PIŠE IVOR BALEN

Na koncu smiju ostati samo sindikati i njihovo stado


Marko, Matija, Ivan i Luka četiri su prijatelja iz djetinjstva. Oni se svaki četvrtak tradicionalno, u stanu jednoga od njih, druže uz karte i pokoje pivo. Marko ima svoj frizerski salon, Matija je konobar u kafiću, Ivan radi u turističkoj agenciji, a Luka u gradskoj upravi. Prošli četvrtak Luka je zvao prijatelje telefonom, ali oni su svi redom otkazali druženje. Luki ništa nije bilo jasno.

Privatni i javni sektor u Hrvatskoj ne razumiju jedni druge od nastanka države. Za privatnike i njihove radnike svi koji rade u javnom sektoru su uhljebi, neradnici i niškoristi, a za ove u javnom privatnici su kriminalci ili barem bezobzirni profiteri. Njihovi radnici su pak, razmišlja prosječni zaposlenik nekog komunalca ili vladine agencije, kolateralne žrtve koje svojom voljom rade za lopove. Tko tu koga liječi i školuje, a tko kome zarađuje plaće - u Hrvatskoj je vječna tema - koja ide u red onih najotpornijih na zub vremena, skupa s ustašama i partizanima i 4-4-2 / 3-5-2 dilemom.

No osim upornog držanja puške u smjeru onih drugih, konstanta na javno-privatnom frontu je i to da će privatni sektor ponekad i podržati javni, ali obrnuto se, čini se, neće dogoditi nikada.

Delta kvadrant

Kako drugačije protumačiti rezolutno odbijanje hrvatskih sindikalnih čelnika koji predstavljaju zaposlene u javnom sektoru da i pomisle na smanjenje plaća zbog ekonomske krize uzrokovane pojavom koronavirusa, za koju je već sada očito da će decimirati privatnike i njihove radnike i isušiti državni proračun. Ako se izuzmu zdravstveni radnici, koji su i inače, a sada pogotovo, ipak sektor za sebe, koji po prirodi svojeg posla i odgovornosti koja ide uz njega mora imati poseban status, sindikalisti i zaposlenici koje predstavljaju ponašaju se kao da žive u paralelnom svemiru. U tom svemiru, negdje u Delta kvadrantu, gradski činovnik Luka, sindikalni čelnici i vojska birokrata, nesvjesni postojanja ikakve ekonomske prijetnje, u bijelim haljinama s cvjetnim vijencima oko glave, pjevaju, plešu i jedu divlje jagode. Njih se apsolutno ništa ne tiče. Na čelu poljane stoji sindikalac Krešimir Sever i s kopljem u rukama objašnjava da oni ne daju ni lipe jer se plaće javnom sektoru ne smiju smanjiti, taman koronavirus pobio pola galaksije. Dok sunce sja i rožice cvatu, u sve se može dirnuti osim u plaće javnih djelatnika.

Sindikalni argument da plaće treba održati zato što je kupovna moć to što će nas na koncu izvaditi iz krize nije ništa drugo nego najobičnija podvala. Jer taj isti novac, koji bi se uštedio smanjenjem plaća, koristio bi se za spas onog dijela ekonomije koji stvara proračunska sredstva za sve ostalo. Kada tvrdi da plaće ne treba dirati jer će zaposlenici javnog sektora trošiti i tako spasiti ekonomiju, Sever zapravo kaže da treba čuvati crvljivi krov po cijenu propadanja nosivih zidova.

Najgori virus

I sve to samo nekoliko mjeseci nakon plebiscitarne podrške cijelog naroda štrajku i zahtjevima učitelja i profesora za veće plaće. Oni su potporu imali, njihovi sindikalni čelnici sada je u mnogo težoj situaciji drugima ne daju. Pokazatelj je to da se riječi solidarnost i sindikat mogu naći u istoj rečenici jedino ako ta rečenica govori o borbi za vlastite interese i džepove. Kome do sada nije bilo jasno da sindikati često nisu ništa drugo nego interesna skupina kojoj je jedina misija izbiti što više javnog novca za sebe i svoje članove, sada je to valjda uspio shvatiti.

No kad jednom mine korona kriza i kad se stvari počnu vraćati u normalu, jedna od blagotvornih posljedica svega ovoga što se događa trebalo bi biti, između ostalog, i nešto mudrije pučanstvo. Prosječan frizer, konobar ili medicinska sestra valjda će se, ozbiljnije i upornije nego dosad, zapitati što to točno rade svi ti silni pročelnici, savjetnici, tajnici i činovnici koji se u našoj zemlji šire brže nego bilo koji virus. Od njih nema spasa, ne pomažu ni maske, ni rukavice, ni pranje ruku, a na dva metra se ne može pobjeći jer uvijek dođu po dio tuđeg kolača.

A Marko, Matija, Ivan i Luka opet će na karte i pivo, jer oni su prijatelji oduvijek i to će i ostati. Zato je šteta da se cijela ova situacija nije iskoristila za smanjenje jaza između privatnog i državnog, umjesto za njegovo produbljenje.

Naravno, sve to ako nakon ekonomske pošasti koju je donio koronavirus uopće ostane išta osim sindikata javnih službi i njihovog stada. Ako ne, svijet je u sigurnim rukama. Oni znaju što treba.


Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum