KOMENTAR JURICE KÖRBLERA

ZAGREB, 365 DANA OD POTRESA: Mi, građani, mirimo se sa situacijom da ništa nije napravljeno i da smo prepušteni sebi

Jurica Körbler

Jurica Körbler


Godinu dana poslije zagrebačkog potresa od obnove za sada nema ništa. Trebalo je proći 365 dana da se uopće nešto pokrene, ali i sve to što je učinjeno do danas, od formiranja Fonda za obnovu do zakonske regulative, samo je pomoć na dugom štapu za sve one koji su tog nesretnog jutra, 22. ožujka 2020. ostali bez doma. Ili su im stanovi i kuće toliko oštećeni da je u njima onemogućen normalan život.

Da smo spori, da smo inertni, da smo nesposobni, sve to znamo. Uostalom, pokazuju to i rezultati na europskom nivou, jer je Hrvatska godinama na samom dnu zemalja članica EU. U svemu zaostajemo, u svemu sa začelja gledamo odlikaše, i to je hrvatska stvarnost koja se, očito, bar za vrijeme političara kakve sada imamo, neće promijeniti. Ali, kada je riječ o zagrebačkom potresu, sve su granice prekoračene.

Da se u godinu dana ne riješi doslovno niti jedan zahtjev za obnovu – jer trebalo je učiniti ovo ili ono – sigurno nas stavlja u europske i svjetske rekordere po nesposobnosti i neefikasnosti. Zagreb, prije svega njegov centar, da nije bilo samih građana, izgledao bi danas posve isto kao tog nedjeljnog jutra, nakon 6 sati i 24 minute i 5,3 Richtera. Ili nakon dodatnih potresa, pa i onog na Banovinji, koji je i u Zagrebu ostavio trag.

Ali, na sreću, Zagreb i Zagrepčani ne ovise samo i jedino o državi, pa su sami, koliko je tko mogao, krenuli u obnovu. Neorganizirano, često stihijski, samo s jednim ciljem - da tužne fasade, stubišta i stanovi omoguće bar koliko toliko normalan život. Neki su se zadužili i uzeli preko pričuve kredite, vjerujući da će im bar dio toga biti nadoknađen, neki su posegnuli za ušteđevinom pa se sada uređuje gotovo svaka peta ili deseta zgrada u užem dijelu grada. Ali, to nije obnova, bar ne onakva kakva je zvonko najavljivana prije godinu dana kada su scene porušenog Zagreba obišle svijet.

U međuvremenu je Hrvatsku zadesio još jedan katastrofalni potres, onaj na Banovini, gdje građani također očekuju prvu lopatu koja nikako da krene. Ona zagrebačka, prva, ponovo je prije nekoliko dana najavljena od Damira Vanđelića. I kandidati za zagrebačkog gradonačelnika vode maratonske rasprave što je krenulo po zlu i što bi trebalo učiniti. A građani obećanjima ne vjeruju, pa će i ove godine mnogi otići iz Zagreba, razočarani u vlast i krajnju nesposobnost onih koji su nas uvjeravali kako su pristigla brda novca iz Bruxellesa i, evo, samo to treba iskoristiti.

Postojeći zakon nije dobar i dobro kaže Joško Klisović(SDP) da je on neka vrsta prve pomoći. Samo rijetki se mogu snaći u labirintu birokracije, u svim onim odredbama koje tako vješto koče da netko ima pravo na obnovu. I dalje će čak pet institucija sudjelovati u tom poslu, a hrvatska nas stvarnost uči da gdje je puno birokracije, nema pomaka. I onda se dolazi do onog bitnog – odakle novci.

Ne treba se zavaravati da će za obnovu Zagreba osigurati bunar eura i kuna. Još manje da će banke tako lako, pod povoljnim uvjetima, slijediti obnovu. Ekonomska kriza zbog pandemije kuca na vrata i kod nas i u Europi i novca će za sve biti sve manje, a put do njega sve teži. Prokockano je godinu dana da se u Zagrebu krene s obnovom te da ova europska metropola ponovo dobije izgled kakav zaslužuje.

Čudo su, zapravo, sami građani. Prvo im je trebalo shvatiti da od podrške države neće biti u dogledno vrijeme ništa, a onda su se svi s tim i pomirili. Sada se mirimo da sve one koji su stradali u potresu čeka dug put do obnove i novca, kroz razne administrativne rukavce koje će samo vješto moći savladati. I, opet se sa svime mirimo. Mirimo se i s neefikasnom vlasti i s neinventivom oporbom, mirimo se da uoči svakih izbora krenu lažna obećanja od kojih na kraju nema ništa. Mirimo se s obećanjima o potoku novca iz Europe, a onda ne znamo povući ni ono što nam je ponuđeno.

Priča o post-zemljotresnom Zagrebu jedna je od najtužnijih u novijoj povijesti Hrvatske.

Ranjeni glavni grad ostavljen je na milost i nemilost. Kao, za deset godina bit će sve obnovljeno, a zaboravljamo da je nekoj davnoj vlasti, nakon katastrofalnog potresa 1880. godine, trebala godina dana da se sve sanira. Tada se moglo, danas se ne može. Od Austro-Ugarske do mrske Jugoslavije svašta se moglo u Zagrebu, što se danas ne može.

Ostaju razočarani građani jednog uljuđenog europskog grada koji su izdržali 365 dana obećanja. Da nisu mnogi od njih potegli za posljednjom kunom još bi uvijek imali rupe po zidovima, potrgane zabate na zgradama, oštećene dimnjake. Preostala bi im obećanja, a njih su ne samo Zagrepčani, već svi u Hrvatskoj, itekako siti.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater