ANALIZA GLAVNOG UREDNIKA 

Bero glup, Bero ništa, nema pojma, a mogao bi dobiti izbore! Kako, pobogu, ako je takav? Ili nije takav? Jesu li Bero i Boro (Miletić) budućnost bolje Hrvatske?

| Autor: Robert FRANK
Boris Miletić i Davor Bernardić (Milivoj MIJOŠEK / Darko JELINEK)

Boris Miletić i Davor Bernardić (Milivoj MIJOŠEK / Darko JELINEK)


Davor Bernardić je upijao, učio, vjerojatno isprobavao i testirao Bandićev modus operandi, prilagođavao ga sebi i okolnostima u kojima on gradi svoju političku karijeru. Osim da je ambiciozan i beskompromisan, što vjerojatno graniči i s beskrupuloznim ponašanjem koje prati svaku ozbiljniju političku karijeru jer drugačije naprosto ne ide, dolaskom na vlast u SDP-u potvrdio je spremnost da za stolom zaigra s velikim igračima. Ustvari, kad se bolje razmisli, u nekim je pitanjima isti Vladimir Putin

Često je predmet sprdnje: kao, nije dorastao ozbiljnoj politici, bolje mu je da ne govori, jer dok on šuti rejting stranke raste. Takav ga stereotip prati već dulje vrijeme, vjerojatno bi pomni analitičari političkih zbivanja utvrdili da su se omalovažavanja pojavila i vremenski poklopila s porastom njegove ambicioznosti. Sve loše o njemu plasiraju, naravno, protivnici. Ali i pojedinci iz redova njegove stranke. Nabrajat će mu mane, inzistirati na njegovim krivim izjavama, pogrdno ga krstiti onako kako krstiš onoga koga baš ne voliš. Dovest će mu u pitanje pamet i intelekt. Podcijenit će ga kao što velika životinja podcijeni malu. Pa nagrabusi. A ono, frajer čega se god dohvati, pobijedi. Sve je jasnije da su teze o njegovoj nesposobnosti podvala. Ali su se ukorijenile, udomaćile, postale opće mjesto, podrazumijeva se da on ne zna, no, eto… Ah, taj Bero!

Brza igra riječi

Stvaran u Bandićevom političkom inkubatoru na vrućem zagrebačkom asfaltu naučio je kako po potrebi istinu pretvoriti u laž ili u nuždi od laži stvoriti istinu. Privilegirano je tome svjedočio iz prvog reda. Nakon te premijere predstava se gasi jer je Bandićeva gluma jedinstvena i neponovljiva. Sve se s njime doživi jednom. Tu su bitni dojmovi, iskustvo, vic, brza igra riječi na Kozari boku, svakih sto metara kumstvo, obećanja, najjeftiniji populizam, suze i plač, smijeh, vriska… Davor Bernardić je upijao, učio, vjerojatno isprobavao i testirao Bandićev modus operandi, prilagođavao ga sebi i okolnostima u kojima on gradi svoju političku karijeru. Osim da je ambiciozan i beskompromisan, što vjerojatno graniči i s beskrupuloznim ponašanjem koje prati svaku ozbiljniju političku karijeru jer drugačije naprosto ne ide, dolaskom na vlast u SDP-u potvrdio je spremnost da za stolom zaigra s velikim igračima. Ustvari, kad se bolje razmisli, u nekim je pitanjima isti Vladimir Putin. Predložak dolaska na vlast gotovo im je identičan: Putina su postavili oligarsi, a Bernardića stranački senatori. I jedni i drugi i naivno i krivo mislili su da će bivši špijun KGB-a i mulac nadaren za fiziku biti marionete, igračke za jednokratnu upotrebu u rukama moćnika, objekti manipulacije koji će se zadovoljiti skupljanjem preostalih mrvica na stolu. Grdno su se zajebali. Putin je opelješio oligarhe, uzeo im je milijarde ili ih vlakom bez dnevnog reda i s kartom u jednom smjeru na cijelu vječnost poslao u Sibir. Bernardić je pak gotovo rutinski posmicao sve koji su mu smetali. Puno bezazlenije nego Putin, ali opet efikasno i efektno, recimo kao u lunaparku kad se zračnicom za male pare skidaju limenke i osvajaju medići. Puf, puf, puf! Tako je to i Bero odradio.

Znači: učio je od Bandića, apsolvirao je njegove lekcije života, potom je amortizirao, eliminirao, likvidirao, tiho eutanazirao ili bučno odstranjivao unutarstranačke oponente, kao Tito neke legendarne i konkurentne komuniste 30-ih u Moskvi… Sudjelovao je u Milanovićevoj predsjedničkoj pobjedi, pritom je nametnuo ljevicu desnici pa je tako Zokijevim izborom umjesto KGK nanio direktnu štetu šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću. Bunar sreće mu se time nije ispraznio: božica Fortuna pomilovala ga je i na europarlamentarnim izborima. OK, dobro je sastavio liste, no Plenki je tu kiksao. Umjesto fijaska, Bero je doživio trijumf. HDZ se potom, opet događaj njemu u korist, gotovo raspolovio. Pjevač Miroslav Škoro preuzeo je Hrvatskoj demokratskoj zajednici nekih 20, 30 posto. Profitirao je, ni kriv ni dužan, opet, pogađate, Bernardić! Kao da je popio nekakav eliksir mudrosti, kontra Plenkovića i HDZ-a počeo je sipati fore i metafore. Malo se verbalno-politički huliganizirao. Ono: kriminal, lopovi, rektalni alpinisti… I popularnost mu se, unatoč nepristojnosti i niskim udarcima, podignula do razine favorita za osvajanje pozicije relativnog izbornog pobjednika s mandatom sklapanje saborske većine i formiranja Vlade. E tu bi, prvi puta u svojoj karijeri, Bernardić mogao zapeti. Sve nekako upućuje na pat poziciju, blokiranu situaciju između Restarta i SDP-a s jedne i HDZ-a s druge strane. Doći će Bernardić do kraja, no hoće li pobijediti…. Neovisno o tome, mnogi će i dalje lamentirati da taj simpatični dečko, jel', ne kuži politiku. Pa što bi, pobogu, tek da je kuži?!! A samo ima sreću, kazat će njegovi kritičari. Usporedbe radi: što je dobitak na lotu nego – sreća! Ali za tu sreću treba uplatiti listić.

Nametnuti hendikep Davora Bernardića je navodni deficit karizmatičnosti. Kao, nema tu snagu, uvjerljivost, šarm, energičnost, gard, nadmenost, pozu, ego i glumu Lepog Ive. Sjećate se notornog Sanadera? Ive Sanadera? Lepog Ive? Onog bivšeg premijera čijim su ulaskom u prostoriju zaklecale noge mnogih žena? Bože, vidi ga!! Ushićeno bi se došaptavale. Nasjedalo se na njegove fore. Prvi je HDZ-ovac koji je izgovorio povijesno – „Hristos se rodi“. Ekstaza! Oduševljenje! Sve je radio da bi zadivio, impresionirao, fascinirao. Ima ih, puno, previše, koji kažu da je zračio dotad neviđenom snagom. Da, da, i pritajenom seksualnošću. Zeus, vladar Olimpa. Onako gizdav, nalik na kićenog konja na nekoj seoskoj priredbi kad mu se svi dive, uživao je u trenucima popularnosti i slave. Kočoperio se poput pauna. Raširio bi krila tako da poklopi sve u svojoj blizini. Vladao je prostorom, upravljao je politikom i, kažu brojne optužnice, drpao državu, narod, građane i svoje birače iz HDZ-a. Ravno ih je gledao u oči, karizmatičan u svojoj pojavi, stasu i glasu i drpao, brate. Istodobno je briljirao u stranim jezicima, javno se ponašao džentlmenski, opčaravao Merkelicu i na kraju osramotio državu više nego itko prije ili poslije njega iz hrvatskog političkog života. Jedan sportski komentator za jednog je nogometaša znao reći, a ima tome i preko trideset godina – lice Delona, a duša demona! Eto ti Sanadera. Kao, lijep je, poput francuskog glumca Alaina Delona, oličenja ženske fantazije! OK, Lepi Ivo je prototip rasnog mužjaka, no oboje su, to je poanta, neodoljivo privlačni muškarci. Za Delona se ne zna, ali Sanader je pokazao je, barem prema optužnicama, da ima dušu demona. Tako karizmatičan osramotio je državu i narod. Od njegovog izazivanja pažnje na svakom koraku dobili smo sramotu u svakom kutku Europe: „A vi ste Hrvati čiji je premijer završio u zatvoru?“ Hvala lijepa, nakon karizmatičnih Tita i Tuđmana, pa Sanadera, treba nam jedan normalan, uravnotežen premijer.

Čvrsti oslonac

Bernardić bi se, s druge strane, baš zbog izostanka „karizmatičnosti“ koja je, dokazali smo, iritirajuća i besmislena, mogao profilirati kao političar, državnik ili premijer skandinavskog tipa. Manje pompozan, jednostavan, servis građana. Smiren, nametljiv ovisno o potrebi, a ne zbog karaktera. Orijentiran prihvatljivo socijaldemokratski, antifašistički, opredijeljen za pravedno društvo i društvo pravde, bez šikaniranja slabih, nemoćnijih i drugačijih. Sklapajući predizbornu koaliciju pokazao je širinu. Inzistirao je na IDS-u kao strateškom partneru i pogodio. Platio je za to punu cijenu. Izgubio je, naime, naklonost dijela svojih ljudi, zajebao je neke među njima ne dajući im mjesta na listi zbog obveze ispunjavanja IDS-ovih želja, ali je osjetio trenutak kad može pobijediti i sve je podredio tom cilju. Izabrao je za ključnog suradnika Borisa Miletića. Jesu li njih dvojica, podudarnih političkih razmišljanja i preklapajućeg sustava vrijednosti, budućnost neke bolje Hrvatske? Moderni, umjereni, ni po čemu ekstremni ljevičari koji dijele vrlo sličan svjetonazor? Miletićev je forte stabilnost, puno teških utakmica u nogama, jaka pregovaračka sposobnost i iskustvo vladanja, upravo ono što Bernardić, osim na razini SDP-a, zasad nema. I zato bi Miletić kao ključni Bernardićev partner, sidro i čvrsti oslonac njegove buduće vlasti, mogao doći do izražaja upravo u upravljanju sustavom, naravno pod pretpostavkom izborne pobjede. Miletić bi Bernardiću u takvom scenariju trebao biti sila teže koja ga pribija na tlo i sprječava da ne poleti u nebo, da ga slava ne preuzme pa da ne postane bahat kao Sanader. U kombinaciji Bero i Boro su moguća sinergija: mlađi Bero je politička strast, energija, silovitost, a stariji Boro mudrost i kontrola. U toj podjeli uloga Miletić bi morao pozadinski usmjeravati Bernardića, kao što mu to zasad odrađuje, po svemu sudeći i više nego uspješno, savjetnik Siniša Jagodić, jednim dijelom i u jednom aspektu siva eminencija njegove kampanje. Ako zajedno osvoje vlast, Bero i Boro morat će je zajedno i prakticirati. Bernardić će definitivno morati osloboditi svoj nedovoljno prepoznati potencijal. Vremena za skrivanje neće biti.

Njih dvojica imaju realnu šansu mijenjati Hrvatsku i tu šansu, iz njihove i iz perspektive njihovih birača, ne smiju propustiti. Bernardićev i Miletićev sinkretizam, njihov savez i koalicija kojim se spajaju unatoč unutarnjim svađama i podjelama u cilju pobjede nad zajedničkim, vanjskim neprijateljem, najveći je politički ispit i kulminacija njihovih karijera. Nego, taj Bero, ah Bero, on nema pojma, ma glup je… Da, da, takav Bero, Bero predrasuda, stereotipa i podvala, došao je do samog kraja tunela. Možda čovjek i nije tako glup, a? Još da ga na drugoj strani ne čeka Andrej Plenković…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini