PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPULA: Odjeci crno-bijele slike

Đani Rojnić / Robert Matteoni

Đani Rojnić / Robert Matteoni


Jedna je medijska priča prošla gotovo pa bez nekog odjeka. Meni se čini da je predobra. U kontekstu posla, današnjice, perspektive, ali i emotivnog okvira prošlosti. Uljanik, s inačicom 1856, ugovorio je značajan posao plovećeg doka za izraelskog naručitelja. Kaže direktor Samir Hadžić da će zbog toga biti otvoreno još 200 radnih mjesta, pa bi Uljanik Brodogradnja 1856 mogla imati 500 zaposlenih.

Po odjeku ove informacije čini mi se kao da nije baš izazvala neku veliku pozitivu. Je li to zato što ljudi više ne vjeruju u pozitivne vijesti i epiloge, ili ne vjeruju u ikakvu revitalizaciju brodogradnje u Puli?

O tome bi vjerodostojnije mogli pričati upućeniji i procjenjivati stručno potkovani ljudi iz brodogradnje, ekonomije i inih povezanih područja. Nama, koji smo odrasli u Puli u vremenima kad je bio svjetski moćan, pogotovo nama koji smo u obitelji imali škverane, ali i svima koji smo svjedočili fazi njegova raspada i spoznali težinu posljedica po Grad, Uljanik je ime koje ne ostavlja ravnodušnim. I svaka pozitivna vijest u kontekstu tog imena podgrijat će police zamrznutih emocija.

Via Ribarska

Prve četiri godine živio sam u, kažu mi danas neki arhitekti koji vole nogomet, jednoj od najstarijih kuća u starom gradu. Ribarska je ulica bila epicentar obiteljske ere 1960-ih godina. Ispred nje brodogradilište, gdje su stari, brat, teta i ini zarađivali kruh. S lijeve strane ulicom do Trga Narodne revolucije, gdje je bila osnovna Moša Pijade, a u nastavku uskom ulicom prema igralištu. Sad, onako na prvu, ne bih bio siguran u "flash" sjećanje kako je u tim godinama školsko igralište bilo veće, prema tamo gdje je poslije niknula zgrada GIA. Ono što je sigurno to je da je iza gornjeg gola podosta puta ekipa snažnih, ali visokih i nižih, tipova odrađivali nekakav trening. Kasnije ću, naravno, spoznati da je to bilo izvorište najuspješnijeg sporta u gradu. Na školsko igralište škole (danas) Centar dolazio sam i kasnije, nakon preseljenja u uljanikove zgrade do Koparskog naselja, jer mi je brat tamo odrađivao osnovnu, ali i svoje sportske aktivnosti. Kažu mi kasniji rukometni treneri, a tada njegovi školski suputnici, da je nastavio igrati rukomet, a ne otišao u golmanski nogometni dril, mogao je učiniti veliku karijeru. Bilo je na tom igralištu puno mladosti u to vrijeme, vrvjelo je od utakmica, družbi oko igrališta, odlaska u „naslonjenu“ slastičarnicu (prva u Prvomajskoj s lijeve strane) gdje se osvježavalo, sretalo školske simpatije… Kao klinac, naravno, nisam mogao niti slutiti da ću jednog dana biti vrlo često u onoj dvorani(ci), u kojoj je već tada Aldo Buršić, i uz Alda Banovca, stvarao svjetske šampione.

Nema danas one Ribarske ulice, nema onog Uljanika, nema onog Trga NR, nema one škole MP. Maksimilianova, Uljanik 1856, Danteov trg, OŠ Centar, i na malom betonskom igralištu ipak i dalje onaj prozor. Kroz kojeg je sezao pogled, i strahopoštovanje prema onima koji su žestoko trenirali, poglavito kad bi sijevnuli direkti, aperkati, krošei. Nekad je vonj znoja, karakteristični odjek udarca rukavica u vreću, ili fijuk vijače, bilo dosta za dokučiti što se događa unutra i kad ste sjedili na zidiću igrališta. Pula onih vremena, atmosfere, drugačijih dojmova i doživljaja. Danas je dom boksa u Domu sportova, koji nosi ime najvećeg, Mate Parlova.

Linijom legendi

Mlade generacije Puležana i Puležanki ne mogu osjećati neku emociju prema vremenima koje nisu živjeli, pogotovo ne ako im unutar obitelji nema njegovanja sjećanja na nešto specifično gradsko. Danas je zbilja puno toga drastično drugačije i mladost ide svojim putovima digitaliziranog svijeta i, bojim se, sve digitaliziranijeg doživljaja života. Prevlast virtualnog. Možemo li mi stariji gdjegod nešto učiniti da osnažimo neku životniju liniju, i kroz njenu evocirajuću priču potaknuti interese za prošlost, posljedično dočaravati pojedinu atmosferu oko nečeg? Sklisko je to područje. Neki ljudi odmah miješaju prošlo i vezuju za politike, ideologije. Drugi se ne vole prisjećati. Treći su nezainteresirani. A mladi, kako i priliči, ne vole nametanja. Pogotovo ne tematike koja će se pretvoriti u mrcvarenje pro et kontra nekog ili nečeg. Mislim da je prigodno i korektno podsjećanje na nešto što je u kolektivnoj zbilji grada, ne samo dobro za revitalizaciju sjećanja na uspješnost ili zabavnost, druženja i zajednička nastupanja, nego je i respekt samima sebi koji smo to nešto u prošlosti živjeli. Meni su jako drage godišnjice osnovne i srednje škole. Upravo u tom kontekstu, vidjevši sve generacijske suputnike kako u tome zrače ugodnost memorije na đačka razdoblja, mislim da svatko ima i neku drugu svoju priču iz, recimo, posla, članstva i doživljaja u udrugama, fakultetskih dosega i ostalog, koja u nekom kolektivnom funkcioniranju, zaslužuje biti obilježena na ovaj ili onaj način. Vjerujem da je to dobro i za starije, kojima se proporcionalno godinama povećavaju sjećanja i odmak od doživljaja, a držim da je tako opcija da se nenametljivo pruža mogućnost mlađima da upoznaju i steknu respekt prema gradskim dosezima i njihovim akterima. Drugačije ne vidim puno alata u kojima se može afirmirati pozitive i dosege svekolike Pule, oteti ih zaboravu i njegovati privrženost gradu i vrijednostima njegove zajednice. Pogotovo što je ritam suvremenosti obilježen instant prevlastima, doživljajima i posljedičnim vrednovanjima. Traju u trenutku i nestaju u beskonačnim virtualnim prerijama.

Godišnjice Pule

Zašto u Puli ne uspijevamo razviti tu naviku da se kolektivno dičimo nečime što je nastalo u ovom okruženju? Zašto se kolektivno organiziranije ne prisjećamo važnih ljudi i njihovih dosega? Često se to upitam kada vidim i čitam kako se u drugim gradovima veličaju takve stvari. U Engleskoj sam to davno vidio kako na svakoj kući, ili instituciji koja je po nečemu poznata, ima barem ploča koja na to podsjeća. I nije to samo neka povijesno velika ličnost ili događanje, kako recimo zna biti i kod nas.

Mnoge toga iz svijeta umjetnosti, zabave, sporta, glazbe i inih područja, koristi se kao povod podsjećanja i vrednovanja. Ok, Engleska je vrh respekta tradicije i očuvanja memorije na prošla vremena. No, za društveno ozračje zdravo je takvo poštivanje prošlog, jer potiče na pozitivno vrednovanje, a umanjuje ono što je kod nas prevladavajuće, a to je negativno pristupanje svemu i svakome.

Iza onog prozora sa školskog igrališta netko je u 1950-im godinama začeo fantastične dosege pulskog boksa. Koji je od te neugledne, male dvorane, kojoj su sanitarni inspektori znali pečatirati ulazna vrata zbog higijenskih loših uvjeta, poslali u svijet boksače koji će Pulu dovesti do vrha vrhova.

Godišnjica za slavu memorije kao u priči, možemo li se sjetiti svi zajedno nekog obilježavanja? Nećemo o kralju svih kraljeva, Mati Parlovu. Neka ta priča bude u nekom miru, nakon što je 40 godina trebalo ovom Gradu od dana kad je zaključio jedinstvenu karijeru u svjetskim okvirima, da mu se otkrije spomenik. Ovo je godina kada se navršava točno 50 godina od njegove prve zlatne olimpijske medalje, u Munchenu, ujedno prvog boksačkog zlata za bivšu Jugoslaviju. Ovo je godina u kojoj se navršava 60 godina prvog nastupanja, nakon višegodišnjeg prekida, u ondašnjoj Hrvatskoj ligi. Ovo je godina u kojoj se navršava 40 godina od naslova Druge lige i povratka u Prvu jugoslavensku ligu. Ovo je i 40. godišnjica od početka sezone koja će završiti prvim naslovom prvaka Jugoslavije za BK Pulu, što je i jedini naslov kojeg je neki hrvatski boksački klub osvojio u bivšoj državi. Ovo je godina u kojoj se navršava 25 godina od prvog prvenstva Hrvatske u boksu, u kojem je pobjednik bila, naravno, Pula. Klub koji je prvi iz Hrvatske, 1989. godine, odlučio napustiti neko savezno natjecanje.

Toliko je prigodnih godišnjica, a može li se možda neka, kao okvirna za sve, obilježiti nekim programom, prijemima, edicijom, nekom pločom, gradskom medaljom i sličnim simboličkim gestama? Trebalo bi. Možda baš s boksom početi neku eru u kojoj će se Pula dičnije prisjećati svoje prošlosti u sportskom-društvenom kontekstu, svojih idola vremena, ali i svih onih tisuća sugrađana koji su pohodili dvorane i igrališta, klicali dečkima u crnim kanotjerama i bez nje, koji su punili Arenu dočekujući kralja i prvake. To nije bila priča samo o sportu Pule, to je bio život njene zajednice, kolektivna i individualna emocija jednog vremena i načina života.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini