PIŠE Chiara BILIĆ

Više no što je grad pijeteta, Vukovar je, izgleda, grad iznimka. Prije svega, iznimka od života

Ništa od ovih tema - koliko ljudi treba prisustvovati Koloni sjećanja, tko joj treba prisustvovati i treba li se ove godine uopće održati - neće podignuti standard i kvalitetu života u Vukovaru. Neće povisiti plaće. Neće spriječiti odlazak mladih, ojačati industriju, stvoriti nova radna mjesta, ublažiti tenzije među srpskim i hrvatskim stanovništvom

Chiara Bilić

Chiara Bilić


U trenutku dok pišem ove retke nemoguće je predvidjeti koliko će ljudi prisustvovati današnjoj Koloni sjećanja u Vukovaru. Možda 500, a možda i 1.500. Nacionalni Stožer civilne zaštite službeno je za sva javna okupljanja podvukao crtu na 50. Logika iza te odluke je jasna: epidemiološka situacija u zemlji nije pod kontrolom. Potrebne su restrikcije. Zdravstveni sustav je preopterećen i puca po šavovima. Porast broja zaraženih koronavirusom ujedno znači i porast broja pacijenata u bolničkim krevetima, a time i na respiratorima. Više zauzetih respiratora za sobom povlači i višu stopu smrtnosti. Uzročno-posljedični lanac je, dakle, i više nego čvrst i koherentan, ali snaga mu posustaje pred Vukovarom. Danas se tamo može okupiti više od 50 ljudi, iz Stožera se nadaju da ih neće biti više od 500, ali sve da ih i naočigled bude i milijun nitko neće brojati, kamoli išta poduzeti. Stožer je odlučio da je Vukovar iznimka.

Nije Vukovar, međutim, iznimka samo od epidemioloških mjera. Vukovar je i iznimka od prava nacionalnih manjina o uporabi vlastitog jezika i pisma. Više no što je grad pijeteta, Vukovar je, izgleda, upravo grad iznimka. Prije svega, iznimka od života.

O tome je ovih dana za medije u nekoliko navrata govorio neovisni saborski zastupnik zeleno-lijevog bloka Bojan Glavašević. Sociolog, lingvist, nekadašnji SDP-ovac, bivši pomoćnik ministra branitelja Freda Matića u Vladi Zorana Milanovića. Rođeni Vukovarac. Sin novinara, ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića ubijenog na Ovčari dva dana nakon pada Vukovara, na današnji dan 1991. godine. Ne čudi, dakle, što je njegov sin Bojan, koji je tada imao sedam godina, čest gost tema o Vukovaru. A o Vukovaru se najviše priča ususret 18. studenom. Ono što se u tom gradu događa prije i poslije ne plijeni toliku pažnju. Valjda upravo zato što se ništa niti ne događa ili se događa malo što, a i to malo se ne uspijeva otarasiti teške sjenke proživljenih ratnih tragedija. Gotovo tri desetljeća od rata, Vukovar je i dalje obavijen gustom izmaglicom satkanom od tenzija i antagonizama. Pomaka nema. Vukovar je sveden na svoju ratnu prošlost i ništa više od toga. Tome svake godine svjedoče i brojni osnovnoškolski razredi iz drugih dijelova zemlje kojima država plaća da posjete grad heroj.

Profesorica hrvatskog jezika vukovarske Tehničke škole "Nikola Tesla" Lilijana Radobuljac prije nešto malo više od dvije godine poslala je hrvatskom političkom vrhu otvoreno pismo kojim je upozorila da su vukovarski školarci de facto diskriminirani od ostalih vršnjaka u zemlji. Dok đacima od Savudrije do Dubrovnika državna riznica plaća izlet u Vukovar, upravo djeca tog grada nemaju jednaku mogućnost upoznati druge dijelove domovine. Profesorica je svoju tvrdnju potkrijepila podacima Memorijalnog centra Domovinskoga rata u Vukovaru prema čijoj je statistici tijekom školske godine 2016./2017. Vukovar posjetilo 36.831 učenika i pratitelja iz 839 hrvatskih osnovnih škola. Traži da se novac za ekskurzije pronađe i za Vukovarce. Pismo je završila i više nego upečatljivo: "Ako sada, nakon ove računice, kažete da se to ne može, nikada mi više - nitko od prošlih, sadašnjih ni budućih vladara - nemojte govoriti o ljubavi prema Vukovaru. Djecu morate voljeti. Jednako. Ovako su na jednoj strani djeca Vukovara, a na drugoj djeca Republike Hrvatske."

Jasno je, dakle, na što Glavašević cilja kad kaže da se Vukovar sveo na grad mauzolej koji nije za žive ljude. Gostujući prije dva dana na HRT-u ilustrirao je taj svoj navod s nekoliko primjera. Jedan od najupečatljivijih također je vezan za školstvo. Norveška je, naime, prije nekoliko godina dala novac za izgradnju Interkulturalne škole, koja je imala biti najmodernija škola grada na Dunavu i jedina takva u Hrvatskoj, a ujedno i prostor dijaloga hrvatske i srpske djece, integracije i multikulturalnosti. Projekt je, kao što je poznato, propao pa je Norveška tražila povrat novca.

Ako se složimo da su djeca nositelji budućnosti, onda su to sada već dva slučaja u kojima je očigledno da politika ne želi da Vukovar ima sutra. Tamo, čini se, valja zauvijek živjeti kao da jučer nikada nije izraslo u danas, a danas u sutra. To kaže i Glavašević. Za takvo stanje, po njemu, najveću krivnju snosi lokalna politika.

Secirajući istinu koju su mu iz prve ruke prenijeli prijatelji Vukovarci, oni je takvu, ogoljenu i surovu kakva jest svakodnevno žive, Glavašević navodi i da se za plaću od dvije, dvije i pol tisuće kune u tom gradu kaže da je dobra plaća. Za one koje odu iz Vukovara se pak govori da su, po njegovim riječima, otišli iz geta.

Vukovara se pak govori da su, po njegovim riječima, otišli iz geta.

Ako se bijednih dvije i pol tisuće kuna smatra dobrom plaćom, onda je, naravno, samo po sebi jasno zašto je Vukovar unutar sebe postao sinonim za geto. I koliko je, zapravo, zapeo. Oni koji mu uspiju umaknuti, pronaći bolje mjesto za život, vrlo se vjerojatno drže za prave pravcate sretnike.

No novac definitivno nije veći dio problema. Barem ne onaj koji se u Vukovar slijeva iz Zagreba. Novac u ovoj priči više dođe kao simptom teške kronične bolesti. Glavašević ne osporava da su kroz godine mnoge Vlade, očigledno se time referirajući i na SDP-ove i HDZ-ove, ulagale financijska sredstva u njegov rodni grad. Problem su, dakle, lokalni političari koji zajednicu ne žele homogenizirati. Sinekure koje ne žele život u Vukovaru. Oni su razlog zbog kojeg za taj grad nema napretka. U razgovoru za tjednik Globus naziva ih lokalnim političkim biznismenima. Njima, veli Glavašević, nije u interesu da se radi na pravom suživotu i budućnosti.

Gradonačelnik Ivan Penava nije jedini, ali definitivno je jedan od predstavnika takve sorte tamošnjih političara. Pače, on je u Vukovaru možda i krovna institucija za provođenje netrpeljivosti. To što je sa sebe početkom godine izlaskom iz HDZ-a sprao ljagu, po njemu, umjerenog Andreja Plenkovića, samo je istaknulo njegove tendencije da Vukovar drži zarobljenim u vlastitoj tragediji. Otada su mu Plenković i njegova suradnja s SDSS-om - uvijek pod krinkom obrane domoljublja, lažnog naravno - glavna meta, kao da Milorad Pupovac nije i ranije sudjelovao u HDZ-ovim Vladama, od Ive Sanadera nadalje.

Plenković, da se razumijemo, nije ništa bolji. I on Vukovar koristi kako mu milo. To što se danas tragična obljetnica pada Vukovara - kao Dan sjećanja na sve žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje - po prvi put obilježava kao blagdan i neradni dan, jeftini je politički trik kojim se premijer pokušao dodvoriti HDZ-ovim "desnijim" biračima uoči prošlogodišnjih predsjedničkih izbora.

O tome priča Glavašević kad kaže da se pretvaranjem Dana sjećanja u blagdan Vukovar želi pretvoriti u mauzolej koji nije za žive ljude. Jer, vidite, ništa od ovih tema - koliko ljudi treba prisustvovati Koloni sjećanja, tko joj treba prisustvovati i treba li se ove godine uopće održati - neće podignuti standard i kvalitetu života u Vukovaru. Neće povisiti plaće. Neće spriječiti odlazak mladih, ojačati industriju, stvoriti nova radna mjesta, ublažiti tenzije među srpskim i hrvatskim stanovništvom, stati na kraj podjelama. Neće ni, koliko god to morbidno zvučalo, poništiti stravične zločine i vratiti mrtve u život. Ali hoće, i to je ono što se godinama besramno i radi, njihovu žrtvu učiniti besmislenom. Jer za ovo kako danas izgleda Vukovar, pusto i uvenulo, pali se branitelji zasigurno nisu borili. Ako su za išta dali svoje živote, onda je to upravo za nastavak života.

Zato je i čitava polemika, vratimo se na početak, oko ovogodišnjeg broja posjetitelja Kolone sjećanja deplasirana. Kolona se nije smjela ni održati. Ne toliko zbog samog mimohoda, već zbog druženja koja se organiziraju prije i poslije. Zvuči možda pretjerano simplificirano, ali Glavašević dobro rezonira kad napominje da "nikome ne treba uzimati za zlo ako ove godine ne ode u Vukovar" i da bi "branitelji htjeli da budemo zdravi i čuvamo sebe i najmilije".

To je zdrav način promišljanja, ali od takvog lokalna politika ne može profitirati. Ne hrani mržnju, ne produbljuje diskrepanciju. Zato sve snage i jesu upregnute u održavanje statusa quo. Nije istina, kaže Glavašević, da Vukovar ne može napredovati dok se ne pronađu sve žrtve i zločinci.

- To nije točno. Pravda je proces, i ne možemo ju čekati, moramo graditi život, vjeruje Glavašević.

Ideja o Vukovaru u atmosferi životnosti i šarenilu, kakvu ima Vukovarac Glavašević, jedina je ispravna. To je ideja koju dijeli s profesoricom hrvatskog jezika s početka teksta. To je ta istinska ljubav prema Vukovaru koju ona spominje. A ta se ljubav ne kosi s održavanjem sjećanja na stradale, niti umanjuje njihovu žrtvu. S njom je kompatibilna.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater