Prethodni dio članka dostupan je ovdje.

U dnevnom listu Vjesnik od 6. listopada 1990. godine objavljena je vijest da su me zastupnici Društveno-političkog vijeća Sabora dana 5. listopada 1990. godine izabrali za suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nabrojeno je niz imena dužnosnika koji su na toj sjednici društveno-političkog vijeća izabrani i imenovani na razne dužnosti. Objavljena je i jedna moja kratka biografija slijedećeg sadržaja:

Magistar Rudolf Frančula rođen je 13. veljače 1938. u istarskom selu Varožu, Općina Pula. Diplomirao je 1962. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Do 1981. godine radio je kao sudac Okružnog suda u Puli, a do 1986. godine bio je predsjednik tog suda, 30. lipnja 1986. godine imenovan je za javnog tužioca Hrvatske s tog posla sada odlazi na novu dužnost suca Vrhovnog suda Hrvatske..."

U istom dnevniku od 27. prosinca 1990. godine, na naslovnoj stranici najavljena je pod naslovom "Svečana prisega novih sudaca" s podnaslovom "Novoizabrane suce okružnih, privrednih i općinskih sudova primio je u Banskim dvorima i dr. Franjo Tuđman". Ispod ovih naslova objavljena je fotografija dr. Franje Tuđmana i mene kako mi čestita na ovoj dužnosti. U tekstu te vijesti navedeno je kako je predsjednik Tuđman, čestitajući izabranima, izrazio želju da se u Hrvatskoj uspostavi uzoran pravni poredak, te je istaknuo da će se inzistirati na poštovanju zakonitosti. Svečanoj prisegi pravosudnih dužnosnika, pored predsjednika Hrvatskog Sabora dr. Žarka Domjana, prisustvovao je između ostalih i predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vjekoslav Vidović.

Hodajući prema zgradi Vrhovnog suda, ali i ranije, sjetio sam se kako je ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić te godine (1990.) razriješio veći broj sudaca, među kojima i neke iz Vrhovnog suda, najveći dio njih razriješeni su zato što su bili srpske nacionalnosti. Bilo je to etničko čišćenje, kako smo mi među sobom to nazivali.

Na novoizabranu dužnost suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske stupio sam 1. studenog 1990. godine. Radio sam u kaznenom odjelu u kojem sam zatekao vrlo stručne, ugledne i časne kolegice i kolege, kao što su bili i u svim drugim odjelima koje sam s vremenom upoznao, uključivši i predsjednika suda Vjekoslava Vidovića.

Ipak bih izdvojio trojicu kolega iz mog odjela, i to: prof.dr. Petra Novoselca, profesora kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i predsjednika Udruge hrvatskih sudaca, prof.dr.Borislava Pavišića, profesora kaznenog postupka na Pravnom fakultetu u Rijeci. Obojicu sam od ranije poznavao, s Petrom Novoselcem sam i studirao zajedno.

Treći sudac kaznenog odjela Vrhovnog suda kojeg izdvajam je Vladimir Primorac, imali smo kabinete jedan do drugoga, s njim sam se i sprijateljio. Na pisanje o Vladimiru Primorcu ću se u nastavku teksta ponovno vratiti.

Neću, naravno, pisati o poslovima koje sam ja, i drugi suci, obavljao u Vrhovnom sudu. Mogu samo napomenuti da je sud bio ažuran-efikasan u pružanju pravne zaštite, te da je učinkovito obavljao i druge svoje funkcije (dužnosti) koje su proizlazile iz zakona i Ustava Republike Hrvatske.

Osjećam potrebu, međutim, da još jednom (ponovno) podsjetim i upoznam čitatelje Glasa Istre sa čistkama, koje su u pravosudnim tijelima Hrvatske, s naglaskom na sudove, provedene u razdoblju od 1990. do 1995., posebno u 1995. godini, time da ću izdvojiti Vrhovni sud, kao najvišu instancu sudbene vlasti.

Uostalom, i svoju, koju sam u uvodu spomenuo, posvetio sam "…svim sucima koje je Hrvatska demokratska zajednica izbacila iz sudova u etničkim i etičkim čistkama provedenim od 1990. do 1995. godine…"

Od onoga što sam u knjizi napisao o navedenim čistkama objavljujem samo dio koji se uglavnom odnosi na Vrhovni sud Hrvatske.

Na početku 90-ih godina, tj. nakon što je osnovana Republika Hrvatska, HDZ (Franjo Tuđman) iz sudova, ne samo njih, izbacuje suce srpske nacionalnosti. Tu je čistku provodio tadašnji ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, koji je poznat i po svojoj javnoj izjavi da mrzi Srbe.

Da se neće stati samo na Srbima moglo se zaključiti i po nekim pripremnim radnjama koje su slijedile u narednim godinama. Smijenjen je predsjednik suda Vjekoslav Vidović, koji je bio ugledan pravnik i štitio dignitet i samostalnost sudbene vlasti.

O pokušajima utjecaja na njega i Vrhovni sud tj. njegove suce, Vjekoslav Vidović je otvoreno (javno) progovorio u intervjuu objavljenom u Glasu Istre dana 25.veljače 1995. godine. U tom intervjuu Vjekoslav Vidović izričito je teretio dr.Tuđmana da je intervenirao (i putem njega) na neke kaznene postupke (npr. slučajevi: Labrador, Paraga, Željko Ražnjatović Arkan i dr.). Osim toga i meni osobno se požalio kako i dr. Tuđman osobno na njega (u nekim slučajevima) vrši pritisak.

Naime, jednom, izlazeći iz zgrade suda, sreo sam predsjednika Vidovića koji mi je prišao, bio sam iznenađen, a pogotovo onim što mi je rekao, a kazao mi je povišenim tonom, gestikulirajući "…gospodine Frančula pa ovo je nečuveno. Neće on meni naređivati što da radim, što si on umišlja, nisam ja njegov poslušnik…" Nisam vjerovao svojim ušima da to govori moj predsjednik, iako sam naslućivao o kome se radi. Pitao sam ga: "…gospodine predsjedniče, a tko je taj koji se usuđuje naređivati predsjedniku Vrhovnog suda?". Odgovorio mi je - Tuđman i produžio u zgradu Vrhovnog suda.

Nakon razrješenja Vjekoslava Vidovića na mjesto predsjednika Vrhovnog suda izabran je Milan Vuković, odvjetnik, koji nikada nije bio sudac. Bilo je vidljivo "na prvi pogled" da će on biti glavna poluga (Tuđmana - HDZ-a) u predstojećim čistkama sudaca koje će slijediti. Trebale su još biti obavljene neke radnje za tu tzv. reformu pravosuđa kao što je donošenje Zakona o izboru - reizboru predsjednika i sudaca svih sudova koji će provesti novoizabrano Državno sudbeno vijeće (DSV), koje je sastavljeno i izabrano pod strogim nadzorom ekipe koja je provela - izvršila zadatak kojeg je dobila - izbaciti iz pravosuđa tj. sudova nepoželjne-nepodobne suce i još ono malo Srba što je Bosiljku Mišetiću promaklo. Sastav te ekipe činili su, po mom sjećanju, Ivić Pašalić, Milan Vuković, Krunoslav Olujić (tadašnji glavni državni odvjetnik) i Ante Potrebica sudac Vrhovnog suda i predsjednik DSV-a, koji je uz redovnu plaću primao i posebnu nagradu kao predsjednik DSV-a u iznosu od 5.000 kuna. Operaciju su proveli prema uputama i pod nadzorom vrha HDZ-a i Tuđmana osobno.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje