U Riječkoj rezoluciji izravno se navodi ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a Istra se spominje tek uzgred pri kraju rezolucije: "Naravnim tečajem dogadjaja odrazit će se povoljno svaki napredak naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji takodjer i na odnošaje našega pučanstva, koje živi i u drugim zemljama, posebice u najizloženijem kraju, biva u posestrimi Istri".

Fantastično! Nevjerojatno! Toliko povijesnog hrvatskog nemara, nehata, neznanja, odustajanja od šestopedeset tisuća Hrvata i Slovenaca! Ali, budimo precizni, čak i ovo uzgredno spominjanje Istre (kojim se de facto ona isključuje iz hrvatskog nacionalnog programa!!!), zacijelo je bilo tek da bi se nekako umirilo nezadovoljnog Matka Laginju koji sudjeluje u donošenju rezolucije!

Piše svećenik i publicist Božo Milanović; "hrvatski su političari bili tako zaljubljeni u državno pravo svoje ‘trojedne’ kraljevine,.. da su Istru malne posve puštali s vida... Tako je ‘SIROTICA’ (naglasio M.R.) Istra ostala sama, zapuštena i od države i od svoje braće, prepuštena oholim Talijanima na milost i nemilost. Bog visoko, a car daleko"...

Ta "neuzvraćena ljubav" matične nacije, tako drastično iskazana u povijesno bitnoj Riječkoj rezoluciji, van svake sumnje je porazno djelovala na kolektivne mentalne procese istarskog narodnjaštva onog doba, a sama srž Rezolucije neizravno će utjecati na sudbinu 650.000 ovdašnjih Slovenaca i Hrvata (djelovanje Jugoslavenskog odbora, tajni Londonski sporazum iz 1915., djelovanje Narodnog vijeća u Zagrebu, Rijeci i Puli 1918, pregovori 1919. u Genevi o stvaranju Jugoslavije, mirovna konferencija u Parizu - te "kruna" jadranskih političkih procesa: Talijansko-jugoslavenski sporazum u Rapallu 1920. godine...

Jedan od ključnih hrvatskih političara s prijelaza stoljeća bio je Splićanin Ante Trumbić; vođa dalmatinskih pravaša (koji će se fuzirati s dijelom narodnjaka i postati najjača hrvatska stranka na Jadranu), ideator Riječke i Zadarske Rezolucije iz 1905, vođa Jugoslavenskog odbora (uz Frana Supila, koji će odstupiti; i inače su u njemu mahom bili Dalmatinci, za Istru kasnije fatalni).

"U istoj državnoj polovici bili su dalmatinski Hrvati, ali su oni tada imali dosta borbe s malobrojnim ali moćnim Talijanima. Osim toga, "Dalmacija je predaleko Istri", lakonski će ustvrditi Božo Milanović. Ante Trumbić postat će prvi jugoslavenski ministar vanjskih poslova, onaj isti ministar koji će potpisati sporazum u Rapallu. Tako je jedan Dalmatinac svojim potpisom zapečatiti sudbinu Istrana.

"Riječka farsa" (1919. - 1924.); evo metaforičkoga kraja zapravo "idiličnih", gotovo literarnih međunacionalnih odnosa, kakve je na jedvite jade uspjela nama ovdje nametnuti Carevina, kao svome Primorju, izravno potčinjenome Kruni, kroz višejezištvo i regionalni multietnički parlamentarizam; nakon kojih počinje fašistički etnokultrocid, austrougarskli exodus, pa slavenski exodus, da bi se sve ubrzo strovalilo u strahotni novi rat, pa talijanski exodus.

Piše riječki socijalist Leo Valiani:

"Kulturno, Rijeka kakve se sjećamo ima biti pripisana velikom, slavnom mitteleuropskom ozračju" u kojem se (ponavljam dio navedenog citata) "ujedno" je "Rijeka etnički bila talijanski grad", te "mletački grad, veseo i pouzdan. Pjesma o njenom zaštitniku odzvanjala je: ‘...Semo fioi de questa terra, nati all’ombra de San Vito... Rasegneve stuzzicadenti, Italiani morirem’..." ("sinovi smo ove zemlje, rođeni u sjeni Svetog Vida, pomirite se čačkalice da ćemo umrijeti kao Talijani" - čačkalice - austrougarski žandari "visoki, koščati, mršavi".

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer