Piše Milan Rakovac
Robovi kapitala i veliki ubijač
(Pexels/Arhiva Glasa istre)
Ksenija Jus: ROBOVI KAPITALA
Naše su sanjarije izblijedile,
vaše se misli razvodnile.
Naš je planet postao peć:
ušli ste unutra i nestali već.
Nažalost, ta peć ne grije nas,
nego kapitala obraz!
Mi gorimo…..
Naši, vaši, robovi kapitala!
ABŠ: VELIKI UBIJAČ
I opet jedan što je oružjem ubijo
od oružja bi ubit; sravnjen sa zemljom
s kojom za života sravnio je mnoge.
Sad je kod njih: izmiješa se s njima.
On pade. I kad pade vriska stade
oko njeg tiskaju se turaju se tuku
da nađu onog, da raskinu onog
što ubi ovog, koji ubio je mnoge.
U rukama je: već mu jedan iskopao oko,
drugi drži uho mu u zraku i najbliži
okrvavljenim zubima se cere, i teturaju
jer oni se odstraga naprijed guraju
da zateknu štogod i barem ga se taknu
I kad im umor svlada bijes i srdžbu,
počeše da se razlaze, jer – reče mnogi –
na njima nije da mu sude; zato tu je pravda.
Raziđoše se i ostatak ostaviše pravdi.
Nad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mru
i umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori.
I ko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomori
Da rukom svoje pravde mrtav dalje mori!
ŽENE PRED UREDIMA
O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene
Što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U pranjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:
obaziru se
ko na nekog što će doći i odtale ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se na smrt prepadne i smete
kad prozovnu je i preda njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
i ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
- što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdu
i da će iko ikad odtale ih spasti –
O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih, ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,
i ne će se uzvisit među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?
PASOLINI
E quanto al futuro
Ascolta i suoi figli fascisti
Che vellegeranno
sulle navi della nuova preistoria
Paul Verlaine: KALEIDOSKOP
U ulici jednoj, sred sanjana grada,
bit će ko kad prođe ovaj život strašan:
trenut istodobno žestok i nejasan...
O sunce u magli koja se raspada!
O krik s mora, zvuči što ih šuma lije!
Bit će kao da nam ništa nije znano;
iz metampsihoza buđenje lagano:
stvari bit će iste više nego prije.
U ulici posred grada začarana
orgulje u suton napjeve će mljeti,
mačke će se na sve šankove popeti,
limene će glazbe ići sa svih strana.
Bit će tako kobno kao da se mrije,
na licima suze od slatkoga plača,
smijeh prepun jecaja u lomu kotača,
dozivanje smrti da dođe što prije.
Neke drevne riječi ko uvelo cvijeće,
od plesova čut ćeš buku uzavrelu,
udovice nose cekine na čelu,
roj se prostakuša med kurvama kreće,
koje se muvaju, strašni klapci s njima
i lišajni starci, bez obrva, bijeli,
dok na drugom kraju narod se veseli
uz bljesak raketa i miris urina.
Bit će kao onda kad se od sna budi
i ponovno zaspi i ponovno sniva
te ukrase čudne, pune cara živa,
ljeto što nam travu i zuj pčela nudi.
Miroslav Krleža
Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjeg adana,
Kad krv ne bi iz novih briznula rana,
I nema božjega dana,
Kad ne bi netko plakao.
O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!
na krovu kuće naše pjeva crni ćuk,
I bijesovi se biju u dušama ljudi;
Na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi,
A nad kućom našom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
I pokućstvo se lomi,
I ljudi se svađaju...
CANKAR
V bogatih kočijah se vozijo
baroni, tatjé, bankirji,
mimo mladih kostanjev, skoz jasen večer,
ob nas siromakov špalirji.
Poznam te obraze, te tihe oči,
lokave, mežikajoče;
tatú, ki na čelu zapisan jim je,
izbrisati ni mogoče.
V glacé rokavicah se skrivajo
tatinski dolgi prsti -
dá, kradli so in prešestvali
in ubijali vse po vrsti.
In kaj je napravil pravični Bog?
Nasul jim je bogastva,
blagá in častí in odel jih povrh
še z glorijo veličastva.
Takó se vozijo tatjé
in hudó mi je siromaku,
ves truden in lačen in ves bolan
se spotikam ob vsakem koraku.
Oskar davičo
Iz ove kafane
Nema nikud izlaza.
Bije se bitka
Svih na svetu poraza.
Strava baulja,
Oči blede,
Nozdrve divlje razdiru sebe.
Oj, slobodo, šta je od tebe ostalo!
Pozdravljam vas s otoka kafanskog stola
Prekoputa Dobre Nade
Posle brodoloma.
Između snežnih polova
Bukte zemlje požara.
Biti snaga i biti plug
Što će orati po slobodi.
O, drugovi mili, mnoge su ubili.
A nama ravno je sve do mora.
Od našeg je sumora veći samo
naš Umor.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
