Jedna od omiljenijih faza tijekom duge novinarske karijere bila je suradnja na Radio Puli. Vrlo dinamičan medij, brz i dostupan, koji je iziskivao i preciznost tajminga, ali i usavršavanje dikcije. Obzirom da su i počeci ljubavi prema novinarstvu usmjereni upravo gostovanjem, kao osmoškolac na temu sporta, u jednoj svojevremeno vrlo popularnoj emisiji Radio Zagreba, razumljivo je da su i akteri tadašnjeg pulskog radija ostali u posebnom sjećanju. U toj emisiji voditelj pulskog uključenja bio je Bane Mihajlović, veteran sportskog novinarstva, s kojim ću dugo dijeliti kasnije zajedničke kroničarske dane pulskog i istarskog sporta.

Bane je bio možda atipičan tip novinara, stara škola, nesklon svađi, polemici, fokusiran na informiranje slušatelja i nadasve na pozitivne strane sporta. Kad je otišao u mirovinu, nastavio je pisati za Glas Istre i svoju je energiju usmjeravao na reportaže i intervjue s brojnim sportašima i sportašicama lokalnog okruženja, posebno iz onih sportova koji nisu odveć medijski tretirani. Uživao je da njihov glas, rezultate, ambicije, očekivanja prenese javnosti, a dobro se sjećam koliko su ti akteri manje popularnih sportova imali poštovanja prema njemu.

U drugoj fazi radijskog poslanja, nakon što sam uspio uz podršku tadašnje direktorice, poduzetne i za novinare uvijek raspoloživa pomoći Agneze Urošević, proširiti sportski program ponedjeljkom s pola sata na cijelo popodne (3-4 sata), pozvao me Sven Dukić da se pridružim ekipi AT Cluba. Bila je to koncentracija 60 minuta vrhunske glazbe, dinamike, interakcije sa slušateljstvom i općeg relaksa. Negdje krajem 1989. godine, nakon jedne od emisija, prišao mi je neki novi lik, koji nas je slušao preko puta studija, uz miks pult. Znalo je biti puno gostiju, donosili su kolače, piće, grickalice te je moving iza leđa tonskog majstora bio stalan. Ovaj čovjek stajao je po strani, gledao preko stakla ekipu u studiju, pa onda one koji su bili u režiji, goste…

- Molim Vas, možemo se upoznati? Zaposlio sam se na Radiju, kao glazbeni urednik, vjerojatno ćemo često surađivati. Zovem se Ludvik Slana i molim Vas, što god trebate oko glazbe, samo mi kažite i pripremit ću što god trebate.

U nekom nervoznom medijskom svijetu, koji se tada jasno nazirao, i do današnjeg dana poprimio okvire ludovanja, taj čovjek kao da je poslan s neke druge planete. Odmah me dojmio način na koji je prišao, gospodskih manira, vrlo ugodnog glasa i tonaliteta. Tada to nisam znao, ali sam uskoro doznao, bio je Ludvik profesor glazbene kulture, predavao je po osnovnim i srednjim školama Istre, vodio pjevačke zborove, bio članom puhačkog orkestra Grada Pule, odličan saksofonist. Deset godina stariji, a ponizan prema mlađima, kojima je uvijek nastojao razviti emociju prema glazbi, raznim žanrovima. Od tada pa do prije koji mjesec Ludvik Slana je (i) u mojim razmišljanjima bio simbol čovjeka s dušom, pristojnosti, poštivanja drugog, čovjeka koji je imao nešto što se danas gotovo izgubilo – kulturu slušanja. Često sam nakon emisija išao u glazbenu redakciju i tamo bih sjeo za stolom urednika, a Ludvik bi donio kavu i na stolici za goste, kao nešto normalno, sjeo i pitao kako je. Bio je to njegov start konverzacije koja bi krenula od aktualnosti, primjerice odrađene emisije, novosti u glazbi, preko tematika sporta koje je više poticao zato jer je to bilo moje područje i time je htio pokazati respekt. Razvio bi se potom razgovor u smjeru životnih odnosa, familija, prijatelja, ljudskih ponašanja, zapravo na sve strane svijeta koji nas okružuje. Ti su razgovori bili jednostavno smirujući i iako nismo dijelili ista područja, on je bio čovjek glazbe, a ja sporta, bio je poseban gušt s njim pričati.

Tada nisam možda shvaćao bit toga, ali sam vremenom shvatio - kad sam u daljnjim fazama profesije, kada su putovanja značila mnoge godine odsustva iz Pule, a posao nudio obilje polemika, svađa, podmetanja, nervoze – da je negativa u komunikaciji i funkcioniranjima ljudi posta(ja)la standard života. Sa Slanom sam se viđao rijeđe, više sam ga imao priliku slušati u njegovim opuštajućim glazbenim emisijama, koje su točno oslikavale karakter dobrog čovjeka, obrazovanog glazbenika, posebnog umirujućeg glasa kojim je širio pozitivne emocije. U jednom od posljednjih nam razgovora s nogu, kad smo se sreli u gradu, u pet minuta je emitirao više pozitive, pristojnosti i doze optimizma, nego što sam s mnoštvom ljudi s kojima poslom jesam u komunikaciji, imao u pet godina.

Saznanje da je Ludvik Slana prošle nedjelje preminuo, izazvalo je puno sjete kod mnogih koji smo ga poznavali. I potaknulo me na ovo promišljanje, u kojem je u srži pitanje pozitive u vremenu kada je već dugo pandemija opće negative. Gdje god se okrenemo, u društvu, medijima, na događanjima, u jednostavnim komunikacijama i pristupima razgovoru sa znancima, prijateljima, suradnicima, pa i rođacima, sve počinje negativnim informacijama, takvim pristupima i zaključcima. Mislim kad bi se mjerila količina izgovaranja jedne riječi u svakodnevici, da bi među najčešćima bila »pre-strašno«. Živimo teška vremena, istina je, ali uvijek je bilo takvih faza. Pozitivnost je ipak bila prisutnija, jer jednostavno čovjeku nije prirodno da u njemu prevladava negativnost. Da je tako ne bi mogao kroz povijest stvoriti sve ono što je razvio. Upravo je pozitivni pristup razlogom što je sve izazove ratova, bolesti, podjela, katastrofa, kojih je uvijek bilo, uspio nadvladati i pronaći rješenja.

Biti pozitivan danas, odnosno već duže vrijeme, nije u trendu. U medijima se to jednostavno primijeti, jer vrve negativnim situacijama. Mediji nisu svijet za sebe, oni zapravo usmjeravaju svoje sadržaje temeljem onog što ljudi najviše prate i time iskazuju što ih najviše zanima. Zato ono što se forsira preko medija, koliko god ih ljudi kritizirali i prozivali, je samo odraz onog što čitateljstvo-gledateljstvo-slušateljstvo traži. Sumirate li sve što slušate u svakodnevici komunikacije onda ćete to još lakše razumjeti. Ništa nije dobro, svi su neznalice, korumpirani, svatko koji je laik u nečemu promiče kako nešto bolje razumije nego obrazovani stručnjak. Trend je kritizirati i obezvrjeđivati upravo zato što to nekome može donijeti više (sve željenije) javne pažnje i površan dojam potkovanosti znanjem i važnošću. Kako je društvo općenito postalo površno, onda stručnjaci, koji se drže određenih kriterija i postulata profesije, nisu zanimljivi i ne doživljava ih se vjerodostojnima. Štoviše, lakonski ih se diskvalificira.

Takva zbilja, koja je pod velikim utjecajem virtualnog (internet) svijeta, uzrok je što u društvu prevladaju negativni doživljaji svega i svakog. To je doista jedno nenormalno stanje, koje je plasiranjem neistinitih vijesti čak i o najdelikatnijim temama, samo još naglašenije. Danas je lako biti vjesnik negativnih tema, štoviše, osigurava popularnost. Danas je puno teže biti promicatelj pozitivnih sadržaja i općih pristupa. Može li se to promijeniti? Gledajući u pozitivnom kontekstu, nadamo se da može. Poruka koju nam šalje svojom humanošću, altruizmom, pristojnošću, upornošću da pomogne drugome kome je to egzistencijalno potrebno, Helena Babić i njene suradnice/i, snaži tu nadu. Kad su mediji u pitanju, primjerice, nikad nije bilo jednostavnije biti vjerodostojan. Toliko je površnosti, trivijalnosti, neinformiranosti, posljedično krivih zaključivanja i jedinstvenog negativnog odjeka, da svaki onaj koji se drži osnovnih postulata profesije javnog informiranja, odmah može biti prepoznat kao pouzdan vjesnik. Problem je što su izdominirani količinom negativno nastrojenih i teško dolaze do izražaja. No, dolaze prvi jasni odjeci nezadovoljstva kod ljudi što teško prepoznaju kome se može vjerovati. Takve naznake daju naslutiti i da smo možda došli do točke razumijevanja u kojoj ljudi prepoznaju da im ta negativa i površnost ne donosi ništa dobroga. Pozitiva je uvijek bila, ako ništa drugo, promocija nade. Kako bi kazao i Slana, možda nekom jesam staromodan, ali dobro se osjećam u svojoj koži.

U svijetu domaćeg nogometa, u kojem djeluje i Helena Babić (kao i njen ponosni otac Josip), prepoznaju se te nelogičnosti doživljaja. U Puli nikad nismo imali bolji nogometni život, status, sadržajnost, ali i dalje brojnim pratiteljima prevladava negativan narativ. Pored svih važnih iskoraka, neusporedivo boljih stanja u odnosu na bližu i pogotovo dalju prošlost, dovoljna je jedna faza negativnog rezultata, transfera i inog, da izazove više loših reagiranja. Kao da se više čeka povod da se obezvrjeđuje nego što se sa zadovoljstvom živi pozitivnije stvari.

Nije dojam, nego su činjenice da pulski nogomet nije nikad bolje djelovao i imao više perspektive. Uostalom očit je veći interes gledatelja, djece, žena, više je uvažavanja u nogometno razvijenijim i tradicijom bitno jačih centara. Samo promicati nadu u još bolje sutra, već je pozitivno. Pored svih činjeničnih napredovanja, takav pristup dobiva na snazi. Zašto onda promicati da je to ipak negativno stanje? Zašto uopće svemu pristupati kao da je loše, čak i u stvarima u kojima je bjelodano nešto dobro? Svi se možemo preispitivati oko tih dilema, na osobnom, poslovnom, općem planu. No, nije prirodno, i ne nosi ništa dobro, držati se trendovskog obezvrjeđivanja svega i svakog oko nas. Naprotiv, upravo to nosi loše. Jer time obezvrjeđujemo i sebe. Kojeg to onda smisla ima…

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada