PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

Vrijeme nemilice curi kroz istrošene tenisice djeteta čiji su roditelji siromašni, ali imaju za jesti, kako koji dan i ne svi odjednom

Dio je naroda otišao na jug. Skinuo je jakne jer je čuo da je na jugu toplije. I počeo je šmrcati. Prvo jedan od naroda, pa druga, treći, četvrta se srušila, peti je pao kao pokošena trava, šesta se bacila u stranu i nezgodno pala na rame, sedmi se ukočio od propuha… Sve je prijetilo potpunim kolapsom

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, narod se okupio na trgu ni zbog čega posebno, malo se zaželio biti tu, onako, da mu prođe vrijeme, koje nemilice curi kroz istrošene tenisice djeteta čiji su roditelji siromašni, ali imaju za jesti, kako koji dan i ne svi odjednom. Ali narod je živahan, ne može on dugo stajati na jednom mjestu, pa se zato i pomaknuo. Jedan je dio naroda krenuo na sjever, pozvonio na parlafon zgrade koja mu se prepriječila na putu za nigdje. Javila se gospođa koja tu nije stanovala, ali se jedno jutro probudila u jednom od stanova i otada ne mrda.

- Da, rekla je.

- Ovdje narod. Otvorite vrata!

- Da, ponovila je.

Narod je uhvatio kvaku i čekao. Ništa. Ponovno je pozvonio. Javila se gospođa koja ne samo da nije mrdnula iz stana u kojem se probudila, nego nije plaćala ni režije.

- Da.

- Ovdje narod. Otvorite vrata!

- Da.

Narod je uhvatio kvaku i čekao. Drugi je dio naroda otišao na jug. Skinuo je jakne jer je čuo da je na jugu toplije. I počeo je šmrcati. Prvo jedan od naroda, pa druga, treći, četvrta se srušila, peti je pao kao pokošena trava, šesta se bacila u stranu i nezgodno pala na rame, sedmi se ukočio od propuha… Sve je prijetilo potpunim kolapsom. A onda se ukazao spas. Bio je okrugao, možda i pretio, pa je na njega moglo stati mnoštvo naroda. Pentrao se po spasu cijeli narod, jedan preko drugoga. Netko je padao i nije se dizao, a drugi se nije micao, zauzeo je svoju poziciju zabivši nokte narodu pod kožu. Jedan je od naroda bio posebno vješt i popeo se do vrha odakle je pogled pucao toliko daleko da nije bilo vidljivo.

Na trgu više nije bilo nikoga. Samo sretno dijete kojemu je lizalica pala u golublji drek pa više nije bila slatka već slatkasto-gorka. I jedan starac koji je širio ruke prema nebu, kao da razgovara s nekim gore, a ustvari se svađao s pticama. Jer nije mu bilo jasno kako one mogu sve stvari obavljati u zraku, u letu, kao da ne postoji sutra.

Onda se opet ukazao narod. Onaj što se uputio na sjever sad je jurio na jug, a onaj s juga na sjever. Sudar je bio snažan. Oni koji su možda i namjeravali sa sjevera otići na jug sada su glavinjali u jednoj točki, ne znajući gdje je koja strana svijeta, pa su se opet uputili na sjever, došli do zgrade koja im se prepriječila na putu i pozvonili.

- Da, ovaj se put oglasio gospodin koji je živio na međukatu i čijeg prezimena nije bilo na parlafonu.

- Ovdje narod. Otvorite vrata!

- Ne mogu.

- U ime naroda, otvarajte!, urlao je narod.

- Ne mogu, odgovorio im je dok je žvakao svježe ukiseljenu mandarinu i pritom radio grimase.

I zaista nije mogao. Kako i bi kad nije imao parlafon pa je uopće neobično da se javio na njega. Oni koji su živjeli na međukatu zapravo formalno i nisu bili stanari zgrade koja se ispriječila na putu za sjever. Oni su se uselili dok je još sve bilo u izgradnji, a onda su ih majstori zazidali u tom međuprostoru, niskom, skučenom, mračnom. Ali nisu se bunili, nisu smetali katnim stanarima, koji bi ih tek tu i tamo čuli kako sitnim koracima hodaju po gredama, najčešće noću kad se sve umiri, a satovi počnu kucati kao da jedino tada i rade.

Narod se naljutio, nagrnuo na vrata, ali nije se tu moglo puno učiniti. Mala vrata, a puno naroda. Zato je narod ponovo pozvonio i čekao.

Narod koji je išao na istok ubrzo se našao na zapadu i ništa mu nije bilo jasno pa se vratio na trg. I tamo stajao gledajući starca koji se svađao s pticama i dijete koje je lizalo golublji drek. To ga je nakratko zabavilo. Smijao se narod. Napokon malo veselja. Ali ubrzo je sve utihnulo. I ptice i narod. Kao da je došao sudnji dan. Narod je posjedao na trg, a zatim i polijegao. No ne može narod dugo na istom mjestu, pa je ustao, otresao se i nastavio u jednom smjeru. Više nitko nije znao reći je li to jug, zapad ili istok, na sjeveru je bila zgrada, u to je narod bio siguran. Ali onda je, krenuvši na bilo koju stranu, nailazio na zgrade koje su mu prepriječile put. I svugdje je zvonio, kumio da ga se pusti samo da prođe. Pokunjene se glave narod vratio na trg.

Poznato je da nije dobro kad je narod pokunjen. A narod najbolje zabavlja sam sebe. Pa je uhvatio starca i stao mu čupati dlačice s tijela, kao da je riječ o perju. Popeo se narod do neslućenih visina, jedni su drugima hodali po glavama, a onaj na vrhu nosio starca na rukama. Narod je klicao, radovao se, pljeskao. Starac je poletio. I mahao je rukama kao da ima krila. U tom mu je trenu postalo jasno kako ptice sve stvari obavljaju u zraku, u letu, kao da ne postoji sutra. I opet je sve utihnulo. Narod se razišao. Svatko na svoju stranu. Na trgu je ostalo samo sretno dijete s oblizanim štapićem u ruci. Sve dok se netko od naroda nije vratio, ćušnuo dijete po glavi i odvukao ga s trga.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini