Prethodni dio pročitajte ovdje.

Njegova četa pohvatala je aprila 1945. kod Buzeta šaku tih dešperatera "Dell' Ultima ora", i Mario Sinosetti je bio među njima. Mario kupio život otkucavši Grgu Brnjusa Budu knojevcu, Budo Brnjusa uhapsio, razoružao, "astru" uzeo za se (dakle ne od njemačkog pukovnika!). Brnjus se potužio stražaru na proliv, ovaj ga izveo iz barake, "kako ću srati vežen", stražar ga odvezao, Brnjus ga tresnuo o bukvu, onesvijestio, pobjegao, njemački ausvajs mu pomogao kao i to što je izdao položaj jedinice, tada stvar posve nevažna, jer Nijemci su također spašavali glave gledajući se domoći američkih položaja, što im, uostalom, nije uspjelo. Cijeli 97. korpus, preko 100.000 ljudi tu su naši zarobili... Lako se prikrpao nekoj dalmatinskoj jedinici kao "odbornik NOO-a" koji poznaje Trst kao svoj džep pa će ih voditi, što je i učinio, i odmah sutradan zbrisao Novozelanđanima kod Miramara...

I ča, logor inglieški blizu Verone. Vien un e el fa: Chi se intendi qualcosa dele miniere? Mi, signor mio! Ča sad? Da ča san kapac delati? Ča ja, ge digo mi, ča ja ča san lita i lita kanta za prokletu "rašarku" črn od karbuna "Ojjj korierrra, ojj korierrra, ma kola ti otpalaaajjj, u Rašu mi dragog otpeljalaaajjj"... I ala u South Africa u minieru nazda, a lip si Grgo, guorin sebi, sada biš bija almeno predsjednik općine doma, nazad u rudnik... Ma vero je bilo bolje nego ča san se nadija: sve na meni bilo, šiljar, košulja i brgeše, samo škuornje črne, škuornje i bič, i ala po tih črnih, ala negri proletariiiiii, almeno gave un ex compagno di classe per el capo...

Bio sam odjednom posve trijezan, groza je plovila po mojim žilama, po živcima, po kostima, objavili mi se u liku toga jezivog starca svi naši grijesi, preda mnom je bio moj čovjek, bio sam pred sobom sam, on je bio rugobna, skrivena, mračna strana mjeseca, on je bio ona grozna tajna VELIKOG ZRCALA u koje sam uvijek htio proniknuti, i skoro uspio jednom u Veneciji uporno satima piljeći u kristalno ogledalo u sali Senata Duždeve palače, u onaj jedan fini brid koji dijeli špegelj od jednako zrcalnoga ruba, i u samome tom rubu kao da sam in chiaro sfumato ugledao glave mojih mrtvih kako me fiksiraju i nešto mi bezglasno dovikuju... Sada se u tome rubu slomljena ogledala taložila sva moja povijest, Dante, Shakespeare, Dostojevski, Malaparte, Bulgakov, Bukowsky i Jiŕi Šotola i Olmi i Kurosawa, Brueghel i Krleža i D'Annunzio i Pier Antonio Quarantotti Gambini i Vincent iz Kastva i Andrea di Montona...

Vojjj mala Mareeeninojaaajjjj

ma špaaaarrrraaaj rrroooožeeee

zaaaa meeejjjjjjjjjjoooohhhjemenihudobiiiiii...

Derao se, urlao iz petnih žila skočivši na noge, glavinjajući, rušeći rukama sa stola čaše, tanjure, pirune... Prosjedi Arapin ustade u hipu, prijeteći mu ljeskale oči i crnomodri lister njegova pariška odijela... ustoboči se pred Brnjusom s rukama na bokovima i upitno uzmakne glavom uzgor: Qui?

Brnjus ga "nježno" ogrli i posjedne na stolicu do sebe, nalije mu čašu cognaca, pa svoju, pa moju, pa nazdravi svima, i cijelom društvu uokolo, Arapin prosu čašu pokušavši ustati, Grgo lijeno segne rukom u stražnji džep hlača drugom stalno čvrsto grleći nesretnika, bodež tiho ciliknu pritisnut oprugom i na čovjekovu porezanom dlanu ružno se crvenim zalije omanja posjekotina. Brnjus se smješkao.

Vule-vu-manže-votr-merd, mon ami?

Arapin ode za stol, zovne Mistera, njegova dama ustade, a ne, ne, niti govora, gospodin i dama su njegovi gosti, reče Brnjus, danas slavim rođendan, svi su moji gosti... a vi, vi mila damo, koliko to imate ruža ("dama" je brojala - 74 crvene ruže), kupujem sve vaše ruže, moja damo, za sve dame u ovom časnom času i na časnom mjestu divnog grada Tunisa, sve ruže svijeta za najdivnije dame... i sanduk, Boy... dva, tri sanduka najfinijega šampanjca za najfiniju gospodu ovdje, molim, jer sam bezvjernik, dame moje i moja gospodo, ali kaurin koji duboko poštuje Islam; ana biddumallah, elhamudlillah – I have no God, thaks God...

Aplauzi, zdravice, sretan žamor, gitara se stvori, zaboravi moj Brnjus na me, rastreseno me poljubivši u čelo ovije mi nehajno oko vrata svoj divni tirkizni i svileni šal i ode za stol onoga nesretnika koji ga, čas potom, učio nekoj arapskoj pjesmi, a Brnjus njega pak "Bandiera rossa", pa svi skupa "Mon ami Pierrot"...

Taj šal, ascot je to, reče Brnjus, taj šal nosim stalno, no, poderao se davno, ali takav šal nosim uvijek, eto, no…

Šutke i sam, cijedio sam kroz zube "Möet Chandon" uvijek se iznova čudeći zašto luduje planeta za šampanjcem kada je meni posve ista "Bakarska vodica"...

Da li sam zaspao? Da li sam se probudio?

Gostiona je bila prazna, samo je Mister hrkao ležeći na šanku.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer