PIŠE ROBERTO RAUCH

Crno-bijeli ustaški svijet

Roberto Rauch

Roberto Rauch


Svanuo je i taj dan, radosno je pomislio dječak kada je ustao. Bio je svjestan koliko je 10. travanj važan u njegovoj obitelji, tretira se kao blagdan. Znao je da će ga u dnevnom boravku dočekati miris janjetine, iz zvučnika će tiho dopirati stihovi Anice Kninske kraljice, na zidu biti svečano izvješena hrvatska zastava s prvim bijelim poljem. Majka je još dan prije stavila gajbu pive u frižider, zbog čega je otac već od jutra bio dobro raspoložen. Barem je tako trebalo biti. Istina, dočekao ga je spomenuti miris, pjesma piromana koji će zapaliti dva-tri srpska štaba, pa čak i zastava, ali otac nipošto nije dobro raspoložen. Umjesto da sinu veselo čestita 80. obljetnicu proglašenja Nezavisne države Hrvatske, tisućljetni san stvaranja hrvatske države, namrgođeno je čitao novine. Zagnjurio se u tekst o prijedlogu koji bi se do kraja svibnja trebao naći na raspravi u Saboru. Njime se, naime, traži zabrana javne uporabe ustaškog pozdrava "Za dom spremni" te "isticanje obilježja nacionalsocijalizma, fašizma, ustaškog i četničkog pokreta ili režima". Ozlojeđen takvom besmislicom, otac je odbacio novine, otpio gutljaj pive i obijesno podrignuo.

- Danas je, sine, umrla sloboda govora - rekao je svečano.

Desetog travnja 1941. Slavko Kvaternik je u Banskim dvorima na Markovu trgu, u prisutnosti njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmayera, proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Puno velikih početnih slova za državu koja je služila kao marioneta fašističkog i nacističkog režima. Naizgled autonomna i nezavisna, nad tom su se kazališnom lutkom lako nazirale tanašne svilene niti što su na stropu sezale do gramzivih prstiju koji su njome upravljali, tjerali je da pleše u njihovom ritmu. U ritmu režima koji je 38 dana nakon osnutka države marioneti zapovjedio da joj prepusti Dalmaciju. Čovjek ne može, a da se ne zapita - zna li nešto o tome mladež dok u nekom dalmatinskom zaleđu na koncertu diže desnicu i izražava vlastitu spremnost za dom? Bilo kako bilo, u toj maloj, eksploatiranoj i zavisnoj državici ndh, vrlo je brzo uspostavljen režim mržnje - Židovi, Romi, Srbi i ostali "nečisti" narodi i etničke skupine postale su nepoželjne, dok se jedinim pravim državljaninom novonastale države smatrao bijeli, superiorni arijac. Uspostavljena je stroga cenzura, a nepoželjna literatura je spaljena.

Osmog svibnja 1945. kapitulirala je nacistička Njemačka, a s njom je iščezla ndh. Čovjek bi pomislio da će se takva četverogodišnja epizoda, zasnovana na ideologiji netrpeljivosti, i sveobuhvatne mržnje, na konstantnoj potrazi da se pronađe neki Neprijatelj u kojeg će se uprijeti prstom, ubrzo biti zaboravljena. Da će ljudi s olakšanjem odbaciti crne kapice i učiti svoju djecu o besmislu rata i netolerancije naspram drugog čovjeka. Pa ipak, sve ovo vrijeme i nismo ništa naučili. I dalje se veličaju nacističke parole i simboli, a tek 76 (sedamdeset šest) godina nakon pada državice odlučeno je bi da bi možda bilo dobro uvesti zakon kojim bi takav govor mržnje zaustavili. Zašto je to tako? Čini mi se da je odgovor jednostavan, a jednostavnost ključ odgovora.

Nacistička praksa poprilično je prosta. Karizmatični lider u trenutku krize osvaja masu svojim vatrometnim govorima, raspiruje ga populističkim parolama i pronalazi neprijatelja koji je kriv za sve nedaće koje su do tog trenutka snašle narod. Ideologija koju propagira takav lider ima jasno definirane konture - svijet u njoj postaje bipolaran, gotovo crno-bijel. Dijeli se na dobre i loše, nas i njih, poželjne i nepoželjne, na čistu i šporku racu. Ili jesi, pa si superioran, ili nisi, pa si otpadak kojeg je poželjno ukloniti.

Stvarnost u njemu nije kompleksni spektar boja koje se često prelijevaju jedna u drugu, združuju se i zavise jedna o drugoj. Ona je tek potpuna prisutnost ili odsutnost svjetla, jasan crno-bijeli svijet bez ikakvih sivih zona. Bez, recimo, škakljivih pitanja, bez trans osoba koje traže da ih se oslovljava neutralnim zamjenicama.

Transeks šta? Zamjenice? Za takve se devijantne slučajeve u crno bijelom svijetu nude jednostavna rješenja. Za takve rođo nosi škare, njih se šalje na zaseban otok ili državu, takve se odmah daje pod mač

Neuspjeh prijenosa lekcije na buduća pokoljenja na površinu je isplivala devedesetih. Lideri su pronašli neke nove neprijatelje u koje će upirati prstom, opet smo se podijelili na dobre i loše, iz ormara izvukli crne kapice i napeli puške. Simboli totalitarističkog režima vratili su se u modu, u gluhim se i krvavim noćima ponovo čuo uzvik priglupih fraza i pjesama.

Danas, sedam desetljeća nakon pada zavisne države hrvatske, sjetili smo se da bi mogli zabraniti simbole i fraze onih koji su se trudili da svijet ostane obavijen isključivo crnim-bijelim bojama. Trebalo je proći bezbroj transparenata, grafita i crteža, čitava plejada kukastih križeva po javnim površinama, mračnim hodnicima, pa čak i nogometnim travnjacima da shvatimo kako bi možda bilo dobro da netko odgovara za iskazanu mržnju. No, daleko smo od tolerantnog društva koje s gađenjem odbacuje svoju nacističku prošlost. I dalje se mrzimo, možda drugačije, putem ekrana, i dalje se ne podnosimo i ne prihvaćamo, i dalje nas jeftinim parolama kupuju kvazi karizmatični lideri koji prstom upiru u novog Neprijatelja. Država u kojoj bivša predsjednica zagovara i brani "stari hrvatski pozdrav", a istarski političari potpisuju rezoluciju kojom se izjednačavaju nacistički i komunistički režim, samo je potvrda da se, riječima Mark Twaina, povijest ne ponavlja, nego rimuje; kolektivna svijest o prošlim strahotama pada u zaborav, a ljudi već brišu prašinu s crnih kapica

Pijani je otac zaspao u fotelji, a njegov sin kriomice uzeo ključ od garaže, u kojoj je našao crni sprej. Izašao je vani, prošetao do kraja ulice i na bijelom zidu sprejem iscrtao kukasti križ. Odmaknuo se i na trenutak pogledao svoje djelo. Bio je zadovoljan, a i otac će biti ponosan. Ponosan što se njegov sin bori za slobodu govora.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom