PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Godinu dana nakon potresa u Petrinji mnogi ne spominju one ruševine koje se ne vide. To su duše Petrinjaca koje, unatoč svemu, još uvijek vjeruju u čudo

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


Godina dana prošla je od podrhtavanja tla u Petrinji i okolici. Zadrhtala je tada ne samo zemlja u svojim dubinama, već i srce svakog normalnog čovjeka koji je osjetio empatiju prema ljudima kojima se čitav život, u samo nekoliko sekundi, pretvorio u ruševine. Vjerujem da svatko od nas na svoj način pamti taj petrinjski potres, baš onako kako pamtimo posebne povijesne trenutke; nažalost, najčešće teške. A ako i nismo svjedoci nekog događaja, ipak se nerijetko sjećamo trenutka gdje i kada smo za njega čuli. Tako i ja pamtim taj dan koji je na svoj tragičan način zapečatio ionako jednu od najbizarnijih godina na svijetu.

Slike rata

Prve slike Petrinje koje su plasirane u javnost nevjerojatno su podsjećale na rat. Ili se barem meni tako činilo, jer neka sjećanja nedvojbeno ostave svoje ožiljke. Nakon prvotnog šoka i suosjećanja, pokrenulo se ono, tako često spominjano, veliko hrvatsko srce. Trenutak u kojemu je Majka Zemlja zatresla svojim skutima, ponovno je čitavu Hrvatsku ujedinio na onaj pravi način. Nitko nije brojao krvna zrnca, mnogi nisu ni znali u kojem je pravcu Petrinja i njezina okolna mjesta, mnogi po prvi put čuli njihove nazive, ali srce koje je vuklo ka dobru nagnalo je mnoge da na trenutak zaborave onaj ponavljani razmak među ljudima i doslovno pruže ruku da bi pomogli nepoznatim ljudima u nevolji. Sjećam se da sam tada po prvi put shvatila poriv branitelja i dragovoljaca koji su išli braniti Hrvatsku u vrijeme rata. To je toliko snažan osjećaj, poput magneta, koji te obuzme i nagna da ne razmišljaš ni trenutka, nego te povuče željom da izbaviš drugog čovjeka iz zla koje ga je zadesilo.

Reakcije građana, među kojima su prvi bili navijači, bile su u najmanju ruku inspirativne. Dežurni krivci za sve, najčešće nazivani huliganima, još jednom su pokazali da njihov plamen u grudima nadmašuje svako razumsko objašnjenje, pa su se u rekordnom roku organizirali kako bi prikupili pomoć u hrani i odjeći, sjeli u vozila i odvezli se u nepoznato, u tu dugu zimsku noć, u mjesta za koje možda nikada nisu ni čuli.

Nitko tada nije razmišljao ni o hladnoći ni snijegu na kojemu će se naći, niti o tome da iz toplog i sigurnog grada, svatko iz svoga dijela Hrvatske, tek dan-dva uoči Nove godine, odlazi u nesigurni dio države, dio u kojemu tlo još uvijek podrhtava. Nitko od onih koji su pritekli u pomoć u tim trenucima nije mario ili brinuo za sebe, nego samo o tome da stigne što prije u taj nesretni grad i da među ruševinama kuća spasi pokoji život i popravi poneki krov. Iako možda većina njih nikada do tada nije u rukama držala crijep, kao ni ona mladost početkom devedesetih oružje. Ni jedni ni drugi nisu znali u što se upuštaju, ali su imali isti cilj: pomoći drugome. I to je ono što ih je ujedinilo.

I evo nas, godinu dana kasnije, s prikazima istih ruševina kuća na petrinjskim ulicama. No, mnogi ne spominju one ruševine koje se ne vide, a to su duše Petrinjaca koje, unatoč svemu, još uvijek vjeruju u čudo. Ono čudo koje nisu uspjeli napraviti brojni nepoznati ljudi koji su im prije godinu dana iz svih krajeva domovine pritekli u pomoć, jer je i njih zaustavila birokracija i pravila života na hrvatski način. Država papira, zahtjeva i potvrda, u kakvoj živimo, učinila je od Petrinje grad-slučaj u kojemu ne žive već životare ljudi umorni od obećanja koji već drugu zimu borave u uvjetima u kojima ne bi trebali.

Ipak, ima jedan čovjek koji odaje dojam da je satkan samo od tkiva, ali operiranih emocija, jer iako znamo da su one neopipljive, ne možemo negirati njihovo postojanje. Kao da mu je nekim kirurškim čudom uklonjena empatija prema vlastitom narodu, iako sjedi iznad svih te na samome vrhu i s mnoštvom končića u rukama pokreće svoje marionete i tako upravlja našim životima. Hrvatski premijer došao je u Petrinju, vjerojatno onako kako dolazi i u Vukovar: da bi bilo dokumentirano da je bio. I tu priča prestaje.

Sol na dubokoj rani

Jer, kako inače objasniti da Petrinja još uvijek izgleda ovako kako izgleda? Čime opravdati rečenicu da on te ljude razumije? Ta kako bi on iz svojih nedodirljivih i toplih Banskih dvora uopće mogao imati predodžbu mnogih starosti i djetinjstava koja su na samome kraju prosinca 2021. još uvijek osuđena na kontejnere i nedostatak prostora dostojan pristojnog življenja?! I kao da Petrinjcima i sve to nije dovoljno, blizina ruševina koje su nekada predstavljale njihove domove, samo su sol na ionako duboku ranu. I za njihovo uklanjanje vjerojatno je potrebna još poneka dozvola, potvrda ili dokaz.

Među ruševinama petrinjskog područja nisu završile samo uspomene, nego i nekoliko života. Još se sjećamo imena tih nesretnih ljudi koji su samo nekoliko sekundi ranije živjeli samo jedan uobičajeni dan. Najmlađa žrtva bila je dvanaestogodišnja djevojčica. Krikovi njezine majke odjeknuli su mnogo više od zvuka rušenja kuća, rušenja koje je, među ostalim, prekinulo jedno bezbrižno djetinjstvo, utihnulo smijeh, ugasilo svjetlo nevinog života.

Krikove ljudi koji još uvijek u ovim zimskim noćima liježu s neizvjesnošću, čini se, ne čuje više nitko. Netko od njih jučer je prema premijeru bacio grudu snijega. Kako izgleda taj grad i kako će njegovi građani nastaviti živjeti, na trenutke se čini da bi i lavina bila malo.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of