PIŠE Robert Matteoni
Igrač sezone navijači, utakmica godine publika
(Snimio Milivoj Mijošek)
Ovaj tekst je pisan u petak prijepodne. Oni koji ga budu čitali, znat će epiloge posljednje domaće utakmice u sezoni Istre 1961. I bit će svima jasnije hoće li posljednja utakmica prvenstva, koja Zeleno-žutima donosi gostovanje u Osijeku, predstavljati opciju za četvrto mjesto i europsku nadu, ili će pak biti samo formalno zaključenje sezone uz eventualno najbolji bodovni skor u povijesti kluba. Ukoliko je pobijeđen Šibenik, sve su opcije za Europu otvorene do kraja, a ishod je u svakoj opciji bitno označio atmosferu najavljene Zeleno-žute noći, odmah iza utakmice. Vratimo se dva desetljeća unatrag.
Na stadionu nedaleko "strogog" centra, ambijent je bio tipična krajnost Pule. Stadion započete gradnje 1993., u 2003/04 sezoni djelovao je kao jedan od zapuštenih vojnih objekata. Travnjak gnjecav i divlji, tribine bez stolica, 80 godina stara zapadna tribin(ic)a i mnogi negativni komentari općenito o nogometu, poglavito iz grla onih koji su imali alate (vlast, sredstva) da mijenjaju (i) tu gradsku depresiju. Sjećam se tada jednog gradskog "radnika u politici", koji je komentirajući jedan tekst na temu nezainteresiranosti VIP osoba za nogomet, onako šeretski dobacio kako "ljude to jednostavno ne zanima, i ne može se na silu forsirati nogomet". Bilo je to preciznije rečeno na finalu kupa, kojeg je Uljanik, kao drugoligaš igrao protiv Hajduka, i kada se na ruini ondašnjeg stadiona skupilo 4-5 tisuća gledatelja. I dakako, i tada se govorilo da je to tako jer se skupio veći broj gostujućih navijača.
Pred spomenutu sezonu Elvis Scoria, koji je Uljanik doveo do finala kupa, ali nije uspio ostvariti iskorak u prvu HNL, postao je trener Rijeke. Na njegovo mjesto doći će Igor Pamić, dotad trener Žminja. Ima neke sudbinske poveznice te priče, jer kako Scoria, tako i Pamić, bili su odlični napadači. Prvi je iz Istre otišao u Rijeku (kao i Kurtović) u smiraj ere jugoslavenskog prvenstva, potom je bio i napadač Dinama, Istre 1961, Zagreba i u španjolskoj Lleidi. Pamić je pak iz Žminja stigao u Istru kao tinejdžer, pa je nakon dijela igranja i u Pazinci, otišao iz Pule u Dinamo, potom Osijek, Sochaux, Hansu Rostock i GAK.
Pamić je doživio i krunu karijere, nastup s Hrvatskom na EURU 96. Djeluje prilično razumljivo da je rivalitet taština diktirao da se dva robusna napadača nisu prijateljski zbližili. No, to ne mijenja da su dva ponajbolja istarska nogometna izdanka. Pa je slijedom svega, povezna nit kojom je Scoria najavio potencijal Uljanika finalom Kupa (jedini drugoligaš u 33 godina povijesti natjecanja) i drugim mjestom u prvenstvu, a prije 21 godinu ga je Pamić potvrdio izborivši plasman u Prvu HNL.
Puno će zvučnije, naravno, odjekivati pobjednički kvalifikacijski ples s Međimurjem na tribinama gradskog stadiona, koji je godinu prije dobio ime po legendi pulskog i istarskog nogometa. Jedan od junaka, i to je svojevrsna poveznica sudbine, bio je tada mladi vratar Ervin Radulović, koji je u izvođenjima jedanaesteraca obranio tri udarca gostujućim nogometašima. Ervin Radulović je odrastao odmah iza istočne tribine i to je dalo dodatnu dozu domaće romantike velikom iskoraku pulskog nogometa.
Treneri, igrači, djelatnici, svatko je naravno na svoj način dao doprinos tom iskoraku. No, ono što je i tada bilo dojmljivo, kao i svake one godine kada je Pula bila akter nekakvih kvalifikacija, ili je bila u sezoni mogućih iskoraka, i to ne samo u nogometu nego i drugim sportovima, to je gledateljstvo. Masa. Desetljećima je u Puli živio mit kako ljude sport baš ne zanima, kako se to vidi i kroz neambiciozne sportaš(ic)e, pa eto i zbog tih faktora nema kvalitetnijih ulaganja. Promocija tih teza bila je alibi onima koji su mogli (i gospodarstvo, i politika) učiniti nešto više za sport.
Ujedno je to bio i odgovor na note u medijima ili od sportskih poklonika, koji su promovirali primjere koji ruše taj mit. Recimo mase gledatelja na košarci, o boksu da ne govorimo, ali i standardne "dobre posjete" utakmicama na gradskom stadionu. Dakako, praznine na raznim tribinama nisu bile pokazatelj nezainteresiranosti, nego su više djelovale kao odgovor mase na natjecateljske slabosti. Gdje god bi se ta slabost, makar privremeno prepustila konkurentnosti, začas bi se stvorilo 4-5 tisuća gledatelja na tribinama stadiona, ili 2-3 tisuća u dvorani. Da nema interesa određene mase ljudi za te sportske priče, ne bi se to moglo ni sporadično događati i brzo skupiti.
U tekućoj nogometnoj sezoni, koja se zaključuje kroz desetak dana, porasla je gledanost HNL-a. To se događa iz jednostavnog razloga što je prvenstvo postalo neizvjesno, odnosno nije više predvidljivih raspleta. Dva kola prije kraja ne zna se tko će biti prvak (Rijeka ili Dinamo), tko je četvrti putnik u Europu (Varaždin, Slaven Belupo ili Istra) a formalno ni tko će ispasti (Šibenik ili Lokomotiva). Takva se zbilja ne pamti otkako je HNL-a, pa je odavno etablirana strast prema nogometu, legitimirana i značajnim povećanjem gledatelja po utakmici. Taj trend nije zaobišao, naprotiv, Pulu.
U 2025. otkako je kormilo iznova preuzeo Gonzalo Garcia, uz pojačanu momčad, već samu po sebi veću posjetu u jeseni, Istra je podigla na višu razinu prosjeka u proljeće. Skoro na 4 (3.828) tisuće gledatelja! Uzmemo li posljednja četiri domaćinstva (Dinamo, Rijeka, Slaven Belupo, Varaždin), gdje nije gostovao klub koji privuče najveću masu (Hajduk), prosjek gledatelja na Drosini iznosio je fascinantnih 5.142! Praktično 10% stanovništva Pule.
I u ovom slučaju, kao i svim drugim u prošlim vremenima i različitim sportovima, događa se i u Puli da natjecateljski iskorak privuče masu. To je i sva logika posjeta, jer neki sport prati bitno više ljudi nego što ga dođe pogledati u kontinuitetu. Standardnu masu strastvenijih gledatelja nadopunjuju veće mase kada su motivirane i rezultatima, i atmosferom i zabavom (igrom). Proteklih par mjeseci je ipak bio snažniji iskorak gledateljstva, uz nekoliko bitnih promjena u toj priči.
Istru 1961 u kontinuitetu godinama, na Drosini i na gostovanjima, prati navijačka skupina Demoni. Njihovo povećanje je djelom posljedica i podrške navijača iz drugih istarskih sredina. Utakmice na Drosini u kontinuitetu prati 1000-2000 strastvenijih ljubitelja nogometa, a usporedo taj prosjek raste iz sezone u sezonu. Logično je da je tome doprinio rezultat, ali i opći rast kluba na svim poljima. Ovosezonski iskorak, s pikom u 2025., je posljedica odličnih rezultata i igara, ali i dužeg procesa promicanja ideji gradskog i županijskog kluba. Velika promjena u podršci s raznih strana Istre je pokazatelj da je taj proces uhvatio korijen.
Klub je u tom segmentu kvalitetno osmislio modalitete približavanja toj publici, treninzima u raznim istarskim mjestima, pozivanjem njihovih škola nogometa na utakmice, selekcioniranjem mladih igrača iz cijele Istre u školu nogometa na Drosini, pa i pozicioniranjem kampa u Balama, dizajnom opreme na istarske motive, donacijama opreme i općenito otvorenim pristupom svakoj inicijativi koja vrednuje zbilju okruženja. Pretpostavka je da će oni koji negiraju te procese odmah naglasiti prve padove posjete kao argument, no to nije logika. Svaki crescendo zanimanja u vrhuncu natjecateljske priče ima svoju krivulju spuštanja kada se zaključuje taj vrhunac.
Ključno je da li prosjek bilježi napredak. U slučaju Istre 1961 to je kontinuitet već četvrtu godinu zaredom, i potvrda da se nakon svakog "vrha natjecateljske dinamike" u standarde posjeta uključuje više stotina novih stalnih gledatelja. U tom kontekstu je, unutar svoje sportske djelatnosti, Istra 1961 praktično pokazala kako se može razvijati osjećaj pripadnosti i identiteta lokalnom okruženju.
Mjesecima to čine oni zbog kojih se i igra, publika. Pogledaju li se gledatelja na Drosini, ili se gledaju fotoreportaže s utakmica, vrlo je primjetna prevlast zeleno-žutih boja. Mnoštvo na tribinama sve više dolazi u Istrinim dresovima, sa šalovima, trenirkama i drugim obilježjima kluba. Jedan od dojmljivijih kadrova je mnoštvo djece u Circolu, koji su došli na promociju slikovnice Grgove priče, iskazujući koliko se kod najmlađih razvija pozitivna energija i s maskotom taj osjećaj privrženosti i čitanje.
Zbog svih tih dobrih energija ovog proljeća, koje su za identitet Pule i osjećaj zajedništva učinile puno više nego mnogi koji to deklarativno promiču ili negiraju, u ovoj sezoni su simbolički najbolji igrač - navijači, a najbolja pobjednička utakmica godine - publika! Pri tom bih prenio citat trenera Bologne, Vincenza Italiana, koji je bio impresioniran prije svega činjenicom da je više od 30 tisuća stanovnika-navijača došlo do Rima podržati klub u finalu kupa protiv Milana u Rimu. Nakon pobjede i velikog slavlja ustvrdio je kako je ta erupcija pozitivnih emocija samo još jedna potvrda kako je sport strast i entuzijazam koji stvara zajednicu i širi njeno zajedništvo. Kako god je završila utakmica u petak navečer, ta se zbilja ne može promijeniti. Jedino se mogu razlikovati emocije u sretnom ili tužnom izdanju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
