U posljednjoj sezoni Lige 12, 2012. nakon koje će se oživotvoriti Liga 10, Istra 1961 je prilično obnovila kadar. Trener Igor Pamić, nakon što je prethodnu sezonu Istru doveo do devetog mjesta unutar Lige 16, pozvao je u Pulu niz igrača. Između ostalog stigao je Mile Škorić, koji će se na Drosini zadržati koji dan prije nego će, iz nekog razloga (ugovor, uvjeti?) izabrati HAŠK iz Zagreba i napustiti Pulu. Taman sam se vratio s EURA u Poljskoj i Ukrajini i kad sam došao na Drosinu i trenera pitao kakvi su svi ti novi igrači, najviše se zadržao u procjeni "ovog s irokezom". Paminjo je takav, kad mu netko sjedne kao igrač, uvijek će imati neku posebnu notu za njega. Agresivan, borben do kosti, uporan, ratnik. Takav mu je bio "irokez".

U večeri 22. srpnja 2012. na otvorenju sezone stigao je Hajduk. Na tribinama oko 6 tisuća gledatelja. U momčadi Zeleno-žutih, s brojem 23, Slavko Blagojević. U prvih 23 minute izgubio je i krivo dodao loptu u 23 navrata. Karikirano, ali negodovanja s tribina odavali su da za Blagojevića debi neće biti za pamćenje. Već oko 20. minute Pamić je poslao na zagrijavanje Sinišu Linića, taman kada se Blagojević konsolidirao i počeo bolje igrati. No, trener je već donio odluku i u 28. minuti "ratnik iz Otoka" položio je oružje, na klupu.

Često sam s Blagijem vraćao film pulskih mu početaka. Rekoh mu da bi većina igrača potonula nakon takvog raspleta i zamjene, ali on ne. Doduše, Pamić ga je odmah drugi dan uvjerio da nema brige, da mu vjeruje i da će ga odmoriti još iduće kolo (Koprivnica) da se resetira i potom vratiti u momčad. Tako je i bilo. Praktično od trećeg kola (Dinamo u Puli), pred četiri tisuće ljudi, Blagojević je postao stalni starter, vremenom i kapetan. U toj prvoj eri u Istri odigrati će sjajnu 2013/14 sezonu, kada je šestom mjestu doprinio s 8 pogodaka i asistencijom, od kojih su neki bili zbilja spektakularni šutovi s distance i euro pogoci. U jeseni iduće sezone još 2 gola i 2 asistencije, a onda je u zimskom prijelaznom roku, na poziv RNK Split, za 230 tisuća (uz Woona 110) otišao na Park Mladeži i tako doprinio da Istra financijski nekako preživi sezonu. Nakon toga, Litva, Latvija, Dambrauskas, naslovi prvaka, kupovi i superkupovi na Baltiku. Sve krasno, solidna primanja, ali čim je stigao poziv iz Pule, nije dvojio. Vraća se, jer ga je ondašnji trener i bivši cimer iz selekcija, Ivan Prelec pozvao da pomogne iskustvom mladoj momčadi. Pet godina i mjesec dana od posljednjeg nastupa za Istru (13. prosinca 2014.) na Poljudu, gdje je postigao i pogodak u porazu 3:5, Blagojević je bio opet Puležan.

Vjerojatno tada, iako je bio na pragu 33., nije kontao da će mu onaj pogodak na Poljudu biti posljednji ne samo u dresu Istre, nego uopće u HNL-u. U pet i pol godina druge ere upisat će mnoštvo nastupa (121, u prvoj eri 84), minuta, 12 asistencija i mnoštvo, dakako, kartona. Ukupno 72 i 5 duplih za izlaz s terena, ali niti jednom direktan crveni! Zanimljivost je da je u najboljoj mu sezoni 2013/14 kada je postigao najviše pogodaka, 8, imao i najveći broj kartona, čak 13. Očiti pokazatelj da je bio nabrijan do daske. To je jedan od ključnih razloga što je pulska publika, i pogotovo Demoni, od prvih dana imala posebnu pažnju za Slavka Blagojevića. Poštovali su njegov doprinos na terenu, beskompromisnu borbu uvijek, neovisno je li odigrao bolje ili slabije, jer Blagi je davao uvijek sve od sebe. Takav je karakter, nekad i odveć temperamentan i ratnički nastrojen, ali i onaj koji se brzo ohladi nakon što nešto i uprska. No, koliko god ga neki (suparnički) navijači tretirali "sjekirom", u pitanju je igrač koji je imao i određena tehnička znanja, taktičke vrline i odgovornost u igri. No, kako je uglavnom igrao kao defenzivni vezni, ključan mu je zadatak bio razbijati suparničke napade i inicirati odmah ofenzivnu akciju svoje ekipe. Slavko Blagojević za ostvarenje značajnije karijere imao je samo jedan limit, a to je manjak hitrine. Da je bio imalo brži, bio bi "šestica" za visoke razine.

Razgovaramo o tome prošlih dana, kada smo tretirali njegov oproštaj od nogometa. Nije htio stati, osjećao se još sposoban biti na raspolaganju treneru unatoč 38 godina i 3 mjeseca, i unatoč činjenici da je sredinom srpnja 2022. potrgao na treningu križni ligament. S 35 na vratu nije kanio odustati, rudario je svakog dana od jutra do mraka u rehabilitacijskom procesu te se vratio na teren nakon osam i pol mjeseci. Tipična mu upornost, hrabrost i stav nema predaje. Slavko Blagojević igrao je profesionalni nogomet od 18. godine, kada je uz preporuku trenera Mile Petkovića potpisao ugovor za Cibaliju. Petković je, kako mi je i sam kazao, trener učitelj koji je najviše utjecao na njega, kako u životnim pogledima tako i u profesionalnom smislu. To kaže iako se kod njega u Cibaliji baš nije naigrao, što je i logično njegovoj tadašnjoj nezrelosti. Kad sam ga pitao o drugim trenerima, nije posebno nikog isticao, ali je kazao da je od svih, Pamića, Garcije, Dambrauskasa, Preleca, Tramezzanija, ponešto posebno naučio. Iskustva koja, ako stvari budu išle po nekoj zamišljenoj mu liniji, kani ugraditi u svoj trenerski pogled. Upisao je Akademiju za B licencu, vidi se u budućnosti u nogometu samo na terenu, jer "nije on za ured, košulje i kravate".

Klub je predložio i on prihvatio da stane s igranjem. Novi je ciklus, novi trener, novi dečki dolaze. Svima će trebati podrška, pomoć, iskustvo i Baski, uz preporuku Bjelanovića i Tomića, kane ga uključiti u tabor prve momčadi. Bolje rečeno, ostaje ali u drugoj ulozi, logičnijoj njegovom dobu i realnostima Istre 1961. Kluba kojeg je upoznao u jedno drugo vrijeme (ruske vladavine) financijskih posrnuća i nestabilnosti, a u kojeg se prije pet i pol godina vratio u pandemijskoj eri bremenitoj mnoštvom životnih teških situacija svakodnevice, ali i uzlazne putanje povijesno nikad stabilnije pulske nogometne sredine. U svom će stilu kazati, "taman kada je Drosina postala prava meka gdje se skuplja po 5-6 tisuća gledatelja, eto moram stati". No, dodat će, "neću griješiti dušu, doživio sam toliko lijepih stvari, a kao vrhunac će biti ovo proljeće kada smo se svi u svlačionici osjećali zbilja kao pravi igrači više razine, uživajući pred punim tribinama i uz glasno navijanje".

Dok pričamo, kao nekoć otac im na terenu, zaigrano viču Roko (9) i Fran (6). Smije se dok navodi kako Roka ne zanima nogomet, nego je otišao u plivanje, dok Fran gradi priču u U7 selekciji Istre. Supruga mu Danijela radi u pulskoj bolnici. Rodom iz Županje, koja je kao i Vinkovci i Vukovar 20-tak kilometra udaljena od njegova Otoka, dugo je radila u zagrebačkoj bolnici. Kad se vratio u Pulu, njena je ideja bila ostanu 2-3 godine dok igra i onda se trajnije nastane u Zagrebu. Tamo su kupili stan, u Rudešu. No, smije se Blagi kad dodaje, "nakon 2 godine, kada se udomaćila, kada su djeca počela uživati s novim prijateljima u vrtićima i školi, i kada se zaposlila u bolnici, više nije htjela čuti da preselimo iz Pule. Zato smo prodali stan u Zagrebu i investirali u zemljište u Loborici, gdje ćemo polako izgraditi dom. Nisam nešto posebno zaradio u karijeri, ali ćemo se uz kredit nekako snaći. Baš sam sretan zbog svega toga, jer kad vidim sreću moje familije ništa mi više nije bitnije".

Prošao je prvi tjedan kako je umjesto na treninge ostao kući. Profesionalni sportaši prve dane umirovljenja teško žive, odjednom imaju previše slobodnog vremena kojeg treba popuniti.

"A ono, bilo je malo opće nervoze, ali sam brzo reagirao. Dok žena radi, brinem o klincima, više smo skupa. Svaku večer idem trčati od Kaštanjera do kraja obilaznice, nekih 9 kilometara, pa u fitnes, padel, moram se održati jer bilo bi loše za zdravlje odjednom, nakon više od 20 godina, stati. Bilo mi je i lakše prebroditi misli što momci treniraju, a ja sam kući jer su mi u posjeti bili Tomašević i Mišić sa suprugama. Raspričaš se, zaboraviš i napuniš nekom novom energijom pričama o budućim ulogama u nogometu."

Kaže mi da od svih igrača s kojima je igrao, puno je njih koje posebno respektira, kao Roga, Rahmanija, ali da mu je nekako najposebniji Ante Erceg. Kažem, možda zato jer su oba "nabrijani", ali dodaje može biti, ali Ante je iznad svega veliki talent nogometa, znalac samo takav. Htio je posebno napomenuti da je zahvalan svima u Puli i Istri koji su ga podržavali dok je igrao, moleći da ne zamjere neki njegov iskrivljeni potez, ponašanje ili gestu. "Luda sam glava bio nekad, neka mi svi oproste, ali uvijek sam bio u dobroj vjeri".

Kako je razgovor tekao kraju, tako je bio sve emotivniji. "Bit će mi teško bez igre, obožavam nogomet, ali sam svjestan da je jednom morao doći kraj. Ono što me čini sretnim, i što će me ispunjavati dalje, to je da ću ostati u nogometu, i da ću prije svega ostati živjeti u ovom prekrasnom gradu i okruženju. Život u Puli i Istri, s ljudima koji čine posebnim ovaj kraj, obogatio me kao čovjeka i isto vrijedi za moju obitelj. Supruga i ja smo sretni što će djeca odrastati ovdje, gdje su ljudi prije svega ljudi, opušteni, susretljivi, ljubazni. Bez obzira odakle si, koje vjere, nacionalnosti, što si ili nisi, bitno je da si ispravan, prihvaćaju te i poštuju."

Da olakšamo trenutak, pitamo ga, osim njegovih slavonskih specijaliteta koje roditelji šalju, kuleni i slično, što mu je najviše sjelo od hrane i ovdašnjih posebnosti. "A što nije, domaća kuhinja je spektakl. Kao i more, plaže. Morati ću samo paziti, jer se kilogrami sada više lijepe ako staneš sa treningom". Blagi, uno di noi, prije, sada i sutra.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• Đole, prijatelji ga nisu zaboravili