PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

DRAGA, NE BUDI PEDER!

Prije desetljeća smo dokazali Europi da možemo platiti luksuz parade. I? Je li se puno promijenilo u međuvremenu? Piše li nekome na čelu njegova seksualna preferencija? Kako netko može na temelju svojih seksualnih stavova, naprimjer, ne dobiti radno mjesto? Piše li u formularima za posao "Jeste li LGBTIQ?", pa ako zaokružiš "Da", neće te zaposliti? Čini mi se da je diskriminacija vrlo teška riječ u zamjenu za traženje pažnje

Ilustracija

Ilustracija


Ovaj zanimljivi naslov pjesme Riblje Čorbe s albuma "Buvlja pijaca" datira iz 1982. godine. Od tada nije samo prošlo četrdeset godina, nego smo u mnogočemu nazadovali, iako mnogi misle da smo postali progresivno demokratsko društvo. Srećom, smisao za humor nije nas napustio. Zapravo, kako koga.

Nekako čisto sumnjam da je Bora Đorđević '82. imao djevojku za koju se ispostavilo da je homoseksualne orijentacije jer, kao tipični muškarac s Balkana, ne samo da joj ne bi posvetio pjesmu, nego bi vjerojatno takvo otkriće riješio šakama. Ili se varam? Možda bi mu to bilo i milo. Kako bilo, poruka je jasna: '82. godine je biti peder u uličnom govoru značilo biti zao, loš, nepravedan. U Čorbinoj pjesmi poruka je bila da draga, prilikom odlaska iz stana, ne treba praviti scene.

No, u Hrvatskoj mnogi "scene" smatraju poželjnima, a i potrebnima. A današnjim "scenama" se mogu definirati i povorke ponosa. Već smo odavno apsorbirali činjenicu da u Hrvatskoj najbolje prolaze udruge koje sisaju mlijeko majke države, a iz njezina proračuna financiraju se i navedene povorke. Ono čega je previše, ni namazano na kruh nije dobro, pa tako ni medijsko iskakanje duginih boja iz paštete. Dakako da će se mnogi snebivati i nalijepiti mi ispod ovog teksta etiketu homofoba, premda je to daleko od istine, a ista stvar se, eto, dogodila i nastavniku pulske Osnovne škole Šijana Leu Radoloviću. Njegov komentar na temu LGBTIQ osoba okarakteriziran je kao homofobni ispad, ali ja sam u njemu pronašla samo sjajnu i inteligentno sročenu dozu ironije i baš ništa više.

Poznavala sam još od srednje škole, preko fakulteta i kasnije radnih mjesta, osobe sasvim različitih seksualnih i inih orijentacija. Među njima je bilo, i još ima, vrlo dobrih prijatelja; inteligentnijih i manje inteligentnih, modno neosviještenih i osviještenih (njih je više), duhovitih i manje duhovitih. Jedan od njih nekada je bio jedna od njih. Znajući da ću, prije nekoliko mjeseci, imati razgovor s pulskom udrugom koja se bavi senzibiliziranjem javnosti za osobe LGBTIQ orijentacije, napisao mi je, iznenadivši me, da se "protivi takvim stvarima", kao i drugi koje poznaje, a koji su LGBT. "Takve udruge se uvijek bore za prava i priznanja koja već postoje i stalno viktimiziraju sami sebe. Realnost je takva da smo u 21. stoljeću i apsolutno se nitko ne opterećuje time. Problemi se stvaraju kada se uporno nameću takve stvari drugima bez ikakvog razloga, pošto većina prihvaća". A prijateljica i kolegica novinarka, inače lezbijka, saznavši s kim ću imati razgovor, rekla je da su te udruge "isključivo mjesta za samopromociju pojedinaca, većinom voditelja tih udruga".

Dakle, ako LGBTIQ osobe imaju ovakve stavove, što očekivati od onih koji to nisu? U svijetu pretjerane političke korektnosti, nemojmo biti baš toliko licemjerni.

Prije točno deset godina u Splitu se održao drugi tamošnji Gay pride. U trenutku kada je tadašnja povorka ponosa stigla na Rivu, a netko iz nje viknuo "Pozdrav splitskim ugostiteljima!" (koji su, usput rečeno, taj dan zbog parade dobili zabranu rada i ne sjećam se da im je taj financijski gubitak netko refundirao), bilo je u najmanju ruku fascinantno pogledati praznu Rivu i okolne ulice. Uz zastave duginih boja, buku zviždaljki i glazbeni program na razini srednjoškolske priredbe, čak je devet stotina uniformiranih momaka u plavom pod punom spremnošću "držalo" pod kontrolom građane Splita iza željeznih ograda te 2012. godine. Do danas je ostalo poprilično nejasno za koga je u konačnici napravljena ta parada: za one koji su ostali iza ograde ili za šarene borce za svoja prava.

Splitska povorka koja se tada opetovano pozivala na ljudska prava, zbog tadašnjeg je okupljanja dovela u pitanje kršenje zakona o pravu na rad splitskih ugostitelja. Iako su se svi unutar povorke zalagali za to da treba dopustiti i prihvatiti da netko misli i govori drukčije, ipak toga dana oni koji su mislili drukčije od njih nisu imali pravo na javno okupljanje. Oni koji su promovirali "samo ljubav" morali su biti u pratnji devetsto policajaca i sve je to tada porezne obveznike koštalo nevjerojatnih milijun kuna koje se moglo daleko pametnije utrošiti.

Jesu li Splićani na spomenutom događaju nekoliko sati morali biti na vrlo sigurnoj udaljenosti od povorke ponosa, ili je povorka trebala biti na sigurnoj udaljenosti od njih? Ovisi s koje se pozicije gleda, ali ja tu ni ljubavi, a bome ni povezanosti ne vidim. Znakovito za taj događaj bila je činjenica da je samo tri dana ranije (ma, čista koincidencija!) Europska komisija stigla u Lijepu našu provjeriti ima li ovdje homofobnih ispada. Podsjetimo, bilo je to godinu dana prije ulaska u EU obitelj.

Desetljeće kasnije, neke osobe iz LGBTIQ redova tvrde da se još uvijek osjećaju nesigurnima da prošeću gradom zagrljeni sa svojim partnerima ili se s njima poljube u javnosti. Zbog čega? Ne znam. Ja ih susrećem gotovo svakodnevno i nemam problem s tim, kao ni većina ljudi koje poznajem. Ne znam zbog čega se osjećaju ugroženima. Morat ću pitati svog "tranny" frenda kako me može trpjeti ovako zatucanu. Kad sam mu rekla da pišem komentar na ovu temu, rekao mi je da će me braniti od svih koji me budu napadali, jer, kaže, sve ovo je jednostavno previše. Razni mediji zovu ga za izjave, ali kaže da se novinari nikako ne usude postaviti prava pitanja, jer svi koji kažu nešto realno o ovoj temi, ne prolaze dobro.  

Prije desetljeća smo dokazali Europi da možemo platiti luksuz parade. I? Je li se puno promijenilo u međuvremenu? Piše li nekome na čelu njegova seksualna preferencija? Kako netko može na temelju svojih seksualnih stavova, naprimjer, ne dobiti radno mjesto? Piše li u formularima za posao "Jeste li LGBTIQ?", pa ako zaokružiš "Da", neće te zaposliti? Čini mi se da je diskriminacija vrlo teška riječ u zamjenu za traženje pažnje.

Jedino što mene osobno zanima, uz divljanje cijena, krizu oko uvođenja eura i sve veću neimaštinu, manjak radne snage posvuda, a osobito u zdravstvu, neriješeno stambeno pitanje mladih obitelji i lošu demografsku sliku bez perspektive, korumpiran sustav koji ne rješava egzistencijalna pitanja građana i njihovo sve učestalije kopanje po kontejnerima, je li zaista naš najveći državni problem tko s kim liježe u krevet? Čini mi se ipak da za međusobne seksualne razlike najveći dio hrvatskog stanovništva jednostavno - boli briga.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater