Piše Tihana Tomičić
I kad se slože - ne slože se
(Dalibor Urukalović/Pixsell/Darko Jelinek)
Slikovito izražavanje našeg hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića uvijek je duhovito, ali i rubno uvredljivo, bar za neke društvene grupacije, pa tako i za "očajne ljubavnice". Referenca je to, naravno, na njegovu izjavu da ne snosi odgovornost za to da se napokon donese odluka o rotaciji veleposlanika, od kojih su neki na čekanju već i nekoliko godina - sve otkako dva brda praktički nemaju nikakvu izravnu komunikaciju.
Milanović je, otprilike, rekao kako je on spreman pristajati na sve, baš kao "očajna ljubavnica" (naravno, baš u ženskom rodu jer malo mizoginije uvijek dobro sjedne muškim ušima), ali mu MVEP i premijer Andrej Plenković nikako ne daju svoj potpis na taj raspored veleposlaničkih mjesta, iako, eto, on pristaje na sve.
Razlog zašto je to rekao jest činjenica da se predsjednik doista odrekao maksimalističkih zahtjeva i pristao na to da on predloži oko 25 posto mjesta u diplomaciji, a MVEP i vladajući, nakon provedenog natječaja, preostalih 75 posto mjesta. Mora se priznati, to je dosta fer omjer s Milanovićeve strane - to je zato jer je njemu bilo bitno da dobije samo neka od ključnih mjesta (primjerice, uvijek su to predstavnik u NATO-u, pa metropole poput Washingtona, Bruxellesa ili Pariza) i da ima priliku predložiti neke svoje ljude, pri čemu izvan sustava dolazi njih osam.
Na to ima pravo, ali ti njegovi ljudi uvijek su i neki stranački ili kabinetski ljudi iz njegove blizine, odnosno oni s kojima je radio u SDP-u ili ih imenovao svojim savjetnicima na Pantovčaku, a zainteresirani su za diplomaciju. Istina jest, dakle, da je Milanović odustao od forsiranja principa fifty-fifty, zbog čega je godinama ova rotacija u diplomaciji i bila na čekanju, bar od 2020., otkad je prvi prijedlog bio odbijen baš s Pantovčaka. Pristao je na jednu četvrtinu kadrova (i lokacija), ali da se pritom ta njegova imena ne dovodi u pitanje od strane Vlade i MVEP-a.
Unatoč svemu tome, dogovora još nema, pa se predsjednik, eto, poslužio metaforom o očajnoj ljubavnici. Radi se, međutim, o tome da su ovi dogovori, nakon višegodišnjih javnih prepucavanja između dva brda, u ovom posljednjem pokušaju vođeni tiho, ispod stola, odnosno pregovorima dvaju izvršnih tijela, samog MVEP-a i inoministra s jedne, te predstavnika Ureda predsjednika Orsata Miljenića s druge strane. I išlo je dobro, a sada je, vidimo, opet stalo.
Nakon one galame u eteru od ranije, sad međutim opet kao javnost pojma nemamo što se događa i gdje zapinje. Možda bi bilo vrijeme da opet javno dobijemo i popis imena i popis lokacija pa da sami kao građani sudimo o tome s kakvim su prijedlozima izašli predsjednik i MVEP. Nismo svi sigurno stručnjaci za procjenu karijernih diplomata, ali ako su na popisu neki ljudi iz "čiste politike", kao što se na Milanovićevu popisu navodno nalazio i šef HSS-a Krešo Beljak, koji nema baš mnogo veze s diplomacijom, onda bismo vjerojatno i mogli procijeniti kakve je kvalitete taj prijedlog. Za Plenkovića, to su ljudi "s ceste". Za Milanovića, bitno je koja je strana predložila koje ime. I tako dogovora opet nema.
Isto je i s izborom čelne osobe Vrhovnog suda - ako Milanovićev prijedlog ne prođe u Saboru, on zaustavlja proces i blokira novi krug natječaja. Sad je pak u igri ime jedne sutkinje koja bi bila prihvatljiva objema stranama, ali nakon što je Plenković primio tu osobu, Milanović optužuje da je ona apriori izbor - Plenkovićev. A već je prije toga bilo jasno da je prihvatljiva i njemu i premijeru.
Dakle, da skratimo priču - čak i kad je dogovor pred vratima, bilo oko veleposlanika ili oko Vrhovnog suda, dva ključna čovjeka hrvatske politike ipak se ne uspijevaju dogovoriti.
Očito, razlog je samo jedan - nisu spremni osobno razgovarati i porješavati sve te dileme i situacije. Sve ide preko njihovih ureda, preko službi, preko stranaka koje ih zastupaju u Saboru, preko medija, ali nikad osobno. Da su u stanju osobno se čuti ili vidjeti, sjesti i razgovarati, ovih blokada sustava ne bi bilo.
Tako je od prvog dana, i ta spremnost nikad nije iskazana. Loše je to za hrvatske institucije i za diplomaciju. Ali ne možemo reći da nismo navikli. Tvrda kohabitacija se uporno nastavlja.
Podijeli: Facebook Twiter
