I dok iredentisti svoje traume utapaju u neminovnoj propasti svoga pokreta, koji je obavio povijesnu ulogu, i prelivaju se u ostale građanske stranke, a mnogi i u fašizam; narodnjačke su boli neizlječive; ne samo što je došla Italija, ne samo što ih je iznevjerila Austrija u koju su do posljednjega daha vjerovali; nego ih je ostavila na cjedilu i žuđena neostvarena nova domovina - što je prevršilo svaku mjeru…

Smatram da je u skupnoj svijesti obalnih Slovenaca i Hrvata 1918. ostavila duboke tragove; jer ne samo da nikad nije stigao »razigrati konja« onaj Laginjin »zagrebački gospodičić«; nego su riječki Hrvati sa suzama u očima uzalud zvali srbijanski bataljun da stupi preko Rječine u nebranjenu Rijeku; nego se hrvatski admiral Metod Koch, koji je imao svu faktičnu vlast u Puli i na raspolaganju cijelu austrijsku flotu, na neželjeni ulazak flote admirala Cagnija ovome tek mogao suprotstaviti »energičnim prosvjedom«.

A 6. studenog 1918. (Mate Balota - Mijo Mirković): »U pet sati, dolazeći iz Fažane i predvodjeno češkim sokolima, ušlo je u Pulu 2.000 talijanskih vojnika. Češka glazba je svirala i Česi su pjevali koračnicu:

‘Šesteho července

na strachovskych hradbach

Stali sokolici

v dlouhych houstych radach’.

Tako su Talijani ušli u Pulu uz takt borbene sokolske pjesme i pjesme slavenske uzajamnosti. Slušali smo melodiju i gledali prašne i umorne ljude. Čehe i Talijane. Bila nam je nepodnošljivo mučna misao, da smo izigrani: vidjeli smo također kako je sokolska ideja i organizacija, pripremajući pola stoljeća oslobođenje slavenskih naroda, ostarjela u toj borbi, i u trenutku kad je oslobođenje dolazilo, bila već preživjela i nemoćna« (naglasio M.R.)...

Giani Stuparich, Tršćanin, nije zastupao toleranciju tek zbog svoje slavenske krvi, i nije u svojim idejama otišao dalje od teza o općem dobrovoljnom multietničkom utapanju u talijanstvo (»Nijemci, Slaveni, Nizozemci, Švicarci, Grci spontano su se priklanjali talijanskome duhu«),.. nego shvaćajući njenu esencijalnost. U svojim sjećanjima, on ovako bilježi dramatični sukob sa prvakom nasuprotnih ideja:

»Vrativši se iz Firence, imao sam gnjevnu raspravu s Ruggerom Faurom. Ruggero Timeus bio je uzeo ime Fauro, da bi mogao suradjivati u »nacionalnoj ideji« i izmaći austrijskim osvetama; bio je moj drug iz gimnazije i liceja, sa mnom se bio pridružio republikanskoj skupini, ali se kasnije, kao student rimskog sveučilišta, odlučno priklonio nacionalizmu, postavši jedan od njegovih najgorljivijih zastupnika... Diskusija koja nas razdvojila desila se uz more i bila je zbilja dramatična i nasilna. Ja sam branio Scipija Slatapera, »la voce«, naše nadnacionalne aspiracije; on je označavao izdajnicima domovine sve koji nisu mislili kao on i Corradinijeve novine. Malo je nedostajalo da se potučemo«...

»I još mislim na prokletstvo što pritiska ljudski duh, na političku strast što ih zasljepljuje... I danas, poslije dvadeset godina tragičnih iskustava« (poslije Drugog Velikog Rata) »kroz koje je utrka imperijalizama i ambicija, stupnjevito povećavana delirijem moći, strovalila u propast Europu, ili gotovo, ona uvjerenja još su snažnija u meni. Danas se Europa može spasiti samo kroz takva uvjerenja, A svaki nacionalni imperijalizam, bilo otvoren ili prikriven, ne može biti drugo nego cinični prijedlog pretvaranja Europe u pustinju« (naglasio M.R.)...

Na jednako nas sugestivan način Giani Stuparich uvodi u strašnu i opću sveznačnost paljevine Narodnog doma u Trstu na ljeto 1920. godine:

»U tragičnom spektaklu tog popodneva vidjeh nešto golemo: granice onog trga proširiše se u zlokobnu viziju uništenja i ruševina... Ricinusovo ulje i pendrek morali su otvoriti oči Talijana na katastrofu kojoj se išlo ususret... Nevjerojatna je psihološka tvrdokornost i moralna neosjetljivost zbog kojih se nije uspijevalo ni dovoljno vidjeti ni osjetiti da je to zločin koji se čini protiv same biti čovječanstva s podivljalim ljudskim bićem sve do oduzimanja svakog elementarnog prava, ne samo životu, nego osobnom dostojanstvu« (naglasio M. R.)...

Paljenje Narodnog doma. 13. srpnja 1920. godine - istog dana squadristi spaljuju i Narodni dom u Puli, i demoliraju hrvatsku tiskaru u Pazinu, - za mnoge historičare predstavlja »krucijalni datum« (Raoul Pupo), koji će konačno poremetiti, gotovo uništiti, međuetničke odnose na sjevernom Jadranu..

Zašto baš paljenje Narodnog doma u Trstu; ta, fašisti će diljem Julijske krajine počiniti tada, i prije, i naročito kasnije, jednako teška i još teža zlodjela?! Evo golih činjenica o Narodnom domu, iz kojih bjelodano proistječe njegova povijesna važnost:

Čak su trideset i tri slavenska društva imala svoje sjedište u Narodnom domu, a još njih dvadeset i osam služila su se njime. Tu su, primjerice, imala stalno sjedište Cercle Franco Ilyrien, Česko-slovanska obhodnicka beseda, Delavsko podporno društvo, Klub slovenskih umetnikov, Pevsko društvo Trst, Politično društvo Edinost, Tiskarna Edinost, Tržaška posojilnica in hranilnica, Tržaška sokolska župa...

Uz ove, u Narodnom su domu djelovali - Ciril-Metodova družba, Dijaško podporno društvo, Hrvatsko društvo Strossmayer, Jadranska banka, Jugoslovanska socialdemokratska stranka, Ruski kružok, Slavensko pjevačko društvo, Splošna hranilnica, Zadružna zveza, Zveza jugoslavanskih železničarjev...

U Narodnom su se domu od 1904. sve do paleži 1920. kontinuirano održavala predavanja, koncerti, plesovi, kazališne predstave, priredbe,.. primjerice javni skupovi slavenskih organizacija svih ideoloških boja - za slovensko sveučilište, Germanizacija na željeznicama, Naši zahtjevi na polju pučkog i srednjeg školstva, Protest zbog nepravilnosti prilikom popisa stanovništva, Politički odnosi na krajnjem jugu naše monarhije...

Zatim priredbe - Gregorčičeva večer, Proslava 25. godišnjice rada Matka Mandića, proslava 50. godišnjice slavenske čitaonice, 23. glavna skupština Saveza jugoslavenskih učiteljskih društava, Spomen Akademija uz 100. godišnjicu rođenja Jurja Dobrile, Priredba u korist armije na Soči...

Održavani su koncerti - ruskog narodnog zbora, Veliki somfonijski koncert vojnog orkestra; združeni koncert ljubljanskih, zagrebačkih i beogradskih umjetnika; koncert Zagrebačkog tamburaškog i pjevačkog društva, koncert češkog pjevačkog društva »Hlahol«,.. Zajčeva opera »Nikola Šubić Zrinski« u izvedbi zagrebačke opere, Smetanina opera »Prodana nevjesta«, veliki vokalno-instrumentalni koncert Hrvatske omladine iz pazinske gimnazije. U kazališnoj dvorani nastupa Slovensko gledališče i gostovanja su brojna iz cijele carevine.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer