Pisao sam tu analizu i prošle godine, jer je bila vrlo aktualna. No, nakon što me par strastvenih navijača Istre 1961, kad smo se sreli u gradu, pozvalo na kavu i razgovor o toj uvijek zanimljivoj temi, uvidio sam da možda ne bi bilo na odmet ponoviti činjenično gradivo. Iako prate Istru 1961 čak i ta dva navijača imali su različite poglede na to koliko se Zeleno Žute gleda, ili ne gleda. Odnosno dubioza je iznova o tome da je Istra 1961 "klubić" za jedne koji će promicati tezu da ima malo gledatelja, interesa i perspektive, dok je za druge klub koji raste, ima sve više gledatelja i širu javnost koja je prati te posljedično ima i dobre perspektive. Svatko ima svoje impresije, doživljaje, kriterije po kojima donosi određene sudove. To je logično i prirodno. Nije logično da se onaj koji promiče svoje stavove, temeljene na impresijama i površnim podacima, nameće kao da je "to baš tako, bez obzira tko što kaže". Takva isključivost jedan je od problema u našem društvu uopće. Brojni su ljudi, i na pozicijama i na do-pozicijama (okruženje društvenih mreža) koji su isključivi, a teško skrivaju da su im stavovi populistički, ideološki, interesno obojeni, nerijetko i prožeti očitim neznanjima. Takvi su promotori "istina" u pravilu vrlo glasni pa čovjek pomisli da ih je u debeloj većini. To nije prepoznato u činjenicama (recimo u izborima, ili određenim dosezima), koje ukazuje da je ipak bitno brojnija ona tiša grupacija. Među inima njoj pripadaju i stručnjaci, koji se većinom ne žele baviti populističkim javnim nadmetanjima. Stručnjaci promiču znanstveno i metodološki utemeljene činjenice, i kako mnogi to odaju u neslužbenim razgovorima, groze se kad ih "ne-pravi stručnjaci interneta" p(r)ozivaju na konfrontacije jeftinom populističkom retorikom i galamom, utvarajući se da su svi oni na istoj valnoj (znanje) dužini.

Mi nismo znanstvenici, nego samo ljubitelji sporta, strastvenije vezani za nogomet. Mojim sugovornicima, koji su me pitali što temeljem višedesetljetnih iskustava mislim o posjetu-interesu na Drosini, u startu sa kazao da me iskustvo naučilo da velikog utjecaja na stavove ima faktor pristupa stvarima. Postoji oni koji stvari gledaju kao polupraznu čašu, i oni koji istu priču tretiraju kao polupunu čašu. U našem društvu prevladava ozračje "polupraznog" što je pandan dominaciji pesimizma. Pobornicima takvih pogleda, ako postoje 3 pozitivne i negativna stvar, maksimalni će fokus biti na negativnoj. Praktičarima "polupunog" koncentracija se usmjerava pozitivnim stvarima. I tu ću ponuditi digresiju.

Posljednjih nekoliko godina u naletu je norveški nogomet. Odjek diktiraju tipovi ala Erling Halland kao stroj za golove, i kreativac Arsenala Martin Odegaard. Momčadski to potencira čudo Bodo Glimta, iz grada s 50-ak tisuća stanovnika, stadiona za 8,2 tisuće gledatelja, s umjetnim terenom i klimom koja je u pravilu vrlo hladna i vjetrovita. Klub BG je eliminirao Inter iz Lige prvaka i protiv Sportinga ima dobre šanse izboriti četvrtfinale. Lani su bili u polufinalu Eurolige.

Dakle, kad su analitičare norveškog sporta pitali kako se tumači taj boom, a što se pokazuje i kroz prvi plasman reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, nakon davne 1998. oni su tumačili da je to pitanje kulture prema sportu. Norvežani su frustraciji limitima nogometa i sporta prije par desetljeća nametnuli uspješnosti društva. U zemlji od 5,5 milijuna stanovnika atmosfera je tretirana kao vrlo pozitivna, konstruktivna, uvažavajuća. Potvrđuju to stavovi stanovnika, pa se Norvežani smatraju jednim od najsretnijih ljudi u svijetu. Čak 95 posto obitelji odgovorilo je da se osjećaju sretnima kako se živi u zemlji koje osim impresivnih prirodnih ljepota ima i ekonomsku stabilnost, kvalitetnu zdravstvenu skrb i zrači zajedništvom.

U nogometnom iskoraku Norvežani su istakli da je taj pristup, pozitivan, promijenio poglede jer više nije bilo opsesivnog jurenja za rezultatom, plasmanima i transferima. Odabralo se filozofiju rada, fokusa na kontinuitet i posljedično napredovanje. Kad se izgubi nema drama, kad se pobjedi nema euforija, ključno je pružiti najbolje od sebe, i to je svakodnevna pobjeda koja će jednom donijeti i onu natjecateljski željenu.

Norveška taj pristup promiče općenito i u sportu, a koliko su uspješni pokazuje i doseg na upravo završenoj Zimskoj olimpijadi u Italiji. Osvojili su fantastičnih 41 medalju. Kad su bivšeg svjetskog prvaka u šahu Magnusa Carlsena, čuda od djeteta iz Norveške, pitali kako je uspio (bio svjetski šampion od 2013.-2023.) odgovor je bio jednostavan. Najvažnije je bilo u borbi za titulu zaboraviti da je to borba za svjetskog prvaka. Dakle, fokusirati se na sportsko pitanje, a ne šta će biti ako ne uspijem(o). Norvežani su to kao sportski gard namijenili svima te tako djeci usađuju osnove sportske kulture. Fascinantan je podatak da čak 93 posto djece u toj zemlji redovito je u sportskim aktivnostima. Pri tom ne rade razliku između onog koji vidljivo neće postati veliki sportaš, i onog koji rano iskazuje posebne talente. Događa se to tek kada se nameće trenutak selekcije, za one koji će biti maksimalno praćeni u razvoju. Tada oni koji nemaju te potencijale ostaju na nižim, ali aktivnim, razinama sporta, s bitnom razlikom da su dovoljno odrasli da prepoznaju svoje limite i bez mučnih razočaranja prihvate realnosti.

U Hrvatskoj je gotovo sve obrnuto, i prilično kaotično. Mnogi vide da naš sustav nije efikasan u pomirenju sportskih potreba i društveno važnih imperativa. Neku večer u središnjem dnevniku iznijet je zapanjujući podatak. Čak 4.138 potencijalnih prvašića prošlu jesen dobilo je odlukom zdravstvene struke odgodu upisa u školu. To je čak 10 posto od 42 tisuće školskih obveznika. Među glavnim razlozima iznosi se problem emocionalne nezrelosti, problem s finom motorikom i poremećaji koncentracije. Veliki utjecaj mobitela, iPada, kompjutera jasno se prepoznaje. Istodobno je očito da se sportska aktivnost premalo koristi da se spomenute i druge odlike djece poboljšavaju.

Vraćajući se na temu polupraznih i polupunih čaša pogleda na stvari, uvjerljiv je dojam da u našem društvu oni koji imaju potrebu maskirati "poluznanja" nameću pesimističke projekcije. To je zapravo i najlakše, kažete da nešto nije dobro, da to ne vodi nikamo, uokvirite ga u super često rabljeni pojam "Prestrašno" i na tome ostanete. Oni koji stvari gledaju konstruktivnije, trude se ponuditi rješenja nekom problemu. Zato je nužno ne samo biti pozitivnijeg stava, nego imati i znanja i vjeru u ono što se promiče. Struka tu prednjači, iako danas svi za sebe misle da su stručni, po svakom pitanju, pa javno odjekuje kao da se brišu razlike s laicima.

U atmosferi koju živimo u okruženju, kazao sam to i tim navijačima, soljenje je mora "polu-praznom mentalitetu" tumačiti zašto je poticajnije biti "polu-punog pristupa". Mi nećemo nikad biti Norvežani, Skandinavci, ali mogli bismo ipak dati prednost pozitivi u odnosu na negativu, a na kojoj mnogi izvlače koristi za sebe. I ne mare za društvo i posljedice takvog "parazitiranja".

Zašto bi se uopće trebalo nadjačavati s onima koji tvrde da Istra 1961 nije klub u usponu te da je sve praćeniji od strane nogometne i šire lokalne javnosti. Zašto bi trebalo glavu razbijati time da li netko u Puli i ostatku Istre navija za Zeleno Žute ili neki drugi klub, počevši od Rijeke nadalje. Nije stvar u tome da se nekome nešto nameće, nego je bit da navijač bude zadovoljan što navija za svoj klub koji radom potiče dolaske novih gledatelja.

U tom kontekstu, brojke ukazuju realnosti. Istra 1961 je peti najgledaniji u SHNL, nakon velike četvorke, koji dolaze iz višestruko brojnijih okruženja. Prosjek na Drosini je 3.123, najveći u povijesti pulskog i istarskog nogometa. Za razliku od tradicija velike četvorke, neusporedivih za Istru 1961, i pogotovo od toga da se stalno bore za trofeje, prosjek pulskog prvoligaša je zoran pokazatelj velikog iskoraka praćenosti. Prosjek Lige je 3.685 bez Hajduka, koji je druga planeta za sve s 22 tisuće prosjeka. S njima prosjek lige penje se na 5.500.

No, ono što ukazuje na trendove Drosine i interes za Istru 1961 prepoznaje se baš u onome što druge zbog tradicije čini jačima. To je utjecaj rezultata. Lani u proljeće, kad je postalo jasno da Istra 1961 može u Europu, u 8 utakmica prosjek je bio 4.314 ljudi. Ako se nameće teza da Hajduk, Rijeka i Dinamo bildaju brojke na Drosini, onda nam tri utakmice sa Slaven Belupom (ponedjeljak), Šibenikom (petak) i Varaždinom potvrđuju realne domaće trendove. Bilo je 13.848 gledatelja, u prosjeku 4.616. Gosti nisu imali svoje navijače. Koliko su to značajniji podaci za potvrde važnosti natjecateljskih dometa ukazuju upravo utakmice s ta tri suparnika kada je u jeseni 2024. bilo teškoća. Tada je Šibenik gledalo 943 (u proljeće 4.051), Varaždin 1.019 (4.743) i Slaven Belupo 861 (5.054) gledatelja. Na tom proljetnom tragu natjecateljskog napretka, ljetos su Lokomotivu došli gledati čak 3.500, Goricu 2.500 ljudi.

Nedvojbeno je da je trend povećan i zato što se stvaraju novi odnosi proteklih 8 godina. To pokazuju činjenice, pa je navijaču Istre 1961 logičnije stvari gledati pozitivnije. Obzirom da je (bio) naviknut na marginalne uloge kluba, navijač Istre 1961 je pokazao veliku izdržljivost, privrženost i djelom na stvari gledao kao na polu-punu čašu. Vrijeme će dalje usmjeravati, temeljem i rezultata i općeg napretka, koliko će rasti broj navijača. Od forsiranja nema koristi, kao ni od nametanja onima koji su protiv i u svemu vide negativu. Pula je na dobrom putu razvijanja tradicije, u svojoj dimenziji, koja će u perspektivi biti u svemu još izraženija.

Povezane vijesti

• Dan poslije
• Pravi akteri grada
• Garcia II i priča o napredovanju i rizicima povratka