PIŠE MILAN RAKOVAC

HISTRIA GALACTICA: Mentalne izrasline

Te Betičine mitove noviji su naši gospodari i te kako vješto pretakali u društvene norme, u zakonitosti, a raznonarodno tkivo Istre, guši se pod pritiskom tih apodiktičkih mitova, kao što su, recimo, mletački mit o Veneciji Gospodarici mora, što ga dužd simbolički potvrđuje svake godine ritualnim "vjenčanjem" Republike sa Jadranom, a knjiga u šapama lava Svetog Marka, zaklopljena ili raskopljena, donosila nam rat ili mir; habsburški mit o caru koji sam po sebi "stvara" carevinu držeći sve te nacije "jedinstvenima"; iredentistički mit o višoj kulturi koja je "zato što je viša" istodobno i nacionalistička i "kozmopolitska"; slavenski mit o nama kao vječnoj žrtvi tuđina...

Milan Rakovac

Milan Rakovac


Piše Enzo Bettiza:

"Mitovi nisu ni stvarni, ni lažni; oni su prvotne mentalne izrasline, prahistorijske, plemenske, na svoj način djetinjaste i amoralne. Pretočeni poput pobuđujuće droge u dramatičnu suvremenost, u ukriženja ponovnog osvajanja i osvećivanja, otkrivanja i nasilne reafirmacije vlastitog identiteta, oni mogu postati dinamične i razorne sile. Paradoksalno, upravo u najtežim momentima izvanrednih povijesnih stanja, mit može postati otrovni i ujedno vitalni pobuditelj"...

Te Betičine mitove noviji su naši gospodari i te kako vješto pretakali u društvene norme, u zakonitosti, a raznonarodno tkivo Istre, guši se pod pritiskom tih apodiktičkih mitova, kao što su, recimo, mletački mit o Veneciji Gospodarici mora, što ga dužd simbolički potvrđuje svake godine ritualnim "vjenčanjem" Republike sa Jadranom, a knjiga u šapama lava Svetog Marka, zaklopljena ili raskopljena, donosila nam rat ili mir; habsburški mit o caru koji sam po sebi "stvara" carevinu držeći sve te nacije "jedinstvenima"; iredentistički mit o višoj kulturi koja je "zato što je viša" istodobno i nacionalistička i "kozmopolitska"; slavenski mit o nama kao vječnoj žrtvi tuđina...

Vjerovanja i djelovanja

A oni koji to ne prihvaćaju postaju heretici i sotonsko sjeme. Piše Thomas S. Szas:

"Kao sifilis i tuberkuloza, tako su i neusklađena društvena vjerovanja i djelovanja zahvatila ljude kao zaraza; i njih oni koji ih odbijaju smatraju štetnima i za sebe i za druge. Tako se još drži opravdanim poslužiti se određenim mjerama za kontroliranje zaraznih bolesti (čije je pak društveno značenje postalo nevažno u industrijski razvijenim narodima), i opasnih ideja"...

O tome, na ovoj našoj mikrokozmičnoj razini, piše Sirovich (kroz čiju glavu prolete sumorne slike njegovih jeza, kada Prvi potpredsjednik tršćanskog alpinističkog društva ovih devedesetih godina, a ne 1941., ili 1915., "lakonski" ustvrdi, doznavši da je Isaakova majka Židovka; "Ah, ebrea! Quindi apolide." - ah, Židovka! Dakle bez državljanstva (apolitična, nepripadajuća; kako je fašistički režim formalno nazivao Židove):

"Osjećam kako mi ta riječ (apolide) svrdla mozgom; pa da, nisu li ih zvali apolide i u Memelu, glavnom gradu okruga gdje su živjeli Isaakovi? A Trst? Ne nalikuje li mu možda naš grad na drugom kraju Mitteleurope? Oba su grada stoljećima pripadala germanskom svijetu, zatim sporna među raznim državama, sa jezičnim i vjerskim manjinama, sa sinovima smatranim sramotnima zbog očeva i djedova koji su se uvijek borili na 'pogrešnoj' strani? Oba su grada bila Slobodni teritoriji pod zaštitom Društva naroda, sa suprotstavljenim netrpeljivostima, optužbama o nacionalnoj nelojalnosti, strahovima,.. mržnjama. To je tamo okončano skupnim grobnicama po šumama, ovdje denacionalizacijom i strijeljanjima 's'ciava', pećima za 'alogene' i 'apolide', fojbama za fašiste i 'Talijane'… Ako je to okončano"...

I opet Sirovich (na lakonski sud "Gospodina Prvog" o njegovu ocu; "Ah, quindi slavo!" - ah, dakle Slaven):"Za mnoge Talijane u Trstu 'Slaven' je čak gori nego 'Židov'. Lice mog ispitivača, koje skoro da se širi u saznanju da je još jednom dosegao istinu, izražava apsolutni mir sa samim sobom. Ama kako? - razmišljam - zar nije ta 'italianissima Dalmazia' jedan od njihovih barjaka?".

Slike iz djetinjstva

I dok Sirovichu osobne traumatske slike dopiru u svijest nagoneći ga da zato napiše svoje "neiskupljene vrhunce" (ali i "iredentističke visove" - dvosmisleni naslov, "irredente" doslovno znači neizbavljene, neiskupljene, neosolobodjene; ali i iredentističke kao politički pojam),.. one čvrsto fiksirane Slike Istre u mojim sjećanjima, koje me progone, jednako su nelijepe. Vraćaju se u svijest iz tamnih prostora memorije, u snovima, u asocijacijama. To su mahom, dakako, slike iz djetinjstva, a za moga djetinjstva Istrom je tekla krv; kako ča je rekla brižna una žena z Šajini; "zgor mene nebo, spod mene zemlja puna krvi, po krvi svoje fameje san hodila".

Vajk vidin prid sobon jedanajst naših mrtvih mladići, partizani ča su hi beštije fašištičke pobile u našen Zablogu, poli same Rahovce, kako njin se mrtve glave tombulaju z ramena na rame, i ruke stržu po putu viseći kroz zbice škal ud voza ča ga voli potižu; ma ča to je čovik, ter naši vozi su užali biti puni snopi, grojza, driva, i nas utroki zgor svega punih smiha zarad dobre intrade - a sad su puni mrtvih ljudi...

Dosti dižgracije je bilo i poli nas; Baderna, Sutlavrieč, Rahovci, Štifanići, Banki, Jurići, Jakići, Jurcani, Heraki, Pajar, Katun, Kuneli... Did mi je finija nidi u Flossenburgu, otac pun balot na Križnjaku zgor Lima. Did Ive je da meštron uzidati kapelicu u Rahovci 1922. lita na kojoj se i danas vide slova "Kraljice hrvata moli za nas", i pak za tu hrvatsku stvar kako partizani su   ubijeni Slavijo "Parentinov", Zvane "Radanov", Andjelo "Brbelov", Djordan "Šimićov", Albino "Martininov", Mario "Klonov", Pere i Andjelo "Luketin", Nadalin "Fidelov", Vinko "Kunelov", Mate "Vrbešov", Djino “Blažov”, Šime "Jajar", Pere "Mačkov", Blaž "Dalmatinov", Djovanin z Heraki, Martin z gorinjih Čehići, Šime "Grašov" i Šime "Matiškin", Gašpar "Belanov", Nini "Banićov", Ive "Bjanko", Pinto "Kehčov", pak stari "Fertik", pak Albino "Bilinov" i Janko "Šimetin", pak Talijan Dolfo "Krnjelov" i žena mu Ana z   Žikovići...

To su sve bili najveći parat mladići za kojima si hlepeta bosih nog da ti udilaju sviralu eli hlepetac, koji bi zasvirili na organić i zakantali, koji bi ti dali stari mac harat ud zoga, pak bi ti ud sriće lipo slabo došlo; i najzad biš čuja škik mater i sestar - uvi je ubijen u raštrelamentu, uni se je sam ubija da ga fašišti ne ćapaju živega, uni drugi pak u jurišu, treti u zasjedi, Mario Milohanić vero u tenku,.. Mario ča nan je povida da će z tin karoarmaton dojti u selo i sve hiže š njin doli hititi, pak da ćemo nove i lipe uzidati...

Istra je naša

Slijedeći je sloj sjećanja još teži; banda neofašištička i iredentištička biži ća z Pule, ki Pula je naša. Se skupljamo mularija z naših seli i gledamo bandu. Pune korijere, kamioni, veture,.. finta vozi puni bande, a banda je svejena dižgracija kako ča smo i mi!

I sad na, veseli se ti ki Istra je naša, kad poli bandu gredu ća i naši ljudi, kulaci i nazadni elementi ča su hi opili religijon ča je opijum za narod; vržmo zrmana mi Ada, teta mi Zora, pak naši "Palijagini" z Rahovci, pak jedan "Tončićov" z Baderne, pak po "reahcije i kulaki" z Katuna, pak mladići z tih seli, vero naši Hrvati, kako ča su bižali ća z mrske Talije, tako sada biže priko kunfina ud naše Jugoslavije...

I još huje za nas je bilo to ča smo morali verovati "drugovima", - dakle, dileme nema i samo bez polemike, molim... Nenarodnim elementima nema mjesta u Mučenici Istri koja je toliko krvi prolila za sjedinjenje s našom hrvatskom braćom, i "kome ne valja FeNeReJot - nek menja državu"!!! Huje, ki teta-Zora je bila za partizane, ki su Adini bili siromahi, ki su "Palijagini" prija rata morali bižati kako Hrvati priko kunfina valje u Zagreb, i sad nazda moraju bižati kako Hrvati u mrsku Taliju...

I tako devedesetih, kad je Istra čula u Pazinu iste riječi prijetnje, da "kome se ne sviđa demokratska, suverena i međunarodno priznata Hrvatska, - može otići"; Istri se još jednom smrznulo srce...

Za Istrane, to divno i to fatalno doba "sjedinjenja, obnove i izgradnje", 1943-1954., bilo je ljepše od sunca i ujedno mračnije od crnih grotla fojbi, mučnije i poraznije po duh i dušu od ratnih strahota.

Strah, patnje, sumnje, bol, trpljenja - šutnja. Mučna šutnja o podnijetim i počinjenim zalima... šutnja koja nagriza svijest i savjest, koja stvara frustracije i rezignacije,.. "ma ča ćeš mišati stara govna", mi je reka ne dugo tega jedan naš partizan kad san ga pita za fojbe; nekoliko dana nakon toga, i protiv njega je u Rimu podignuta optužnica za ratne zločine; u Rimu, gdje se nikada nije sudilo za fašističke zločine...

Piše Georges Devereux: ("Ogledi iz opće etnopsihijatrije"):

"Postoji nešto korjenito pogrešno u svijetu poimanja stvarnosti nekoga društva čiji tisak na prvoj stranici donosi naslov: 'Pobjeda Epinarda na Grand Prixu', a na kraju druge stranice izvještava o gladi u Indiji koja je pokosila 20.000 ljudi. Tvrdim, dakle, da suvremena civilizacija ne pati toliko od diktatura i revolucija koliko od određenog oblika društveno-političko-ekonomske shizofrenije prouzročene nedostatkom realizma i ishitrenim ekstrapolacijama"...

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater