Glasu Istre i ponukao da malo istražim i utažim svoja neznanja, odnosno neinformiranost, nastalu kroz par desetljeća odmaka zbog posla. Između ostalog tog sam sportskog aktera sretao često posljednjih godina na predjelu Drenovice. Trčim ja, trči on. Pozdravljanje i poneki podstrek. Njega, Edija Viškovića (58), sam upamtio kroz vrijeme jer je stalno u medijima tretiran kao pobjednik, prije svega uz mnoštvo svojih uspješnih učenika sportaša, ali i kao naj trener, izbornik, odabrani akter najvišeg stručnog tijela nacionalnog saveza, osnivač klubova. Primjećujem da ga često pohvalno spominju kao nečijeg učitelja, velikog radnika za sport i sportaše, a što ujedno znači i pedagoga koji ima veliku ulogu u pravilnom psihofizičkom razvoju mladih ljudi. Općenito svi ti akteri borilačkih sportova u Puli, koja je po tom krugu izuzetno bogata i uspješna na nacionalnom, ali i širem nivou, imaju iznimnu ulogu u odgoju naše mladosti. Njihov je doprinos pogotovo vrijedan jer za razliku, primjerice od bogatijeg i kudikamo favoriziranijeg nogometa, moraju se za svoje i minimalno nužne uvjete uporno boriti i izboriti za sport koji nema toliku javnu i posljedično marketinšku pažnju.

Edi Višković je, kako mi kažu upućeni, u Valdebeku "složio" i dvoranu za svoj Kickboxing klub Planet, osnovan 2005. godine. Što dovoljno ukazuje na potencijal sportskog djelatnika u punom smislu te riječi. No, taj diplomirani kineziolog s FFK Zagreb od 1987. godine, ujedno je i diplomirani trener plivanja. Zato u svojoj bogatoj biografiji, čije naznake pronalazimo u Istarskom sportskom biografskom leksikonu (do 2016. g.), ima da je radio kao profesionalni trener u PK Pula i PK Arena, čiji je osnivač iz 2001. godine. Naravno da moram podsjetiti sebe, a tako i one koji ne znaju, da je Višković bio aktivni plivač u PK Pula, ali i član TKC Pula. Tamo je trenirao pod vodstvom Jereba, i dostigao crni pojas 5. dan. Osvajao je medalje na prvenstvu Hrvatske i Jugoslavije, a ima i nastup za reprezentaciju nekadašnje Juge. U 1990. godini osnovao je i TKD klub Istra, gdje je bio trener i u 25 godina sa svojim članovima osvojio mnoštvo trofeja. U njegovom okrilju stasali su sjajni Zelg Galešić, koji je osvojio sve što se moglo u amaterskoj i profi konkurenciji (europski, svjetski prvak), pa Ivan Rudan, dva puta svjetski prvak i niz drugih. U tae kwon dou bio je trener reprezentacije bivše države uz saveznog kapetana Antu Nobila i trenera Slavka Jereba. U kickboxingu bio je u više era izbornik i trener Hrvatske. Vrlo uspješni trener.

Tihi učitelji glasnog uspjeha

Mogao bi još dvije kolumne nabrajati uspješnosti ovog sportskog djelatnika, stručnjaka i prije svega zaljubljenika u sport i tjelesnu kulturu. Koliko je toga ostvario u svojoj sportskoj karijeri, i koliko je doprinio razvoju sporta i nadasve mladih sportaša i sportašica, Edi Višković je pretih tip. Poglavito u odnosu na one koji teže "plasmanu" svojih dosega kroz medije i glasnije promoviraju svoje kudikamo manje plasmane. On nije odavao takvu potrebu ni onda kada je bilo od medija nepristojno ne tretirati njegove i uspješnost njegovih pulena dužnim prostorom i pažnjom. No, tako to ide s onima koji su ispunjeni onime što rade, uspješnošću mladih kojima pomažu da se razvijaju kao sportaši i kroz život kroče kao zdrave osobnosti. Takvim sportskim zanesenjacima Pula uvijek mora biti zahvalna jer nisu samo sportski učitelji. I što je još osobito važno pripomenuti, takvih je entuzijasta sve manje. U borilačkim sportovima Pule, vidi se i po uspješnosti, na sreću ih ima podosta.

Edi Višković i njegov Planet dio su te priče uspješne sportske i ine Pule.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom