Piše Dubravko Grakalić

Ljevica ide na izbore bez lidera

Ilustracija (snimio Milivoj MIJOŠEK) / Dubravko Grakalić

Ilustracija (snimio Milivoj MIJOŠEK) / Dubravko Grakalić


"Glave će nam doći mangupi u vlastitim redovima", citiraju Lenjina na SDP-ovom Iblerovom trgu nakon što je postalo jasno da neće biti velike lijeve koalicije s Možemo! i malim partnerima na sljedećim parlamentarnim izborima. Iako glavni tajnik SDP-a govori o nekakvoj "točkastoj koaliciji" s Možemo!, referirajući se na mogućnost da se koalira u nekim izbornim jedinicama, posve je jasno da velike koalicije lijevog centra i zelene ljevice neće biti.

Možemo! se, u suradnji sa svojim junior partnerima iz stranaka Nova ljevica i Zagreb je naš!, želi testirati na izborima sa svojim kandidatima. Činjenica je da nisu ravnomjerno raspoređeni po cijeloj Hrvatskoj te da su najjači u Zagrebu, Istri i u nekim jadranskim županijama, no imaju još godinu dana za izgradnju stranačke mreže. Desetak posto glasova što ih ostvaruju prema rezultatima rejting agencija nije loš postotak i svakako će – padne li HDZ ispod vlastitih očekivanja – sudjelovati u budućoj vlasti.

S druge strane, SDP dobiva nešto veću podršku, do 15 posto, ali sam ne može do Banskih dvora. Očit je problem liderstva; Peđu Grbina pozitivno doživljava manje od dva posto birača, a i ekipa koja predstavlja njihov izborni program, poput Martine Vlašić Iljkić i Mateja Mostarca nije poznata široj javnosti. Problem u odnosima s Možemo! mogu biti i trzavice u Zagrebu koje su djelom prevladane smjenom Viktora Gotovca s mjesta šefa gradskog SDP-a, ali i trenutak da je Grbin počeo obećavati besplatne dječje vrtiće za sve upravo kad Tomislav Tomašević ima problema s premalo vrtićkih kapaciteta u Zagrebu.

Ali, unatoč matematici na koju se pozivaju u Možemo! – da će svaka stranka za sebe dobiti više glasova nego da idu zajedno – sve je jasniji problem da ljevica nema lidera koji bi nosio njezinu politiku. Ni koalicijsku, ni stranačku. Peđa Grbin jest uočljiv lik, ali birači njegovim izborom dobivaju advokata, a ne rasnog političara. Tomašević želi ostati gradonačelnik Zagreba do lokalnih izbora, no da to i ne želi, nema rezultata koji ga promoviraju u prvoklasnog političara. Kapitalne projekte, poput nove gradske knjižnice u Zagrebu, naslijedio je od Milana Bandića, zajedno s dugovima i problemima s otpadom. Nedavno je potvrdio kako ne može sanirati smetlište Jakuševac u ovom mandatu što je obećao. Pa kako će onda "sanirati" Hrvatsku?

Na sceni je još Sandra Benčić iz Možemo!, koju su, rekli bismo više u nedostatku boljih vizija neki prepoznali kao moguću premijerku. Činjenica je da ona mnogo radi i da se razumije u sve – skoro kao Andrej Plenković – ali pitanje je može li doskočiti više od replika iz saborskih klupa. Drugi poznati možemovci ne čine se premijerskim kandidatima, niti se neka imena spominju u tom kontekstu. Oni će svog kandidata izabrati na unutarstranačkim preliminarnim izborima.

Za neko novo lice na ljevici koje bi se ponudilo kao premijerski kandidat istječe vrijeme. Kada bi Socijaldemokrati bili snažnija stranka, to bi bio Davorko Vidović, no njih niti nema u posljednjim istraživanjima javnog mnijenja. Isto vrijedi i za Katarinu Peović – svi je znaju, malo tko je poznaje. Kad čuju za socijalizam, birači se većinski hvataju za glavu iako je riječ o najnaprednijoj lijevoj politici na nacionalnoj sceni.

Ljevica, dakle, nema lidera, osim Tomaševića koji pripada najpopularnijim političarima, ali želi nastaviti raditi u Zagrebu. Desni centar ima Plenkovića. Krajnja desnica Ivana Penavu i Božu Petrova. Zadnju riječ kazat će birači.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter