PIŠE Jelena MILOVIĆ

Umjetna inteligencija, strah koji budi sva osjetila

Ilustracija (foto: Pixabay) / Jelena Milović

Ilustracija (foto: Pixabay) / Jelena Milović


Kad nas pitaju čega se plašimo, najprecizniji odgovor bio bi da se plašimo - straha. Strah je vrag, a vrag je u detaljima. Cijeli život skloni smo hraniti vlastite strahove, a okolina licu straha nadoda još pokoju konturu.

U svim životnim ciklusima koje prolazimo, pokupimo poneki novi strah, usput, da se nađe, da ne zafali, a jedan dobar dio tih strahova, priznajemo tu i tamo i sami sebi, potpuno je iracionalan. Kako onda razlučiti koji nas strah treba uistinu plašiti, a s kojim trebamo racionalno postupiti pa ga u razgovoru sami sa sobom jednostavno odagnati? Jesu li "novi strahovi" vrijedni našeg strahovanja i zašto nas, recimo, umjetna inteligencija plaši, a to nas uopće i ne čudi? Barem mene.

Baza svakog straha je nedostatak kontrole, a umjetna inteligencija udara upravo u samo njeno središte. Kakav mora biti taj "trip", pitamo se, da potpuno svjesni i pri zdravoj pameti prepustimo kontrolu izvan svog utjecaja? Nažalost, nije to ništa novo. Posebno prijeteći zvuči nam jer spominje umjetno, što našem mozgu šalje signal kao "nečovječno", dok nam druga riječ, inteligencija, u potpunosti potvrđuje da tu netko "zna što radi", ali to u ovom slučaju nismo mi. Na nivou laičke konstatacije dovoljno razloga da uzbudimo sva svoja osjetila.

Čovječanstvo je kroz povijest radilo konstruktivne stvari, korake progresa, napredak u civilizacijskom, tehnološkom i svakom drugom smislu. Gdje bi uopće bili, da se nismo kretali naprijed?! Pa opet, čovječanstvo je kroz povijest radilo i protiv sebe; vrlo destruktivne korake, ponajprije ratovima, bešćutnom postavljanju profita ispred čovjeka, (što je dovelo do potpunog unižavanja ljudskog bića) a da ne govorimo o utrci u naoružanju, koja bi trebala odgovoriti protivnika od napada, a agresivnom, preventivnom obranom pokazuje zube putem bez povratka, jer pametnijeg odgovora nije uspjelo pronaći osim obrane samouništenjem.

I sad ti imaj povjerenja da ovo čovječanstvo zna što čini?! Prijeti se nečime tako nepovratnim i nepopravljivim, pritiskom jednog dugmeta, a mi bi u svakom napretku trebali prepoznati dobronamjernost? Teško će to ići. Čovjek je sveden na statistiku, ništavan po značaju, ali su nam puna usta budućnosti koju već sada živimo, uvjeravajući se kako smo nekakav faktor. Uvjeravaju nas i da tehnologija služi općem dobru, a da je i inače ona nama, ne mi njoj na usluzi. Rezultat je da smo premrli od straha. Koliko taštih "malih bogova" hoda među nama i je li dovoljno da je samo jedan od njih na nekom odgovornom i vitalno važnom mjestu?

Umjetna inteligencija nije ništa drugo nego čovjek u svoj svojoj pogrešivosti. Ni više, ni manje. Što "ubacimo", to će nam "ispasti". Time strah od umjetne inteligencije postaje sve opipljiviji i realno potkrijepljen. Koliko proizvoljnosti nečije samovolje možemo podnijeti, a da nas to ne izbaci iz cipela i iz vlastitih života?

Iskustvo čini skeptike od nas. Povjerenje kojeg smo izgubili, teško ćemo povratiti. Pomisao na neku inteligenciju, koja je pritom i umjetna, uvlači nam strah u kosti. Kad god netko spominje da će za nas preuzeti kontrolu, mi srušimo u sebi još jedan svijet slobode. Tehnologija je zadivljujuća, potrebna i vrijedna, njezin napredak fascinantan i nezaustavljiv, ali saznanje da iza nje stoji čovjek, u svoj njegovoj samoživoj primjenjivosti, ne ulijeva nikakvo povjerenje.

Uostalom, poznati pisac znanstvene fantastike Arthur C. Clarke nije slučajno izjavio: "Još nije dokazano da inteligencija ima vrijednost kad je u pitanju ljudski opstanak", a u vremenima usijanih glava, strah za opstanak sve je samo ne iracionalan. Zato nam dođe da kažemo: pusti, nemoj samo za moju dobrobit.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter