PIŠE VANESA BEGIĆ

KOLIBO MOJA

Ilustracija

Ilustracija


Nisi dobar učenik/ca, nisi napisao/la zadaću ili dobro se ponašao/la? Nakon roditeljskog slijedi prodika. Dakako, ne više za učenika. Za nastavnika, i to "poželjno" u viber (ili whatsapp) razrednim grupama. Kako je taj nastavnik/ca mogla dati lošu ocjenu djetetu, pa djeca su preopterećena, loša ocjena je ujedno i odraz, smatraju ti roditelji iz viber/whatsapp grupa, da nije dobro objašnjeno gradivo, po njima to je neuspjeh nastavnika, a ne djeteta.

Lista vrijednosti se u nekoliko godina sasvim promijenila, a te grupe, dakako uz korisne stvari, posebice tijekom nastave online, izolacija i sličnog, kad su bile presudne, nerijetko služe i za ocrnjivanje nastavnika, kritiziranje i to vrlo, vrlo često neargumentirano. Istina, ne rade svi nastavnici jednako dobro, ne ulažu svi jednaki trud, entuzijazam, kao uostalom u svim profesijama, a neki se nisu toliko dobro snašli online, sa svim tim platformama, jer je to bilo nešto posve novo za sve, presedan u svakom pogledu, pa možda nije uvijek interakcija bila na visini. I nije podjednako lako objašnjavati svaki predmet online, a nisu niti sva djeca jednako spremna i za online i za nastavu uživo.

Upravo na toj relaciji uživo-online došlo je do novih problema. Na početku je svima bilo teško online i svi su jedva čekali povratku uživo. No, onda se ispostavilo da su se neka djeca, posebice ona introvertirana, povučenija, bolje snašla online, bolje se mogu koncentrirati, rasporediti obveze i sve.

A i neki nastavnici, rasporedivši si obveze tijekom dana, bolje su prezentirali gradivo online. Iako, ništa nije kao uživo. I potom je za dio djece taj povratak uživo bio stresan, što se manifestiralo kroz glavobolje, te kroz stomak, slabiji ili neprimjereno povećani apetit, lošije spavanje, odnosno nesanicu.

I povratak "normalnom" načinu života, koji je, barem za sada, tek privid normale, bio je za mnoge sve samo ne lagan. Ljudi su postali otuđeniji, a djeca i mladi su bili previše online; što zbog škole, što zbog druženja, da si uživo i nemaju, odnosno ne znaju što reći.

Puno se pisalo o tom post stresnom (post) covid sindromu, ali i o takozvanom "sindromu kolibe", kada su neki ljudi za vrijeme lockdowna i (polu)lockdowna pronašli sigurnost i utočište unutar četiri zida i svaki im izlazak predstavlja potencijalnu opasnost.

Treba gledati gdje se ide, s kime, tko je čiji kontakt, tko će koga "prijaviti" za izolaciju, tko je kihnuo, kašljao, hoće li sva djeca iz škole, vrtića, treninga biti zdrava i negativna ili će dijete morati proći još koju izolaciju, za obitelji s više djece izolacijama nikada kraja, sve je to promijenilo percepciju stvarnog, realnog, konkretnog života, da mnogi misle da se moraju čuvati svega, a ma baš svega. Da nije samo opasno uzimati bombone od nepoznatih osoba i da se treba paziti samo crnog kombija koji se oduvijek, što za pravo, što u pričama, u svim zemljama, mota oko odgojno-obrazovnih ustanova.

Nekada je bilo in ići po feštama, proslavama, godišnjicama, ali sada, kad se ne zna tko će se kada, gdje, kako razboljeti, kihnuti, makar i od obične prehlade, od zimskog kupanja, sjedenja po zidiću, sladoleda, hladnog piva ili čega već? Nikad se ne zna, a strah je vrag. A s druge strane, opreza nikad dosta. Neće se više pjevati "Konobo moja", nego "Kolibo moja"? Sigurnost je tu. Ili ne?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater