PIŠE ROBERT MATTEONI

Istra 1961 je aktivna 21 godinu, zato je rast baze dojmljiv

(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


Valjda uza sve povijesne mijene na prostoru Istre, nije mogla (niti) nogometni sport zaobići takva sudbina. Nogomet je vanjski refleks onog što se u društvu događa. Najpopularniji je sport jer okuplja najveće mase, i naravno da sve strukture društva kojoj su mase (egzistencijalno) važne jako pazi što se unutar i oko nogometa događa. Svjedoci dalje povijesti pulskog nogometa, recimo od 1970-tih i pretposljednjeg ulaska Istre u drugu jugoslavensku ligu, imaju danas objektivan pregled događanja u proteklih pola stoljeća. Oni mogu vrednovati ono što je danas nogometna (i ina) Pula u odnosu na prošla vremena. U svjedočanstvima onih koji su bili dio nogometne zbilje i u razdoblju od 1961., kada je fuzijom Pule i Uljanika rođena Istra, moglo se dodatno imati uvode i u godine prve promocije u drugu jugoslavensku ligu.

Ključna odrednica te ere, do 1990., jest činjenica da Pula nikako nije mogla profesionalno iskoračiti. Ona je bila u tranzitu republičkih liga raznih verzija prema drugoj saveznoj ligi i natrag. Svaki ulaz u drugu ligu bio je produženi korak u odnosu na mogućnosti, stoga bi svaki izlaz iz tog ranga proizvodio duboke traume, prije svega materijalne prirode. Iako je Pula, i okruženje Istre imalo jake onda zvane privredne subjekte, njen problem je u sportskom-nogometnom smislu bio taj što se malo tko od tih aktera odvažio značajnije financijski i drugačije podržati Istru. Mnogima je bilo puno lakše donirati klubove izvan Pule i Istre, pogotovo onima kojima je navijačka simpatija svjetlila prema nekom klubu velike četvorke (Crvena Zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk), pa Rijeke kada je postala stalni jugo prvoligaš, ili prema klubu iz mjesta-regije iz koje su došli u ove krajeve. Nekoć kao dio omladinske škole čudom smo se čudili, da ne kažem ogorčili, kada bismo išli na neke turnire po Hrvatskoj (i nešto u inozemstvo) pa bismo vidjeli da neki suparnici iz drugih gradova bivše države imaju na dresovima reklame poduzeća iz Pule i Istre. Mi smo uz organizaciju našeg drugog oca, kakvim su Ivana Bezjaka doživljavali polaznici te škole nogometa Istre, radili na otpadu, čistili i groblje, podrume nekih firmi, da bismo skupili neku kintu za put, za torbu i trenirku. Većinom smo imali dresove i čarape koje su nam neki dragi ljudi, kao ondašnji mornarički zastavnik Taske, donosili iz arsenala opreme vojnika. Bili su kruti ti dresovi, čarape pogotovo, ali nije bilo drugog. Već je bilo dobro što smo bili jednoobrazno odjeveni, nerijetko s brojevima koje smo pisali flomasterom. Ok, bila su takva vremena, ali nikad nisam razumio ono što se i danas može gdje god primijetiti, da neki domaći gospodarski subjekt, bez problema sponzorira-donira klubove izvan Istre, a uskrati to domaćima. Nije stvar uvijek u tome da u tim sredinama čije klubove doniraju imaju i poslovne interese. Nije stvar ni u tome da je često u pitanju kako donator porijeklom dolazi iz tog nekog drugog kraja. Sve to može biti razumljivo, ali nije takvim to što se slična podrška, pa ako ćemo logično i izraženija, ne odnosi i na klubove iz ovdašnjeg im okruženja. Mišljenja sam da takav pristup, čiji je korijen dubok i seže upravo od 1960-tih na ovamo, jest i glavni uzrok zašto je u Puli i Istri ozbiljniji, pa i polu-profesionalno definiran sport, bio misaona imenica. Pogotovo je to u nogometu tako, jer je najskuplji. Stoga, prvi puta kada je brigu o njemu preuzeo jedan profesionalno nastrojeni pogon, kakav je španjolski Baskonija-Alaves, možemo svjedočiti što to donosi u pozitivi klubu, gradu, navijačima. Istovremeno, ako pogledamo unatrag, takvo funkcioniranje nam ukazuje sve ono što se u ovom okruženju propustilo u nizu desetljeća. Ne samo u nogometu, nego i u drugim (kolektivnim prije svega) sportovima, koji su objektivno bitno manje materijalno, tehnički i funkcionalno zahtjevni.

Dok je Pula, fokusirajmo se na nogomet, tavorila u svojim materijalno-smislenim mukama, brojni su bili oni u ovom okruženju, posljedično još bitno više i izvan njega, koji su tvrdili da ovdje nema dovoljno talenta, nema dovoljno interesa među ljudima, ne može se razviti ozbiljan nogomet, navijački pristup. Neki su to širili iz uvjerenja, nemali broj njih je to afirmiralo kao alibi što ne podržavaju, ne pomažu ovdašnjem klubu, ali su recimo aktivni bili u pozivima njima dragim klubovima i sugerirali neke mlade, a i seniorske igrače iz Pule i Istre. Taj zatvoreni krug djelovanja, naravno, samo je dodatno kočio bilo kakvu smisleniju ideju i perspektivu nogometa. I kako su u bivšoj državi postojali različiti načini kako se napreduje u red nogometne elite, koja je bila pod patronatom republičkih moćnika, državnih struktura i(li) privrednih VIP-ovaca, uvjerljiva je teza kako bi Pula i Istra ostale u statusu "slijepog crijeva" saveznog sporta. Tu i tamo bi bilo bljeskova pojedinaca, a koje bi ovdje nagrađivali plaketama i dobrim željama, dok ih netko ne bi odveo. Jer, govorilo se, tu nema novca, uvjeta, nema fakulteta, nema interesa.

Eto, u takvim uvjetima funkcioniranja, sasvim je razumljivo da su brojni bili oni u okruženju koji su svoju sportsku naklonost vezivali uz neke od tih klubova u elitnoj ligi. Nije stvar samo da je netko iz nekog grada gdje su klubovi velike četvorke, ili pak neki drugi značajniji klubovi izvan tog elitnog kruga. Netko je bio hajdukovac, netko dinamovac, neki zvezdaši, drugi partizanovci, itd.. Od 1974., kada se Rijeka vratila u prvu jugoslavensku ligu, a nakon pet godina druge lige i tri neuspješna kvalifikacijska ciklusa, razvila se i navijačka simpatija u Istri prema klubu s Kantride. Bilo je i to logično, jer su pogotovo iz područja bliže Rijeci ljudi odlazili gledati prvu ligu, a i dosta je igrača iz Istre prelazilo u njene redove u potrazi za većom afirmacijom. Pula, kao najveći i najjači grad u Istri, nije bio alternativa koja bi u nekim vremenima kada se lakše privlačilo simpatizere izvan svog grada ponudila svoje dosege. I realno je kazati, obzirom na veličinu, brojnost i geopolitički značaj, Pula u tome vjerojatno nikad ne bi iskoračila da se nije raspala bivša država i izrasla samostalna Hrvatska. Što je također lako argumentirana teza. Pula vjerojatno ne bi uspjela iskoračiti niti u uvjetima manje države i konkurencije, da nisu "u pomoć" stigli strani investitori. Poglavito oni koji su vrlo ozbiljnih ulaganja, kao što su to Baski. Vjerojatno je svima jasno da bez njih Pula ne bi imala sada već statusno vrlo ozbiljan klub na nacionalnoj razini.

Istra 1961 je natjecateljski prvoligaški aktivna od 2004. godine. Do 2018. osjetila je jedan pad u drugu ligu (2007-09), nekoliko faza pred bankrotom, i poslovični status marginalnog aktera u HNL-u. Od 2018. "normalnijim nužnim ulaganjima" Baska Istra 1961 se prvo osovila na noge, pa je počela napredovati, financijski se stabilizirala i ušla u procese koje su drugi klubovi odavno prošli. I sada Istra 1961 već vodi bitke i za UEFA vize, dovodi i afirmirane igrače (gdje god trenere) na kojima im zavide drugi, transferira pojedince u inozemstvo i u najjače klubove HNL za veliki novac. I da, više se ne govori da tu nema talenata, nema interesa, a bome se i sve manje, osim od kroničnih destruktivaca, klub tretira "smiješnim". Sukladno kratkoj tradiciji i procesima realno dugim tek desetljeće, zapravo je rast baze Istre 1961 i u smislu privrženosti okruženja vrlo dojmljiv. Taj proces je neravnopravnog okvira u odnosu na druge, ali je njegovo zahuktavanje bitno usporilo procese odljeva ne samo kadrova u veće i prema Istri često bezobzirne klubove, nego i ponudilo alternativu iz domaćeg okruženja za razvoj privrženosti-simpatije. Gostovanja Istre po Istri, kao i po Puli, ukazuju da ta alternativa ima sve više uspjeha.

U nedjelju dolazi Hajduk koji redovno izaziva veliku pažnju, kako zbog većeg broja navijača koji ga prate iz njegova okruženja, tako i zbog mnogih simpatizera u Istri i okruženju. Moguće je da će pasti rekord gledateljstva koji je postavljen upravo s Hajdukom prije dvije godine (8606). No, rast broja gledatelja na utakmicama sa Splićanima nije samo stvar njihove navijačke pratnje. Više djeluje da je ona postojana, ali da raste broj gledatelja kojima je Istra prva. Uostalom, da je proces identifikacije sa Zeleno-žutima u zamahu, sugerira ne samo značajno povećan prosjek iz prošle sezone. U prve četiri utakmice ove, loše započete sezone, na Lokomotivu je došlo 3483 gledatelja, a prosjek je dotada bio 1287. Na Goricu je u petak stiglo 2437 (prosjek 970), na Osijek 2519 (1173) i na Varaždin u petak, 1959 (prosjek 1301). Brojke su dodatno važnije jer u njima TM navodi i godine kada se "pumpalo" broj gledatelja okvirnim procjenama. S Hajdukom je prosjek 3771, ali posljednjih nekoliko godina on je na 6-7 odnosno 8 tisuća. S Dinamom je prosjek 2689, ali je posljednjih nekoliko godina brojka na 5322, 4685 i slično. S Rijekom je prosjek 2762, ali otkako je Istra konkurentnija, posjeta prelazi 4, 5 pa do 6 tisuća. Nije valjda da tome doprinose samo gostujući navijači, kako netko hoće umanjiti evidentan pomak na više u praćenju Istre 1961.

Zato navijači Istre 1961 ne bi trebali biti opterećeni drugima, nego bi trebali nastaviti bodriti svoj klub, i kad ide i pogotovo kad ne ide, te usporedo razvijati kod mladih identificiranje sa zeleno-žutim bojama i privrženost koja je prilična veličini okruženja, klupskoj dimenziji i okvirima tradicije. Taj iskorak je činjenica i treba u njoj uživati, kao što uživaju mnogi koji su svjedočili u proteklim desetljećima sasvim suprotnim stvarnostima nogometa (i) Pule.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Trenutno na cestama