Piše Bojan ŽIŽOVIĆ

Kuća na kraju grada i sjećanja

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Zadnji stanar u jedinoj kući iznad Delfina bio je Mario Đorić s kojim sam prije više od deset godina razgovarao kad je aktualna bila izrada Urbanističkog plana uređenja tog područja. Đorić je neposredno prije našeg razgovora na javnoj raspravi doznao da se kuća u kojoj je rođen i koju su njegovi nona i nono kupili od jedne talijanske obitelji početkom 20. stoljeća može rušiti. Nitko mu to nije najavio, nitko ga obavijestio. Ne mogu ni zamisliti kako se čovjek osjećao kada je to doznao tek na javnoj raspravi

To zdanje podliježe rušenju, najavljuje Ivica Salvador, vlasnik Stanoinvesta, sudbinu skromne kamene kuće iznad sportske lučice Delfin gdje će iduće godine ta firma započeti gradnju novog pulskog naselja. Nema tu ništa sporno, investitor je kućicu kupio i može s njom raditi što ga je volja, budući da su i konzervatori rekli da je ona skromnije ambijentalne vrijednosti. No, postoji i ona emotivna vrijednost koju samo stanovnici (ne i birokrati) ovog grada mogu procijeniti. A i takvih je sve manje. Rijetki su oni koji znaju da je u toj danas neuglednoj kućici nekada, prije više od sto godina, bila gostionica. Zadnji stanar u kući bio je Mario Đorić s kojim sam prije više od deset godina razgovarao kad je aktualna bila izrada Urbanističkog plana uređenja tog područja. Đorić je neposredno prije našeg razgovora na javnoj raspravi doznao da se kuća u kojoj je rođen i koju su njegovi nona i nono kupili od jedne talijanske obitelji početkom 20. stoljeća može rušiti. Nitko mu to nije najavio, nitko ga obavijestio. Ne mogu ni zamisliti kako se čovjek osjećao kada je to doznao tek na javnoj raspravi.

Stvar politike

"Osjećam se zanemareno. Ja ovdje živim i građanin sam ovog grada, čije su me institucije, koje bi trebale voditi računa o svakom građaninu, potpuno ignorirale. Bilo bi fer da ljudi na položajima kontaktiraju građane i ono što čine da čine u korist građana. No mi smo za njih građani drugog reda, jer je onaj tko ima kapital prema njihovim mjerilima važniji od nas. Mi njima ne predstavljamo ništa i, što je najgore, ne možemo ništa učiniti ne bismo li očuvali svoj identitet. Onaj tko ponudi novac stvara ono što želi", rekao mi je tada Mario Đorić.

Kažu mi obližnji stanari da zadnji stanovnik iznad Delfina više nije živ. Taj razgovor s njim prije deset godina urezao mi se u pamćenje. Tada je imao 58 godina i radio je u TESU-u. "Osjećam se kao posljednji Mohikanac. Spreman sam umrijeti za ovo", započeo je Đorić svoju priču o obiteljskoj kući ispred koje smo sjedili. Bila je skromna ne samo izvana, već i iznutra. Krov je prokišnjavao. "Ja njima smetam jer je cijeli ovaj dio oko moje kuće predviđen za stambenu izgradnju, za apartmane bez zelenih površina. Kuća i dvorište su između njihovih apartmana i to im smeta. Meni je jedina mogućnost da otkupe moje zemljište ili, kada bih imao novca, a nemam ga, da izgradim nešto što bi bilo u skladu s njihovom gradnjom", rekao mi je Đorić.

Nije mi bilo jasno zašto Grad Pula, kao naručitelj UPU-a, nije zatražio da se plan prilagodi postojećoj građevini, nego je, vjerojatno zbog nečijih apetita, dozvolio gradnju zgrada na čak četiri etaže. Pokraj njih ova bi kućica na kraju grada doista izgledala tugaljivo. Zato je Đorićeva kuća otpočetka bila osuđena da se pretvori u prašinu, u običan građevinski otpad, a da umjesto nje nikne neka nova, suvremena zgrada koju jednog dana čeka ista sudbina.

"Žalosno je da drugi, oni s kapitalom, uvjetuju naš život. To je sve stvar politike. Politika je ta koja donosi kapital, a ljudi koji ovdje žive bez novca ne mogu učiniti ono što odgovara vlastima. Jer onima na vlasti je cilj prikupiti kapital da bi mogli opstati", kazao je Đorić.

Pred kraj života je, kako čujem, posustao i prodao investitorima svoj dio kuće. Ne znam gdje je preselio, ali gotovo sam siguran, a to zaključujem iz razgovora koji smo vodili, da mu nigdje nije bilo tako lijepo kao na osami iznad Delfina. Đorić je s obje noge čvrsto stajao na zemlji, znao je dobro tko mu stoji s druge strane stola. Kazao je da je uvijek otvoren za dogovor i kompromis. 

Uvjeti za kriminal

"Trenutno ne znam ništa. Ovisi o drugoj strani, a ne o meni. Oni će svoj interes ostvariti. Ovako ili onako. Ne mogu ja sam protiv njih. Ja sam žrtva. Tu sam oduvijek, ali očito sada nekima smetam. Sada bih trebao s njima postići dogovor, a on po mom mišljenju nikada neće biti meni po volji, nego će prvenstveno biti u korist njihovog interesa. Ili mi preostaje jednostavno se pokupiti i otići ili postići nešto što bi zadovoljilo barem moje osnovne životne potrebe. Ne bi mi smetalo ni to da ostanem i u slučaju da oko mene niknu apartmani, ali to se ne uklapa u njihov program. Ne bi mi smetali ti apartmani jer čovjek se svemu prilagodi. Prilagodio bih se, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što sam ovdje proveo cijeli život i ovo je moje naslijeđe, pričao mi je Đorić.

Na kraju se rasplakao. "Tužan sam jer vidim da se gubi jedan svijet. Taj smo svijet stvarali godinama živeći na ovom prostoru. Gubimo identitet, a time i sve vrijednosti koje bi ljudima trebale biti pozitivne. Jedino što stvaramo su dobri uvjeti za kriminal", zaključio je Đorić naš razgovor.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater