PIŠE GLAVNI UREDNIK ROBERT FRANK

Sudac Hautz u Pomidoru, s Vanesom u ustima. Tko je, pobogu, ta Begićka?

Vanesa Begić / Robert Frank

Vanesa Begić / Robert Frank


Zazimilo je, zapuhalo, podiglo more i uzburkalo valove. Pjeni se sve u daljinu, do samog horizonta. Mali jedriličari izlaze iz Mornara, napuštaju uvalu. Ubrzo, jednog kao da je prevrnulo. Dvojica mu priskaču u pomoć, no sve se rješava bez problema. Lungomare pruža zaklon, prekrasan vidikovac s kojeg pogled puca do Italije. Ispod njega, morsko nepregledno plavetnilo kad je vedro, a sivilo kad se nebo natmuri. Onog trenutka kad oblaci priprijete kišom, more promijeni boju u onu najneprimjetniju, koja u čovjeku ne izaziva ni emocije ni pažnju nego posvemašnju indiferentnost. Ostati vani u sivoći takve atmosfere krajnje je neprivlačno.

Zato u "Pomidoru" vlada ugodan mir. Dvojica umirovljenika bezbrižno, usporeno, kao da imaju sve vrijeme ovog svijeta, prelistavaju Glas Istre. Papir im šušti među prstima, a na jagodicama ostaje novinsko crnilo. Jedan od njih je nekadašnji sudac Vrhovnog suda RH, Stanko Hautz. Stara škola odana tisku i Gutenbergu. Na tehnologiji otprije punih 500 godina, modificiranoj i prilagođenoj današnjem stupnju razvoja, novine još uvijek izlaze. Naglašeno, još uvijek. Gube utrku s društvenim mrežama, no papir je žilav, grčevito se bori da ne ode u povijest. I neće tako brzo.

"Ma jesi vidio ovu našu malu", pita Hautz prijatelja dok polako ispijaju svoje piće. Po ponašanju konobara čini mi se da je to svakodnevno uvijek ista narudžba. Vjerojatno su osoblju simpatični u svojoj predvidivosti. Mijenjati rituale u poznim godinama bilo bi glupo.

"Na koga misliš", uzvraća mu drugi. Nepristojno prisluškujem banalan razgovor. Profesionalna deformacija. Čim netko spomene novine - uključe se senzori. Nekad zbog čiste znatiželje, u zadnje vrijeme za raspoznavanje(ne)prijatelja.

"Ma našu malu, Vanesu. Begić! Gledaj ovo danas: jedan, dva, tri teksta je napisala na dvije stranice. Stvarno je mala vrijedna. Svaka čast Vanesi!", zadovoljno će Hautz.

Govori o Vanesi kao da je poznaje. Tko zna, možda sudac jedino nju pamti kao konstantu Glasa Istre. No i Žižo je isto tu, neugasiv, vječan kao vatra. To je onaj spomenik vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata u Sarajevu. Ali Žižo malo piše, malo uređuje. Bacamo ga po rubrikama tako da ga čitatelji čas vide, a onda se izgubi u kreiranju naših stranica. Malo je i na moru. Bori se s tom silom uporno pokušavajući iz njene utrobe izvući kakav ulov vrijedan pažnje. Iako je more rezervoar bogat životom, Žižović se na kopno vraća vječno siromašan. Nisam nikad čuo da mu se dogodio neki kapitalac, trofej s kojim će se naslikavati pa hvalisati. Ili, možda, tko bi ga znao, prešućuje da ne bi plijen slučajno podijelio.

Tu je, osim Žižovića, i Bojana, pa Marina, sportaši koji cijelo stoljeće pišu, uređuju i poznaju svaki pedalj sportske Istre. No kao da smo svi ostali nasuprot dobrodušnoj Vanesi prolaznici, epizodni igrači, trkači koji štafetu prebacuju u druge ruke nakon što isprintaju svoju dionicu i onda do sljedeće prilike padnu u zaborav.

Vanesa. Vanesa Begić o kojoj je sudac Hautz sa samo nekoliko riječi izrekao veliku istinu o radniku bez premca, sinonim je dugotrajnosti, odanosti i kontinuiteta. Novini, plavom ili crvenom zaglavlju Glasa Istre i svojoj rubrici kulture kroz koju promovira visoke vrijednosti, neupitne standarde, ali to sve radi na krajnje senzibilan, sofisticiran, pristojan i nenametljiv način. Vanesa piše tako da su u prvom planu oni o kojima izvještava i kojima se bavi, a ne ona, sa svojim egom, najvećim suputnikom novinara kojem je u kontroliranom obliku saveznik, a van kontrole neprijatelj onoga na koga se odnosi. Temeljita, smirena i posvećena Vanesa je odavno nadrasla značaj Glasa Istre i izašla iz okvira svojeg posla. Pravu slavu najčešće dobiju oni koji je ne zazivaju. E, upravo to je Vanesa i njoj se to dogodilo. Neželjeno je poznata. Simbol je građanske, urbane, umjetničke Pule iz koje vrijedno bilježi svaku teško izdanu knjigu ili otvorenu izložbu. Svjetionik dobrote u tami ljudskih gluposti i zavisti.

Glavni urednici dolaze i odlaze, mire se i svađaju, nameću svoje, ignoriraju druge, pokreću ratove i sklapaju primirja. Bez Vanese i takvih Vanesa… to je kao da ideš u rat bez narednika, onog koji povezuje pokidane redove, mobilizira ljude, izvlači njihov maksimum dobrote i ljudskosti u vremenima zločestoće i pakosti. I kad svi odemo iz Glasa Istre, kad zasvira posljednji valcer dok se tisak bude utapao u šampanjcu tuge i konačnog odlaska, kao što se Titanik probijen ledenim šiljcima sunovratio u bezdan tamnog mora i mrkle noći, tako će Vanesa zadnja i sa zapovjednog mosta kapetanski ispraćati posadu.

Valjda nam sudbina neće namijeniti baš tako grozomoran scenarij, no bude li tako, zapamtite svi koji ovo čitate, na Wikipediji će u opisu Vanese Begić pisati ovako: "Novinarka Glasa Istre, potpisala je zadnji objavljeni tekst u novini koja je počeka izlaziti u narodnooslobodilačkom pokretu kolovoza 1943. kao antifašističko glasilo naroda Istre".

Kad se za nekoga kaže da je dobri duh nečega, to zvuči patetično, stereotipno, dosadno, srcedrapajuće i kenjkavo. Ali kad se ta odavno skovana sintagma i etiketa prilijepi za Vanesu to je tako prirodno. Nema prave firme bez osobe poput Vanese koja će se sjetiti svačijeg rođendana i tako pokazati da nismo samo strojevi u funkciji ostvarivanja profita za krupni kapital, nego smo prije svega ljudi sa svojim emocijama i potrebom da se integriramo. Ona približava preudaljene pojedince, udahnjuje kisik u slabašna pluća redakcije opterećene stotinama problema. Svugdje je isto. Samo nema svatko Vanesu.

Vanesa je savršen novinar koji svoj posao odrađuje potpuno samostalno, bez potrebe za uredničkim ili šefovskim usmjeravanjem i nadziranjem. Ona neće telefon isključiti u četiri popodne niti u radnom vremenu krčkati šugo. Vikendom će ostati dostupna i spremna za odrađivanje posla kao da je tek započela karijeru koja je puno bliže kraju nego nekom davnom danu kad je prvi puta ušla u redakciju Glasa Istre. Begićka je novinar rođenjem, a ne profesionalnim određenjem. Njenim krvotokom plove slova, riječi i rečenice. Krv joj je zaražena knjigama i umjetnošću, malim događajima koji na našim stranicama izgledaju velebno. Ona uživa u tuđim uspjesima i kao pravi kroničar grada odgovorno ih bilježi. Vrijedna radilica. U pravu je sudac Hautz.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum