piše robert matteoni

MetroPula: Crni bik s Velog vrha

(Arhiva Glasa Istre/Unsplash))

(Arhiva Glasa Istre/Unsplash))


Došao je točno u minutu. Čvrst stisak ruke, prodoran pogled, fotoalbumi u borši i spreman za izlet u prošlost. Šaka odaje sport kojim se bavio. Kaže da je taj "otok" valjda jedina posljedica 45 godina nakon karijere.

Navršit će u četvrtak 77, ali je vitalan kao da je bitno mlađi. Još je radno aktivan u svojoj firmi, distribucija tehničkih plinova. Osnovao ju je 1994. kad je trokirala Istra veletrgovačko i nakon dva desetljeća morao se snaći. Učinio je to toliko dobro da i na pragu 80 s guštom odradi narudžbe klijenata do Pazina. Pričali smo skoro dva sata, proletjelo je. Zbilja jako zanimljiv čovjek, impresivne sportske i životne priče.

Dugo smo dogovarali razgovor, ali uvijek se nešto ispriječi. Inače je takav tip, ne nameće se, pogotovo ne medijima. Kad je prije pet godina dobio priznanje gradske Sportske zajednice za vrhunska dostignuća u razvoju sporta, imao je pravo društvo. Branko Bubić Buba i on laureati, omiljeni u narodu. Ovo je njegova priča.

Par godina nakon potresa (1963.) u Skoplju se održavao meč Jugoslavije i Čehoslovačke. Sjetio se da su spavali u drvenom hotelu, još je bilo vidljivih tragova potresa. Reprezentaciju je predvodio najveći, tada u razvoju statusa legende, Mate Parlov. Drugi boksač iz Pule bio je on. Nastupio je u velter kategoriji i izazvao gromoglasne ovacije publike. Njegov stil, fajterski, hrabro stalno naprijed, impresionirao je gledatelje. Nazvali su ga Crni bik. Od tada Stevo Kovjanić imao je baš pogođen nadimak.

- Bio sam ratoboran i u karijeri sam imao, kažu kroničari, 500-tinjak mečeva. Niti jednom nisam predao. Tek je Aldo Buršić odlučio na prvenstvu Jugoslavije, kada sam se sučelio Zvonku Vujinu, tada olimpijskom viceprvaku, da prekine borbu prije druge runde jer je bilo jasno da će, neovisno o odnosu, suci njemu sigurno dodijeliti pobjedu.

Kovjanić je svojim strastvenim nastupima u crnim kanotjerama Pule, stekao ogroman respekt publike i boksačkog miljea. Kad god su velikani prebogate pulske boksačke povijesti evocirali uspomene, ama baš svatko ga je posebno spominjao.

- Molim te, napiši mi točno prezime, bez "i" – dometnuti će tiho jer mu 59 godina svi pišu Kovijanić.

Tako smo začeli priču o njegovom dolasku u Pulu.

- Jednog dana 1965. godine kažu mi dva prijatelja u rodnoj Novskoj kako idu u Pulu, i da će raditi u Uljaniku. Bio sam u velikoj obitelji, nas devet braće i sestara, otac je preminuo, majka se trudila pružiti što nam treba. No, bio sam živahan, željan novoga i rekoh doma, idem s dečkima za Pulu.

Otišao se malo proluftati, vidjeti grad, nešto malo (za)raditi, a eto, ostao je zauvijek. Danas će kazati vrlo odlučno, kao u svemu što radi ili govori.

- Pula je meni postala i za sva vremena ostala prva i jedina. Sve mi je odmah u njoj sjelo, prekrasan grad, more, plaže i nadasve ljudi. Mentalitet Puležana, kultura ponašanja, respekta drugoga, zbilja posebno.

Zaposlio se u Uljaniku, živio s dva prijatelja iz Novske u iznajmljenom stanu na Kaštanjeru. Oni su u jednom trenutku odlučili otići kući, on nije niti pomišljao.

- Upoznao sam moju Mariju Aldu Licul iz Želiski 1968. i to me odredilo. Naša sreća trajala je 41 godinu, uz sina Milana koji se rodio 1975. i kćer Marinu četiri godine potom. Nažalost, supruga je oboljela i prije 15 godina je preminula. U našem domu, na Velom Vrhu danas je sin koji radi samnom, a kćer Marina je u gornjem stanu, sa suprugom Igorom i mojim unukom Filipom. Živimo skladno sve generacije.

Zet Igor Lisica, stric nogometašu Mateu, je inače i ponajbolji mehaničar specijaliziran za BMW-e.

- Igor je majstor samo takav, sve zna u svom poslu, vrijedan je i vidim koliko ga ljudi respektiraju.

Na Veli Vrh Kovjanić(i) nisu slučajno došli. Suprugina familija imala je parcelu i poklonili su je Stevi i Mariji. Zasukao je rukave i s puncem izgradio kuću koja je već 42 godine dom obitelji.

Priča je Crni bik. Boks. Izvorni svjedok početaka i akter slave BK Pule.

- Čim sam došao u Pulu 1965. sa spomenutim prijateljima sam otišao u klub. Dočekali su nas treneri Aldo Buršić i Aldo Banovac, od boksača Parlov, Čikada, Bestulić, Rojnić, Mudrovčić i drugi. Od prvog dana kada sam ušao u tu dvoranu osjećao sam se kao kod kuće. Uživao sam trenirati, družiti se sa svim tim sjajnim dečkima. Buršić je bio i veliki trener, ali i ljudina. Kao i Banovac, koji je bio fantastičan u prenašanju temeljnih znanja boksa. Moji su prijatelji odustali, ja ostao.

Život kluba bio mu je gušt. Treninzi, sparinzi, komentiranje nakon tuširanja, uz čaj koji je spremao gospon Vinko, čovjek koji je unatoč tome što nije imao ruku, brinuo da dečkima ništa ne fali.

- Ama baš svaku večer svi smo zajedno izlazili u grad, na Korzo, u kino, zezali se. Bilo je i nekih neugodnih situacija, jer su nas napadali neki gosti grada. Takvo je bilo vrijeme. Nismo dali na sebe, niti da nam remete atmosferu na Korzu i u našem gradu.

Škvadra je bila grupa velikih prijatelja.

- Mate Parlov bio je naš predvodnik. Godinu mlađi, ali kliknuli smo odmah. Ponosan sam na naše prijateljstvo, kao i na ono s nezaboravnim Zlatko, Šararom, Čikadom, Đanijem Rojnićem. Kada je Šarar poginuo bio sam u vojsci i molio sam nadređene da me puste na pogreb. Bio je to šok, na Monte Ghiru krcato tužnog naroda, kao da je cijeli grad bio u muci.

Mate je bio planeta za sebe.

- Kao boksač bio je svjetska povijesna veličina, ali kao prijatelj ostao je uvijek isti. Niti jedna titula, slava, zarada, nije ga promijenila, bio je prema nama kao u danima kada smo počinjali boksati.

Kovjanić uz ostale jako je cjenio Đerija, Bedrinu, Lakovića, braću Trifunov (Lazo i Jovo). No, svi su iznimno poštovali njega, jer se davao punog srca.

- I danas kad dođem u neku oštariju, ili sretnem ljude u gradu, ili u Fažani kod moga prijatelja Berta u Feralu, osjetim poštovanje svjedoka onog vremena. Drago mi je, volim ljude ovog kraja i kad osjetim njihovu privrženost znam da sam nešto dobro učinio.

Skroman je. Kovjanić nije napravio međunarodnu karijeru, ali je bio "senator" pulskog boksa, oslonac kluba punih 13 godina, uz pola tisuće mečeva, 13 titula prvaka Hrvatske, niz osvojenih revija, među inima prva posvećena Šararu. Pitam ga za posebnije trenutke.

- Ah, toliko ih je bilo. Najveći gušt je bio izlaz na ring pred punim tribinama. Svejedno da li u Patinađu ili na rukometnom stadionu. Kad sam trebao izići srce mi je lupalo od uzbuđenja čuvši kako masa zaziva moj dolazak. Često sam osjetio tu atmosferu očekivanja mojih nastupa, ljudi su poštovali moju beskompromisnost i znali su da će vidjeti fajtersku borbu. Jedna od takvih bila je s Benešom prije točno 50 godina, na rukometnom. Bilo je krcato ljudi da niti igla ne bi stala niti okolo ograda. Beneš je bio fajter i šampion, ja sam bio fajter i to je bilo tri runde "tko će koga više". Svi su mi govorili da sam trebao pobijediti, ali tako je bilo onda, suci su favorizirali prvake. Priznanje mi je dao sam Beneš, nakon meča kad mi je kazao da je jedva dočekao kraj jer više nije mogao do zraka."

Priča mirno, bez naglašavanja koje bi asociralo na samohvalu. Beneša je jako poštivao, kao i Živkovića, Šebešćena i sve borce koji su se hrabro sučeljavali bez obzira na ime suparnika. Zato ističe od mlađih generacija i njegovih kategorija Nasera Rušidija iz šampionske Pule 1982. godine, pa Stankovića, često spomene Čikadu.

- Osobno sam uživao u fajtu u ringu. Znao sam da je najvažnije biti čvrst i odlučan te čuvati bradu. Zato je ljevica uvijek bila blizu da čuva. Vjerojatno je to razlog što sam prilično dobro sačuvao zdravlje nakon toliko mečeva. Moj udarac? Mislim da je kroše bio glavno oružje.

Kako je bio čvrst i odlučan u ringu, takav je bio i u teškoj odluci.

- Osjetio sam da zbog tijekova života, posla, počinje patiti trening. Na vrijeme sam shvatio da nema smisla biti površno pripremljen jer boks je ozbiljan sport. Nisam želio doživjeti neki teži nokaut pa da stradam.

Kad je najavio u klubu i treneru da se povlači (s 31) javnost je obaviještena da će imati posljednji meč.

- Bio mi je to dan koji ću pamtiti do kraja života. Krcati Patinađo i ovacije publike zbog kojih se i danas naježim.

Ostao je u boksu kao sudac. Nakon 16 godina zaključio je i tu priču. Uz rad uživao je život s obitelji, i u mnogim malim stvarima što život znače. Nakon smrti supruge drugačije je. Nastoji dan, nakon posla koji ga drži vitalnim, ispuniti zdravom rutinom.

- Obožavam more. Imam barku. Kad je ljeto svaki dan idem na kupanje i plivam. Preko godine nakon posla obvezno prošećem po prekrasnoj šetnici do Fažane, barem jedan dio. Čujem se sa svojim sestrama i bratom. Već duže mi se nigdje ne putuje. Pula i okruženje pruža sve što volim i trebam. Od bivših suboraca sretnem češće Radu Vujovića pa se raspričamo. Ostali su negdje u svom điru, teško se više viđati.

Pitam ga za kraj ove šetnje životnim mu putovima, je li ikad požalio što je došao u Pulu.

- Nikad! Prije se uplašim pomisliti što bi bilo da onako vruće glave nisam s 18 godina naprasno odlučio otići u moju Pulu.

Eh, ne bi bilo Crnog bika s Velog Vrha. Legende "Pule" iz aleje velikana koje je publika najviše voljela i poštivala. Za sva vremena.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom