Citirano pismo Saveznom javnom tužiocu napisao sam ponukan pitanjem moje kćerke Nataše, koja je tada studirala arhitekturu i stanovala je sa mnom. Ona me je, naime, večer prije nego sam išao na sastanak u Sarajevo, koji se u pismu spominje, a gledajući TV dnevnik u kojem su se, praktički svakog dana nizali Miloševićevi mitinzi, pitala: "…tata, hoće li biti rata?...".

Ja sam energično odgovorio kako rata neće biti, iako se u tekstu pisma, kojeg Nataši nisam dao da ga pročita, nagovještava raspad Jugoslavije, ali i mogućnost oružanih sukoba. Prema mojim saznanjima narečeno pismo upućeno Saveznom javnom tužiocu, raspravljano je i na Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka kojim je predsjedavao Borislav Jović, predsjednik Predsjedništva SFRJ. Kao što je poznato uskoro je (1990. godine) došlo do "balvan revolucije" tj. do pobune Srba, stvaranja SAO Krajine, praktički odcjepljenja od Hrvatske, Domovinskog rata.

Godine 1990. održani su višestranački izbori na kojima su izabrani zastupnici za Hrvatski sabor. Najviše glasova je dobila Hrvatska demokratska zajednica, kojoj je predsjednik bio dr. Franjo Tuđman. Dana 30. svibnja 1990. godine konstituiran je Sabor, za predsjednika je izabran Žarko Domjan, a dr. Franjo Tuđman izabran je za predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske. Nakon donošenja novog Ustava (1990. godine) dr. Tuđman izabran je za predsjednika Republike Hrvatske.

Za održavanje povijesnih izbora makar malim dijelom zaslužni su raniji organi, uključivši Javno tužilaštvo Hrvatske. Znao sam da su mi "odbrojani dani" na mjestu javnog tužioca Hrvatske, pa sam se počeo spremati za povratak u svoju Istru - Pulu gdje sam planirao otvoriti odvjetnički ured. No do razrješenja dužnosti nastavio sam tu dužnost obnašati normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

Iznijeti ću nekoliko crtica iz tog intermezza (konstituiranja Sabora i mog razrješenja). Jedna se odnosi i na mog nasljednika Željka Olujića. On je, naime, jednog dana nepozvan "uletio" u moj ured i tražio da ga upoznam s radom javnog tužioca, jer da će on biti imenovan na tu dužnost. Nisam mu dozvolio ni da sjedne, već sam mu prstom pokazao vrata i zamolio da izađe i kada se vrati s odlukom Hrvatskog sabora o imenovanju, da ću mu tada predati dužnost. Tako je i bilo (znao sam od ranije da je on jedini kandidat za javnog tužioca).

Za prvog ministra pravosuđa u Vladi Republike Hrvatske imenovan je Branko Babac iz Osijeka, koji je valjda u želji da i na taj način istakne svoje "veliko hrvatstvo" dopise i dr. pisao starohrvatskim pismom, koje je bilo teško čitati i razumjeti.

Jednog dana dobio sam njegov poziv za nekakav sastanak u ministarstvu pravosuđa. Odazvao sam se pozivu, ne sjećam se o čemu smo raspravljali. Sjećam se da je tom sastanku prisustvovao i Perica Jurić, zamjenik ministra unutarnjih poslova, mlađi čovjek koji je sjedio do mene. U jednom momentu, nakon moje rasprave, reagirao je Babac, dosta osorno i kazao kako sam ja lagao. Bilo je očito da me ne podnosi. Odmah je Perica Jurić uskočio i uzeo riječ, ne čekajući ni da je dobije, te oštro reagirao rekavši da je "gospodin Frančula govorio istinu i iznio točne podatke". Bio sam ugodno iznenađen ovakvim istupom Perice Jurića. Branko Babac nije se dugo zadržao na mjestu ministra, bio je "najuren", ne sjećam se zašto.

Prije nego ću biti razriješen odlučio sam se na oproštajne posjete nekim najvišim dužnosnicima: predsjedniku Predsjedništva RH dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku Hrvatskog sabora Žarku Domljanu i predsjedniku izvršnog vijeća Sabora RH Stjepanu Mesiću.

Odabrao sam Žarka Domljana prvog. Primio me ubrzo nakon molbe upućene telefonom. Sastanak je trajao vrlo kratko, ničim me nije ponudio, vrlo hladno me je primio, gledao je u mene kao u "crvenog vraga". Sjeo sam na stolicu ispred njegovog stola. Nakon nekoliko suhih protokolarnih riječi ja sam mu još jednom čestitao na izabranoj dužnosti, ustao sam, pozdravio i izašao.

Uskoro sam se našao i u kabinetu predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (kasnije Vlade) Stjepana Mesića. Kada sam ušao on se digao od svog stola, pružio mi je ruku i odveo me do manjeg stolića, sjeli smo, naručio je dva konjaka i razgovarali, "časkali" smo pola sata. Stjepana Mesića sam još jednom sreo i to na Pantovčaku kada je obnašao dužnost Predsjednika Republike Hrvatske. Bio sam odvjetnik, odvjetnička tajna brani mi da kažem zašto sam ga posjetio. Čim me pogledao sjetio me se, a i ja sam ga podsjetio na taj susret. I ovom prilikom razgovor s Mesićem bio je opušten. Sjećam se da me je nakon završetka razgovora otpratio do vratiju kabineta i srdačno pozdravio. Namjerno sam dr. Tuđmana zadnjeg posjetio, ne znam zašto, jer bio bi red da ga prvog posjetim s obzirom na dužnost koju je obnašao. Možda zato jer sam ga htio podrobnije upoznati s aktivnošću Javnog tužilaštva Hrvatske, pogotovo zadnje dvije godine, a možda i zato što sam očekivao da će on nametnuti temu "Istra - Istrijani". U svakom slučaju i taj je susret uslijedio.

Ubrzo sam obavješten kada ću biti primljen. Došao sam u zakazano vrijeme i predstojnika njegovog ureda - Hrvoja Šarinića, koji me je dočekao, pitao sam koliko mogu ostati na razgovoru, rekao mi je - najviše 10 minuta. Razgovor je trajao 45 minuta, a razlog je bio Istra, odnosno Istrijani, što sam ja i očekivao.

Naime, bilo je poznato da dr.Tuđman smatra kako mi Istrijani nismo dovoljno veliki odnosno jaki domoljubi, Hrvati. Znao sam, imao sam stenogram, da je dr. Tuđman u Pazinu godinu dana ranije na jednom skupu rekao da oni koji se ne slažu sa njime(a), da mogu otići, kada je možda jedini put, bio izviždan. Ušao sam u njegov kabinet, primio me vrlo ljubazno, razgovor je tekao mirno. Kazao sam mu ono što sam planirao, uslijedila su neka pitanja, pitao me je odakle sam, iako je taj podatak znao, i na moj odgovor da sam iz Istre-Istranin reagirao u istom tonu na način da je meni počeo iznositi svoje teme o smanjenom hrvatstvu Istrijana i sl.

Kada je prestao sa svojim opaskama ja sam mu uzvratio, oponirao, tako što sam mu kazao kako mi Istrijani volimo svoju domovinu Hrvatsku i da ne treba sumnjati u naše hrvatstvo ni domoljublje. Kao prilog-dokaz mog navoda naveo sam Pazinske odluke kojima je narod Istre 1943. godine u vrijeme NOB-a odlučio o pripojenju Istre Hrvatskoj. Vrlo visoki postotak Istrana koji su glasali za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije i za njezinu samostalnost, kao i veliki odaziv Istrana u domovinskom ratu. Nisam propustio priliku da u tu polemiku umiješam, a kao argument da smo (pravi) Hrvati, još i Istarsku himnu "Krasna zemljo", konkretno slijedeći stih: "Krasna zemljo Istro mila dome roda hrvatskog", te poznatu partizansku pjesmu mladog partizana Nella Milottija "Marš istarskih brigada" u kojoj je i stih: "Mi smo pak Istrani, Hrvati pravi". Na kraju sam se pozvao na Sutivanac, Varož i svoju familiju-obitelj. Rekao sam mu da su se Sutivančani, prilikom popisa stanovnika uvijek izjašnjavali kao Hrvati, pa sam naveo podatak da su se 1945. godine svih 549 izjasnili Hrvatima. Ukazao sam i na činjenicu da se u mojoj obitelji, iako su stariji znali talijanski jezik, govorilo isključivo hrvatskim (čakavskim) jezikom, a da je tako bilo i u svim drugim obiteljima. Dr.Tuđman nije opovrgao-protivio se mojim argumentima. Da sam bio u pravu potvrdila su kasnije zbivanja i razvoj Istre.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Susret s Josipom Vrhovcem
• Mitinzi, optužbe i tišina institucija
• Šutnja pred riječima mržnje