Piše Robert Frank

Je li kasno da u 52. godini postanem vjernik i dio velike, bratske, kršćanske zajednice? Možda bih i mogao zbog riječi nadbiskupa Mate Uzinića, svjetionika u magli hipokrizije

Prvi čovjek Riječke nadbiskupije najotvorenije i kritički progovara o teškim i izazovnim tema, u kojima je Crkva mjesto stalnog preispitivanja. Riječ je o temama koje lako zapale strasti i postanu točkom sukoba. No on se usudi otvarati ih. Ne mistificira, ne tabuizira, ne kalkulira. Sve je podložno raspravi. Bez straha. Kao da slijedi Neronovog savjetnika, Seneku: "Nije da se ne usuđujemo zato jer su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo"

Nadbiskup Mate Uzinić / Robert Frank

Nadbiskup Mate Uzinić / Robert Frank


Nemam svete sakramente, nisam kršten, pričešćen ni krizman, ne idem u crkvu ni nedjeljom ni bilo kojim drugim danom, ne slušam polnoćku pa zato nemam ni omiljenog svećenika, ne molim krunicu, ne križam se na sprovodima i vjenčanjima, ne zazivam dragog Boga ni kad mi je teško, kad dotičem dno, ni kad sam na vrhu, euforičan. Prema križu i Crkvi, prema vjeri općenito i kršćanstvu posebno, nemam poseban stav, naprosto sve mi je ravno. No nije baš da o tome ništa ne znam, nije da ne respektiram sve one koji svoj smisao, put i snagu pronalaze u duhovnosti i tradiciji katoličke vjere, nije da ih smatram ideološkim neprijateljima, a još manje da ih mrzim. Ali, ne mogu se, i da hoću, poistovjetiti s Crkvom i njenim naukom. Nisam tako odgojen, vjera mi nije usađena pa bi svako koketiranje s tom institucijom, posebno u mojoj dobi, bio poremećaj i neiskrenost. Ne treba to ni Crkvi ni meni.

I onda, u božićnom broju možda i najboljeg hrvatskog tjednika, Expressa, naletim na intervju nadbiskupa Mate Uzinića, čovjeka na kojeg su mi, s porukom, "pročitaj ga, poslušaj što govori", ukazali neki prijatelji s moderne, stranački nespecificirane ljevice i neki s pozicija modernog, liberalnog centra. Osim što sam kombinacija i jednog i drugog, u političkom sam smislu još i patriot, suverenist i (blagi, jako blagi, pristojni, a ne primitivni) nacionalist. Regionalist nisam. Po vjerskoj sam pak definiciji, vjerojatno, negdje na pol puta između ateista i agnostika, a blizak mi je ili, bolje rečeno, prihvatljiv laicizam. Reklo bi se da sam spoj nespojivog, oksimoron, netko kome, eto, nema spasa.

(Pre)liberalan i (pre)otvoren

Razgovor s nadbiskupom Matom, kako ga je oslovljavao intervjuist, doktor pastoralne teologije i socijalne etike sa Sveučilišta u Grazu Dalibor Milas, uveo me u ugodnu zonu transcendencije. Dobro, nisam i neću zbog toga postati vjernik, pogotovo aktivni, no stavovi i promišljanja riječkog nadbiskupa i metropolita, prethodno na službi u Dubrovniku, gdje je bio upravitelj tamošnje nadbiskupije, toliko su me oduševili svojom razboritošću da samo mogu pomisliti kolika je privilegija uživo slušati njegove propovjedi o današnjem svijetu i položaju katoličke crkve. Tko zna, da sam ga slušao odmalena možda bih danas i ja bio dio velike, bratske, kršćanske zajednice.

S druge strane očekivano je da i unutar same Crkve i njene hijerarhije nadbiskup Uzinić ima svoje neistomišljenike kojima je preliberalan i preotvoren za mnoge oblike ponašanja, nesumnjivo suprotne odavno uspostavljenim dogmama, kao temelju institucije koja je nepodložna ili teško sklona promjenama. Zbog toga što je očito drugačiji, po automatizmu ga se svrstava, odnosno oni koji se s njime ne slažu, svrstavaju ga u red "crvenih (nad)biskupa".

Neovisno o toj nezgodnoj i zločesto nametnutoj (polu)političkoj kvalifikaciji, kojom ga se želi dezavuirati, oduzeti mu kredibilitet i prikazati (pro)komunističkim popom, kroz intervju u Expressu nadbiskup Uzinić pokazuje nevjerojatnu toleranciju, uravnoteženost, civiliziranost, dobronamjernost i poniznost, prihvaća vrijeme u kojem živimo, vrijeme neprestanih mijena, kao izazov svom i crkvenom poslanju. Za njega je, naglašeno, vjera "uglavnom plod osobnog izbora". On traži "nove putove kojima bismo pokušali posvjedočiti Boga koji nas voli i kojem je stalo do nas", čime zaključuje kako je „prošlo vrijeme bivšeg sustava kad su prenošenju vjere pomagali tradicija i inat.“ Ide i korak dalje pa kaže kako „to više nije tako i danas se ne može vjerovati (samo) iz nekog inata".

"Ono što smatram prisutnim u našoj crkvi i što se osjeti je to što smo nastavili djelovati onako kako smo se ponašali u onom starom sustavu. Nakon što smo dobili više prostora za djelovanje, nastavili smo tražiti nekakve neprijatelje. Kao da nismo shvatili da živimo u društvu koje nije naš neprijatelj, kao što nije ni društvo za koje bismo mogli reći da je katoličko, nego pluralno društvo u kojem je naša ponuda jedna od mnogih. U tom duhu bismo se trebali više truditi da ono što vjerujemo, a mi doista vjerujemo da je ponuda evanđelja najbolja moguća za ljude našeg vremena, pokažemo vlastitim primjerom.“ Poentira rečenicom da se „danas suočavamo s okolnostima koje su u Zapadnoj Europi već dulje na sceni i s kojima se mi kao Crkva moramo naučiti živjeti.“ Rijeku, grad u kojem sada obavlja službu, baš zbog njene crvene prošlosti smatra mjestom preobrazbe i vidi kao izazov i mjesto odakle „Crkva može (opet) postati misionarskom.“

"Jedan od razloga čestih napada na mene od strane onih koji se deklariraju kao vjernici moja je kritičnost usmjerena prvenstveno prema nama unutra, nego prema onima izvan Crkve. Uvijek me puno više bole grijesi i slabosti unutar moje zajednice nego kod drugih. Puno je lakše kritizirati i ispravljati druge nego samoga sebe. Živimo u vremenu snažne polarizacije ne samo u društvenom, već i u crkvenom području, što je dovelo do toga da se svi mi lakše utaborimo među svojim istomišljenicima i da onda na druge gledamo s predrasudama, umjesto spremnosti da saslušamo i drugačije mišljenje. Treba, naravno, imati na umu da i ja s vremenom sazrijevam. Iza nekih stvari koje sam kao mladi svećenik ili biskup govorio, danas ne bih mogao stati. To je proces koji bismo zapravo svi mi trebali prolaziti… Mislim da bismo se mi vjernici općenito trebali više angažirati oko socijalnih pitanja, a manje oko ideoloških i svjetonazorskih pitanja".

Teške teme

Prvi čovjek Riječke nadbiskupije najotvorenije i kritički progovara o teškim i izazovnim tema, u kojima je Crkva mjesto stalnog preispitivanja. Riječ je o temama koje lako zapale strasti i postanu točkom sukoba. No, on se usudi otvarati ih. Ne mistificira, ne tabuizira, ne kalkulira. Sve je podložno raspravi. Bez straha. Kao da slijedi Neronovog savjetnika, Seneku: "Nije da se ne usuđujemo zato jer su stvari teške, već su stvari teške zato što se ne usuđujemo".

Nadbiskup Mate Uzinić, prije svega čovjek, razuman čovjek i dobar čovjek, promovira umjerenost i skromnost Crkve te njeno vraćanje samom čovjeku, bio on Crkvi vjerni pastir, ili (ne)prihvatljiv homoseksualac, "to", "ovo" ili "ono". Čovjek je za Uzinića čovjek, a ne homo homini lupus, što u jednoj od dominantnijih varijanti tumačenja znači da se čovjek prema svom bližnjem ponaša nečovječno.

Dok je za dio neistomišljenika nadbiskupa Uzinića Crkva neosvojivi, tvrdokornim stavovima naoružani bunker, s razgranatom podzemnom mrežom složenih interesa, gdje prilično toga pršti od lažnog morala, prevara i preljuba, krađa i lopovluka, što ne znači, naravno, da među njegovim neistomišljenicima nema i kvalitetnih ljudi koji se također zgražavaju nad onime što Crkvu danas čini ranjivom, fragilnom i podložnom snažnom etičkom preispitivanju, za njega je ili, preciznije, u njegovoj je viziji Crkva neusidreni brod u neprestanom kretanju nezamislivo velikim prostranstvom prepunim iznenađenja, institucija koja uglavnom i dalje zadržava osnovna poslanja, ali ih preispituje i prilagođava, što nije znak njene slabosti ili odustajanja od pomoći onima kojima je to najpotrebnije, nego izraz snage da s ljubavlju u očima i tolerancijom u stavovima prihvati druge i drugačije, ali, opet, ljude, pa tako i homoseksualce, koji nisu bolesnici, kao što ni istospolni brakovi ne bi trebali biti poraz kršćanstva i uništavanje crkvenih vrijednosti, nego posljedica društvenih promjena, veće otvorenosti samog društva i hrabrosti drugačijih od heteroseksualaca da se izjasne onako kako se osjećaju.

Mnogi od krutih vjernika, zato jer bi to okaljalo ugled Crkve, zažmirit će, nažalost, na zločine i teške, pred Bogom vječne i sramotne grijehe crkvenih velikodostojnika koji su seksualno zlostavljali maloljetne dječake. Zažmirit će na sve ono na što bi trebali gledati širom otvorenih očiju. Neće osuditi ono što je za osudu, ali će osuditi ono što je za pohvalu: odvažnost ljudi drugačijih usmjerenja i orijentacija od nas "normalnih" da se bore za svoja prava. Generalno ispada kako mnogi naslonjeni na Crkvu smatraju da homoseksualizam u društvu treba sotonizirati, dok je u Crkvi latentno prihvatljiv, samo neka bude tajan. Upravo zbog svega ovoga, u aktualnom političkom i društvenom trenutku nadbiskup Uzinić je svjetionik u magli hipokrizije. Živimo u vremenima prepunim predrasuda i iskrivljavanja stvarnosti, negiranja vrijednosti i slobode pojedinaca. Poslanje nadbiskupa Uzinića je urazumljivanje ljudi s nerazumnim pogledima na život.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini