Subota prijepodne, sunčana, temperatura optimalna, ni vruće ni svježe. Sjedim na terasi Ala Šu-a na Stoji i čekam gosta. Prije toga se ispod rampe Autokampa spustio "moćni" lik, jedan od aktera, posljednji u ovoj sezoni talk-showa, koji uspješno vodi kolegica Martina Pereša. Urbani je đir tamo, gledatelji-slušatelji, gosti, redovni posjetitelji. Komentiramo kako će se Gradsko kupalište, jednom kad obnova bude gotova, sjajno uklopiti u taj đir. Na Stoju rado dolaze u dane ljeta, a sada i drugih razdoblja, provode stari i posljedično mladi Puležani i Puležanke.

Damir Burić je velikan sporta koji je u Puli bio limitiran neimanjem bazena. No, Burić je pronašao načine, uz obitelj, kako da prevlada taj limit te je iskorakom u Primorju, sa 17 godina, usmjerio karijeru od lokalnog prema nacionalnom, naposljetku prema globalnom. Taj gorostas od 205 centimetra osvojio je sve u vaterpolu. Bio je olimpijski, svjetski, europski prvak, ima još tri srebra i dvije bronce sa tih top turnira, osvojio je i zlato, srebro, bronce u Svjetskoj ligi! Impresivna riznica za čovjeka koji se vratio živjeti u rodnu (1980.) Pulu te se poslom posvetio razvoju sporta kroz tajničku poziciju Zajednice sportova Istarske županije. Meni je osobito simpatično da je Bura aktivan igrač Košarkaškog kluba Stoja. Svi ga hvale u tom vrijednom gradskom klubu, a koji će u svibnju održati posebnu skupštinu, odnosno svečanost, u povodu 50 godina od osnutka.

Upravo zbog te proslave anticipiralo se jednu drugu sjajnu "situaciju" oko gradske sportske priče. Dok je Burić rekreativni član KK Stoje, gospodin o kojem je riječ je tu košarku odradio na najvišim razinama globalnog "amaterizma". To je zapravo ona košarka koja je amaterska samo po formi, a zapravo su bili njeni akteri najbolji svjetski igrači, izuzev konkurencije NBA košarke. Amerikanci su kroz tu svoju ligu, u njegovo vrijeme, apsolutno bili svijet za sebe.

Kad je stigao pred ulaz u AC Stoju gledao sam prema Željku Jerkovu prije svega kako će se proći ispod rampe, koja se upravo bila podigla. Pomislio sam, ipak ima 72 godine, i nije jednostavno "nositi" tih 208 slavnih centimetra pod starije dane. U onim mlađima, znaju mnogi, Žele Jerkov bio je svjetska kategorija košarkaša. Još jedan rođeni Puležan, koji u stvari jest fetivi Dalmatinac, odat će nam smjernice tih definicija, kroz iznimno zanimljivu mu obiteljsku priču. Ona ukazuje na ljude koji su došli u Pulu iz Dalmacije, a on kao nasljednik je tamo otišao zbog vrhunskog sporta. No, roditelji su ostali zauvijek vezani za naš grad i nisu htjeli seliti u Dalmaciju. On je, pak, ostao živjeti većim dijelom u Splitu, ali sa stalnim "transferima" u Otočac, gdje ima zanimljiv biznis i obiteljsku tvrtku te u Pulu. Tu je majka, koja je vrlo vitalna za dob (+90) i koju stalno obilazi. Kanio ju je preseliti bliže sebi kad je otac preminuo, ali ona nije htjela ni čuti. Rođena Korčulanka se toliko udomaćila u pulskoj zbilji da ne može zamisliti život u nekom drugom okruženju.

Sa svojim karakterističnim X nogama, Željko Jerkov došao je do stola nasmiješen i raspoložen. Povod našem susretu, u vrijeme kada je jedan drugi pulski olimpijac (Burić) pričao o svojoj sjajnoj karijeri, bila je njegova želja i dogovor da moderiram promociju njegove autobiografije. Nedavno je objavljeno izdanje "Željko Jerkov - kolekcionar zlatnih medalja", knjiga u izdanju Splitskog kluba Olimpijaca, a kojoj je (ko)autor kolega Tomislav Gabelić, znani kroničar splitskog sporta. I zbilja, naslov se čini više nego pogođenim. Željko Jerkov je u karijeri, koja je započela u Puli, uz duboki pečat legendarnog učitelja košarke Josipa Severa, osvojio zlatne medalje na Olimpijskim igrama, Svjetskom i Europskom prvenstvu, Mediteranskim i Balkanskim igrama. U gradu, koji se s pravom diči fenomenalnim sportskim dosezima, a po veličini ne spada u velike urbane centre, Željko Jerkov je uspio postati najtrofejniji splitski sportaš!

Kao član Jugoplastike osvojio je prvenstvo i dva Kupa vjerojatno najjače svjetske lige (osim NBA) kakvom se tretirala jugoslavenska konkurencija. Osvojio je i dva Kupa Radivoja Koraća, a posebno je bio uspješan 1977. kada je osvojio sva klupska natjecanja u kojima je sudjelovao. Dakle, prvenstvo, Kup, "Korać" i Euro. Još je nastupao za slavne talijanske klubove, Scavolini Pesaro (1983. osvojili Kup Kupova) i Benetton Treviso.

Uz zlata je s reprezentacijom Jugoslavije još osvajao olimpijsko srebro, broncu i srebro na Mundijalu i broncu na EURU. Kapa do poda velikanu i ogromna će mi biti čast da uopće nešto odrađujem na njegovoj promociji knjige (Coworking, 13. svibanj u 11 sati).

Popričali smo na Stoji o svemu pomalo iz te njegove impresivne životne priče. O sportskom putu puno smo toga znali, neki zagrijaniji fanovi košarke znali su sve detalje. Jedan od njih i Zoran Peruško Pigini, koji se priključio kavi, a koji je bio u juniorskoj generaciji Istragrađevnog zajedno s Jerkovom. U nekoliko sam navrata viđao proteklih par godina Jerkova u Puli. Prošle godine došao je na prigodno druženje u spomen na prijatelja mu i suigrača Đoku Jovanovića. Bilo je više košarkaških vedeta iz tih razdoblja, iz Hrvatske i Slovenije, a koje je okupio Mladen Živković na desetu godišnjicu Jovanovićeve smrti. Među njima i Jerkov, koji jest otišao iz Pule u 19. godini, postao splitska legenda, ali Pula nikad iz njega nije otišla. Primijetih u nekoliko razgovora koje smo vodili kako se često vraća na svoje djetinjstvo i formativne godine u Puli. Sa svim suigračima i raznim školskim i inim prijateljima održava vezu. Svima je njima Žele bio i ostao idol, koji je ostvario vrh u "njihovom" sportu. No, Jerkov podjednakim žarom priča i o drugim prijateljima. U knjizi je fotografija iz djetinjstva, na Barakama, s Draganom Konstantinovićem. Uz košarkaške i školske znance spominje i Nenu Mihajlovića i druge s kojima se družio u "dobra stara pulska vremena i đačko doba".

Pojasnio je Žele u knjizi i "pravu" priču o sebi… Smatra se Dalmatincem, jer majka Anka je s Korčule, a otac Melkior sa Žirja. U Puli se Jerkov rodio kratko nakon preseljenja, zbog toga što mu je otac dobio prekomandu, a nakon izbijanja Tršćanske krize 1953. Bio je u mornarici, strojar na brodovima. Nakon što su se Melkior i Anka vjenčali 1950. na Korčuli, dobili su kćer Nikoletu. Željko je rođen tri godine kasnije, začet na Korčuli i stigao je u Pulu u majčinom trbuhu. Iako je preseljenje obitelji trebalo biti privremeno, dok se ne smire strasti oko Trsta, postalo je naposljetku trajno. Nakon raspodjele teritorija između Italije i Jugoslavije, Melkior je prebačen na školski brod Galeb, s kojim će kasnije, kao pouzdani strojar oploviti cijeli svijet, na putovanjima s ondašnjim predsjednikom Titom. Gdje god je išao Melkior (Marko) Jerkov (rodio se na Sveta Tri Kralja, otuda i ime), uvijek se rado vraćao u Pulu. Toliko mu se svidjela da je zajedno sa suprugom odlučio ostati živjeti u njoj do kraja života. Split je bio optimalna sredina, između Žirja i Korčule, bio je i matična luka Galeba, a i sin Željko se preselio u Jugoplastiku. No, Melkior i Anka su ostali vjerni Puli i time iznenadili svoju i širu obitelj. Melkior Jerkov je i sahranjen na pulskom groblju. Ta storija nam potvrđuje kako najčešće ljudi koji dođu u Pulu, i kad su drugačiji uvjeti koji bi ih "pozvali" da se vrate u svoje rodno okruženje, toliko zavole ovaj grad i njegovo okruženje, da ga ne žele više napustiti.

Žele Jerkov je, naravno, ponikao igrački u Istragrađevnom. Doduše, kako je familija živjela u Nazorovoj ulici, blizina Pattinaggija, stadiona, Karbonine, rukometnog igrališta, dvorane Doma Braća Ribar, nudila je mnoštvo izbora. Jerkov, koji je osnovu završio u Tone Peruško, okušao se u svim tim sportovima, rukomet, nogomet, gimnastici, a kad su se preselili na Verudu, otkrio je i tenis. Igrao je i uređivao terene. Odrastajući na Barakama stekao je određenu čvrstinu. Zato jest uporan i temeljit u onome što radi. Kako je krajem 1960-ih izrastao do 192 centimetra, košarka je sve više postajala njegov sport broj 1. Igrao je za školu, i u finalu školske lige, pred čak tisuću (!) gledatelja primijetio ga je stari vuk Joža Sever i pozvao na trening u klub. Prvo se malo nećkao, jer je bio odličan tenisač i visoko rangiranih na listama HTS-a. No, kada je vidio efekte Svjetskog prvenstva košarkaša u Ljubljani 1970. na kojem je Jugoslavija postala svjetski prvak, više nije bilo dvojba. Htio je biti košarkaš. Brzo je napredovao do seniorske ekipe, u Drugoj ligi, koja se igrala na otvorenom Pattinaggiju.

I tako je počela legenda o Jerkovu, koji za svoj sportski čudesni razvoj ključnim smatra "čudo od čovjeka i trenera" Severa. Prije Želeta "stvorio" je Vinka Jelovca, koji je iz Vrsara zbog škole stigao u Pulu. Izuzme li nedodirljivog Ćosića, Jerkov je Jelovca smatrao centra s najboljom tehnikom. Upravo zbog rada sa Severom. U sezoni 1971/72 igrao je Jerkov u postavi s Jovanovićem, Kolarevićem, Božićem, Sudarevićem, Gobom, Dražićem, Živkovićem, Salatićem, Krizmanom i Smokovićem… U ljeti 1972. uz suspenzija pulskog kluba, preselio je u Jugoplastiku.

Nešto ćemo ostaviti i za čitanje knjige. Ono što je zbilja lijepo to je da je Željko Jerkov ostao vezan za Pulu i održava kontakte s prijateljima i znancima iz djetinjstva i mladosti. Unatoč tome što je postao jedan od najvećih svjetskih igrača, a potom uspješan i u postigračkoj karijeri (biznis, sportsko upravljanje…), Jerkov se iznova sa zadovoljstvom vraća u Pulu. Promocija knjige, nakon Splita, u susjedstvu Pattinaggija, simboličan je pokazatelj neraskidivih veza i privrženosti pulskoj priči.

Povezane vijesti

• Andersenove bajke, Pula via Bodo u realnosti
• Ne trčite li dok ste zdravi, morat ćete kada se razbolite
• Kad "igraju" gledatelji, sve je lakše i logičnije, destrukcija uvijek gubi