PIŠE MILAN RAKOVAC

HISTRIA GALACTICA: Tomizza kao granica

Za još koju godinu nestat će i najnovija državna granica ovdje, ona na Dragonji, a onda ćemo opet imati, kako rekoh, kripto-austrougarsku situaciju; granica među državama neće više biti, ali ostaju granice naših kolektivnih mentaliteta, ostaju naše suprotstavljene predrasude, mitologije, zazori i razdori; o čemu, uostalom, svjedoče i pojave raspupanog novog "pograničnog nacionalizma", ali ne samo u Trstu i Celovcu...

Milan Rakovac / Fulvio Tomizza

Milan Rakovac / Fulvio Tomizza


Od 17. do 21 svibnja održavamo već dvadeset i treći Forum Tomizza, u Trstu, Kopru i Umagu, u spomen velikom istarskom piscu, pokojnome Fulviju Tomizzi, talijanskom piscu, ali i hrvatskom i slovenskom, jednostavno stoga što se nama ponajviše i bavi, u svojih tridesetak romana. I više nego Talijanima! Zašto Tomizza? Zašto baš Tomizza? Zato, kako rekoh višekratno, što je možda samo Fulvio Tomizza općeprihvaćena osobnost 20. stoljeća, i za Talijane, i za Hrvate, i za Slovence našeg pograničja. Zato što je Tomizza živio i pisao pograničje! Živio i pisao toleranciju, convivenzu, razumijevanje, preplitanje. I danas već je tomizzijanstvo europski relevantan svjetonazor i pokret

Fulvio Tomizza rekao je jednom: "M'identifico con la frontiera", identificiram se s granicom. Poistovjetiti se s granicom, kako to? Granica dijeli; ili si s jedne, ili s druge njene strane? Ne možeš "biti na granici"? Nju prelaziš! Poistovjetiti se s granicom, može li to značiti biti granica?! Može li čovjek "biti granica", ako je Fulvio Tomizza mislio na to kada je rekao da se identificira s granicom.

Tu se samo naizgled retorički poigravam, jer "biti granica" na prostorima između Jadrana i Alpa, između Piave i Rečine, za nas generacije 20. stoljeća stvar je doslovnog, izravnog iskustva; mi jesmo bili granica, granica jest tekla kroz nas; kao na groblju u Hrvojima, slovenskom selu definitivno hrvatskog imena, u sjevernoj Istri, gdje jedni uz druge leže pokojnici iz istih obitelji, pokopani ovdje između 1900. i 1950.; jedni su Kocijančić, dakle Hrvati, drugi Kocijančič, dakle Slovenci, treći pak Coceancich ili Coceani, dakle Talijani.

(Su)život bez granica

Bez granica živjeli smo ovdje zapravo samo između 1815. i 1918. Bez državnih granica koje bi nas dijelile. Etničke su granice bile izmiješane, kao i kulturalne. Ali nakon što smo bez putovnice išli iz Pule u Krakow, iz Salzburga u Dubrovnik, iz Temišvara u Videm (Udine), ovdje se razigrala burna i bujna i počesto tragična igra sa granicama. I državama. Moj pokojni djed po majci Jure Štifanić bio je podanik Austrije, zatim Italije, zatim Trećeg Reicha, zatim Zone B, zatim Jugoslavije; ja, njegov unuk, rođen sam kao građanin Italije (i silom zakona upisan kao Talijan, Emilio Luciano Racozzi), pa živio kao građanin Trećeg Reicha, pa u Zoni B, pa u Jugoslaviji, pa u Hrvatskoj… Uz te države, postojale su još dvije državice; Riječka 1919-1924, i Slobodni teritorij Trsta, 1947-1954... Dakako, nekih 650.000 Hrvata i Slovenaca Julijske krajine živjelo je pod Italijom porobljeno.

Žestoka međunacionalna borba naših narodnjaka i talijanskih iredentista, borba za identitet i teritorij, politička i legalistička u razdoblju 1848.-1918. eksplodirala je u rasistički, nacionalistički razdor sa fašističkim negacijama, u slavenski egzodus, nastavila se uzajamnim istrebljenjem u Drugom svjetskom ratu te surovom slavenskom, hrvatskom i slovenskom, kaznom i odmazdom koja će kulminirati talijanskim (mahom) egzodus.

Egzodusi su decimirali autohtoni živalj Istre; samo iz kruga mojih rođenih obitelji, osim jedne miješane, svih etnički "čistih", emigrirale su u Kraljevinu Jugoslaviju tri kompletne obitelji, a zatim u Italiju još dvije, te još deseci pojedinih članova, tako da se naša prezimena, i to samo potomaka obitelji mojih djedova i baka, po materi i ocu, Rakovac, Štifanić, Banko, Herak, danas mogu naći u Hrvatskoj, Italiji, Canadi, Australiji...

Identificirati se s granicom? Identificirati se s onim drugim? Biti i ono što jesi, i onaj drugi, onaj što nisi? Takva "nepovijesnost" i takva "protuslovlja" nisu logična, zar ne, ne može se "biti netko drugi". No, možda, ali u Istri i susjednim pokrajinama, danas, kada se bliži vrijeme povratka stanja kakvo smo imali do 1918. (avaj, bez zaštite autoriteta carske kuće Habsburg!), takvo je stanje jedini način suočenja s budućnošću, sa samima sobom, sa onim drugim. To su nas ovdje naučila dva svjetska rata, krvave borbe na Soči, nacifašistički genocid sa četiri stotine spaljenih sela i pobijenih 25.000 civila, strašna komunistička osveta s nekih 3.000 zarobljenika bačenih u fojbe; strašna dva egzodusa u koje odlaze stotine tisuća Istrana... Identificirati se s granicom; ta «dosjetka» Fulvija Tomizze ovdje je jedina formula.

Bar al blocco

Putujući prije par godina s Foruma Tomizza iz Umaga u Celovec (Klagenfurt) na sličan susret pograničnih kultura, zastao sam na kavi. Vlasnik kafića na talijanskom teritoriju, Bar al' blocco, urešenog razglednicama s motivima Viške bitke i neponovljivim zaliscima Franje Josipa, razgovara s nama, svojim klijentima, na svim našim jezicima; talijanskom, hrvatskom, slovenskom. Ne izdržah, upitah ga, a što ste Vi? Talijan? Hrvat? Slovenac? Ja sam Austrijanac, ispali bez krzmanja, kroz smiješak; makar, naravno, nije bio Austrijanac, nego samo čovjek s granice.

Ali, neki dan zatvoren je na graničnome prijelazu Škofije i taj potonji simbol tamošnjega pograničja, Bar al blocco, čiji je naziv izravno sugerirao vrijeme Zone A i Zone B, a za manje od godinu dana ovdje će, prvi put poslije 1918., opet slobodno kolati ljudi. Za još koju godinu nestat će i najnovija državna granica ovdje, ona na Dragonji,   a onda ćemo opet imati, kako rekoh, kripto-austrougarsku situaciju; granica među državama neće više biti, ali ostaju granice naših kolektivnih mentaliteta, ostaju naše suprotstavljene predrasude, mitologije, zazori i razdori; o čemu, uostalom, svjedoče i pojave raspupanog novog "pograničnog nacionalizma", ali ne samo u Trstu i Celovcu...

Eto zašto Tomizza; jer, nastavljajući spomenuto putovanje zavičajem, odmakavši se od naših slavensko-romanskih razdora, «samo» po jeziku na cestovnim oznakama znao sam da više nisam u Italiji, nego u Austriji. Samo po jeziku?

Tragovi prethodnika

Tomizza slijedi tragove svojih prethodnika; tamo od prvih heretika, zatim glagoljaša, protestanata, preko petrarkista i renesansnih humanista, koji djeluju u trpeljivome ambijentu Serenissime. Ali osobito osamljenih zagovornika convivenze u doba "romantičnog" bujanja nacionalizama u Ottocentu, od Tommasea do Vivantea; da spomenem ovdje samo ovu dvojicu koji su mislili i na jedne i na druge. Tada nastali interetnički raskol, surovu shizmu preobraženu u borbu za teritorij, za dominaciju, za naciju, naročito na sjevernom Jadranu obilježit će naše okolje sumornim znakom, koji od tada do danas visi nad nama, kroz dva rata, dva vala egzodusa, onaj "zaboravljeni" slovenski i hrvatski poslije 1918. i onaj mahom talijanski poslije 1945.

Nekoliko je obitelji iz mojeg bliskog roda, materinskog i očinskog, i etnički hrvatskog, otišlo iz Italije poslije Prvog, još nekoliko iz Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Fulvio Tomizza, uostalom, odlazi za familijom u Trst mnogo kasnije, kao što piše o bliskome rođaku, emigrantu hrvatskih osjećaja, iz Argentine; kao što ćete na internetu danas lako pronaći mnoge od naših (iz mog roda, nekih već tisućak) po SAD, Canadi, Brazilu, Argentini, Južnoj Africi, Australiji, Novom Zelandu...: Il destino di frontiera…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater