PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Povijest (ni)je učiteljica života

Ponovno je brutalna stvarnost pokazala najtamniju civilizacijsku stranu i otvorila ono vječno pitanje - zašto? Jednostavno, dogodilo se ono što se valjda moralo dogoditi. Tako bi se nekako mogao opisati baš svaki životni događaj, zbio se on na osobnoj, profesionalnoj, državnoj ili svjetskoj razini. A tako nekako bi se mogao opisati i rat. Ne samo ovaj aktualni, na prostoru bivšeg SSSR-a, nego svaki; svjetski, međudržavni, pa i individualni

Ilustracija

Ilustracija


Običan subotnji ručak, uz sasvim neobavezni razgovor, prekine pitanje koje je, sudeći po dječjim očima uperenima kroz prozor, negdje u daljinu, dugo bilo promišljano.

"Mama, što je to rat?", upita djevojčica.

"To je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi", odgovori majka, znajući već unaprijed da će joj pri govoru glas biti izmijenjen, dublji i tiši zbog knedle koja joj je odjednom pritiskala grlo.

Pitanje izazvano niotkuda, barem je svima tako izgledalo, na trenutak je iznenadilo sve okupljene oko stola, no ubrzo je zamijenjeno svakodnevnim temama i postalo naizgled zaboravljeno. Svima, osim majci. Objed je uskoro završio, stol je raspremljen, a svaki je član obitelji posegnuo za svojim kutkom stana. Samo je majka još nakratko ostala u kuhinji praveći se da je sve u redu. Zatim, dobro pazeći da nitko od ukućana ne primijeti, ode u spavaću sobu koja je bila prazna i, tobože premećući odjeću po ormaru, gorko zaplače, najtiše što je mogla, zarivši lice u dlanove. Barem da nakratko odagna težinu u prsima i misli koje su navirale kao rijeka koja probija branu. Baš onako kakav je i rat. Prisjetila se svih slika iz djetinjstva koji je, nečijom suludom voljom, obilježio taj najbesmisleniji čin koji ljudska vrsta poznaje. 

"Kamo sreće da ga nitko nigdje i nikada ne doživi", pomislila je.

Ovako bi vjerojatno tekle scene, s kratkim dijalogom, iz nekog filma u kojemu bi se glavni lik prisjećao djetinjstva provedenog djelomično i u surovosti rata. No, život nije film i nije sve samo nečije sjećanje. Nažalost. Ponovno je brutalna stvarnost pokazala najtamniju civilizacijsku stranu i otvorila ono vječno pitanje - zašto? Jednostavno, dogodilo se ono što se valjda moralo dogoditi. Tako bi se nekako mogao opisati baš svaki životni događaj, zbio se on na osobnoj, profesionalnoj, državnoj ili svjetskoj razini. A tako nekako bi se mogao opisati i rat. Ne samo ovaj aktualni, na prostoru bivšeg SSSR-a, nego svaki; svjetski, međudržavni, pa i individualni. I svaki od njih je bolan i besmislen, ali - čini se - i neizbježan. I kamo god usmjerili pitanja, odgovori uvijek leže jedino u povijesti.

     A povijest nas uči da se svaki određeni period vremena pretvara u najavu za neke nove ratove. I baš poput onog špiljskog udarca toljagom da bi se osvojio komad sirovog mesa, i danas se ratovi vode isključivo zbog ljudske pohlepe koja je, uz neizbježni ego, srž svih problema na svijetu. A sve počinje na vrlo bliskim i naizgled sitnim primjerima. Najprije želimo tuđu igračku, pa tuđu bilježnicu, zatim djevojku, automobil, posao, uspjeh, pa u konačnici i teritorij. I onda, ako znamo da ni dio toga ne možemo osvojiti, krenut ćemo u uništenje, da ni onaj kojemu zavidimo, ne uživa u tome što ima.

Neshvatljiva je ta, tako oksimoronski nazvana, ljudska mržnja. Ta u mržnji nema ama baš nikakve ljudskosti! Nema ružnijeg osjećaja na svijetu iz kojega ne može proizaći nikakvo dobro. Mržnja zbog toga i razara sve oko sebe, ali najviše izjeda onoga tko je osjeća. Upravo je zato čovjek koji mrzi prije ili kasnije osuđen na propast. Nažalost, vrijeme prije propasti obilježe mnogi srušeni mostovi, brojni spaljeni domovi, uništene ljudske sudbine, budućnosti koje se ni ne naziru.

Pa ipak, poriv koji nadvlada dobro, periodično se ponavlja iz rata u rat. Povijesne epizode koje nam je podastro Prvi svjetski rat čovječanstvo je ponovilo samo dva desetljeća kasnije u nezapamćenom teroru režima koji su bili potpuni odraz dehumanizacije čija se posljedica mjerila u milijunskim brojkama ljudskih žrtava. U takvom porivu zla, pojedinac može biti percipiran kao opis čovjeka iz stiha Riblje Čorbe - "skup creva, kostiju i kože". I onda, usred bilo kojeg ratnog sukoba, pa i onih svjetskih, upravo takve slike obilježe svaki krvavi teritorij. Čovjek (p)ostaje kost, a kuće i zgrade vraćaju se u prvobitno stanje gole hrpe građevinskog materijala. Nitko vođen ratnom mržnjom ne razmišlja o tome da će negdje neki metak, bomba ili krhotina ubiti nečije dijete, majku, brata, ne uništiti kuću nego dom koji je netko stvarao čitav život i koji naposljetku stane u vrećicu koja se nerijetko i izgubi na putu u bolje sutra. Na putu prema miru, gdje god se on nalazio, samo što dalje od ratnog vihora. 

Čovjek 21. stoljeća - kakvo razočarenje! Uzalud nam sva tehnološka dostignuća, svi civilizacijski i kulturni uspjesi kojima smo se dičili, svi dosezi usmjereni prema umjetnoj inteligenciji i unapređenju života. Uzalud! Na prvi miris krvi još uvijek smo svi spremni skočiti, baš kao da smo se vratili u primitivno doba kad nečija špilja treba postati tuđa. Ili se zapravo čitavo vrijeme samo pokušavamo izdići iz najnižih pobuda, koprcajući se u dubokom živom blatu?

Povijest jest učiteljica života. I svojski se trudi ponavljati svoje obrasce da bismo kao vrsta nešto naučili. Ali mi, ljudi, koji se često samo komplimentom tako možemo nazivati, ne samo da smo loši učenici, nego smo ponavljači s nebrojenim pedagoškim mjerama, na korak do izbacivanja iz sustava i ukidanja prava na školovanje. Ni posljednje dvije godine nenormalnog života na Zemlji nisu nas naučile baš ničemu. Umjesto da smo postali humanije društvo, frustracije pojedinaca proključale su u bijes društva i prešle sve granice. I državne i sve druge. A tako je malo potrebno da se doslovno pretvorimo u prah. Samo jedan potez dijeli nas od scenarija u kojemu će naš "treći kamenčić od Sunca" u potpunosti izmijeniti svoje lice. Kakva šteta što to neće biti na bolje. A imali smo toliko prilika naučiti… 

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini