Prije tri godine podignuta je optužnica protiv nekadašnjih ministara Darka Horvata, Josipa Aladrovića, Tomislava Tolušića, te bivšeg potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića. Javnost je tada s razlogom očekivala brzo i odlučno procesuiranje slučaja koji je, barem prema DORH-u, sadržavao djela koja upućuju na zloporabu političke moći i pogodovanja tvrtkama povezanima s politikom. Slučaj je tim osjetljiviji jer se radi o osobama koje su obnašale najviše državne funkcije. Horvat je bio prvi ministar uhićen za vrijeme dok je bio na funkciji. Danas, tri godine kasnije, to suđenje ne da nije ni približno završeno, nego je tek započelo. Već preko tisuću dana cijeli se slučaj utapa u beskonačnim proceduralnim zavrzlamama i odgodama. Iako ovo nije mjereno u novcu najteži slučaj korupcije za koji se vodi kazneni postupak, čak je u usporedi s nekim drugima i relativno malen, javnost je zbog ovakvog otezanja izgubila dodatnu količinu ionako već malog povjerenja koje ima u učinkovitost hrvatskog pravosuđa.

Kada su visoki političari, ljudi s moći i utjecajem, suočeni s ozbiljnim optužbama za korupciju, sudska pravda ne smije biti spora. Jer kada ona predugo kasni, počinje gubiti veliki dio svog smisla. Gotovo pa da prestaje biti pravda. Taj osjećaj nažalost sada već dijeli i dobar dio građana, kojima nije teško prepoznati obrazac; prvo idu spektakularna uhićenja, a zatim odlučne najave čišćenja korupcije na svim razinama. Pa onda godine šutnje i gotovo zaborava, uz pokoji medijski napis kada optuženi ponovo zatraže odgodu zbog putovanja, zdravlja ili neke druge tehnikalije.

U ovom konkretnom slučaju, radi se o ozbiljnim optužbama: pogodovanju pri dodjeli poticaja i subvencija, političkom klijentelizmu i potkopavanju osnovnih načela javne službe. Nisu ovdje u pitanju nižerangirani državni službenici ili dužnosnici na lokalnoj razini. Riječ je o ljudima koji su sjedili za istim stolom na kojem su se donosile ključne odluke za državu. Njihovo (ne)suđenje postaje simbol ne samo pravosudne neučinkovitosti, već i političke nevoljkosti da se obračuna s korupcijom u politici. Pomalo paradoksalno, sve to je u ovom slučaju samo otežalo situaciju vladajućoj administraciji jer se tako beskonačno vuče i slučaj ministra Aladrovića koji je optužen za ipak relativno sitno kazneno djelo kao što su dva nezakonita zapošljavanja u mirovinskom zavodu.

Hrvatski pravosudni sustav pati od kroničnih problema - nedovoljna digitalizacija, kašnjenje u obradi predmeta, nedostatak sudskog kadra, ovisnost o zastarjelim procedurama i ponekad zbunjujuća organizacijska struktura. Nije to baš cijela istina.Kad god je riječ o procesima koji uključuju visoke dužnosnike, osobito one iz vladajuće strukture, teško je ne primijetiti da se suđenja vuku godinama. A ovo je slučaj, barem jedan njegov dio, u kojem bi i aktualnoj vlasti bilo u političkom interesu da se ovo što prije završi.

Ovakva inertnost ne razara samo povjerenje u pravosuđe, već podriva i temelje demokracije. Ako građani vjeruju da su veliki iznad zakona, ili da će se sve, ionako, razvlačiti do zastare, tada slabi i volja za sudjelovanjem u političkom životu, za izlaskom na izbore, za građanskom odgovornošću. A to je šteta koju ni najstroža presuda ne može naknadno popraviti.

Hrvatsko je pravosuđe u zadnjih stotinjak godina totalno devastirano. Možda se može reći da je politički najneovisnije bilo u vrijeme Austro-Ugarske i prvo desetljeće Kraljevine Jugoslavije. Potom su ga pod svoje uzeli prvo ova druga država, zatim komunistički sustav, a potom i ovaj demokratski uveden 1990. godine. Da budemo cinični, što je preko njega prošlo, još i nije tako loš. Ali to ne može biti nikakvo opravdanje. Jedna od prvih stvari koju nauče studenti prava na prvoj godini studija je izreka - država je takva kakvi su joj sudovi. A kakvi su danas hrvatski sudovi, tema je ovog teksta koju smo već podosta objasnili. Suđenja za visoku korupciju moraju postati prioritet, a ne slučajna žrtva birokratskog labirinta. Jer bez pravde, pravovremene, odlučne i transparentne, nema ni istinske borbe protiv korupcije. A bez te borbe, sve reforme ostaju prazne riječi, a demokracija krhka kulisa. I gotovo pa privid.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast