ženski pečat
Porečanka Ana Ritoša jedna je od rijetkih hrvatskih vinogradarki i vinarki: Vinograd traži puno rada, ali vraća plemeniti - umor
Nije ni u kom slučaju lagan posao. Bilo da je riječ o muškarcima ili ženama. Traži, posvećenost, pravovremenost, dosta fizičkog rada, pa i teškog, iscrpljujućeg, ali bez obzira na sve, ono što vraća ispunjenje je zadovoljstvom koje vam samo vinograd može podariti. Kad ga satima uređujete, a nekoliko je faza u godini kad se rukama prođe svaki trs, i svakom se poklonite, kad nakupite kilometre unutar njega, pa kad tako umorni dođete doma - vjerujte nema tih briga koje taj tako dobri, plemeniti umor neće izbrisati. Da o osjećaju koji nastaje nakon berbe, u fazi vinarstva ni ne govorimo. Uostalom, da budem do kraja iskrena - nikad se i ne bih mogla vidjeti u nekom uredskom poslu s fiksnim radnim vremenom. Koliko god da je vinograd obaveza, koliko god ne može bez vaše pažnje koja se za mnoge radove mora odvijati u vrlo precizno definirao terminu, on je istodobno i jako velika sloboda, Osjećaj koji vam može dati samo prisni dodir s prirodom. Lijepo, zaneseno, skoro poetski uzvišeno pričala nam je o svom vinogradu Ana Ritoša, vinogradarka i vinarka iz Poreča dok smo razgovarali, za lijepog sunčanog dana na samom početku ožujka, u njenom vinogradu pa u podrumu, dok smo kušali vino u vinariji. S nama je bila i njena najodanija pomagačica, teta Katarina što je znak da se u slučaju Vinarije Ritoša uistinu radi o jednom dominantno ženskom "proizvodnom programu".
