(Marko Gracin/Darko Jelinek)
Europska brodogradnja godinama je bila "u kazni" - Europska unija nije odobravala da se europskim novcima financiraju nacionalna brodogradilišta, skoro cijela proizvodnja izašla je iz EU-a, uz neke očekivane izuzetke Italije, Francuske ili Španjolske. Ali gradilo se uglavnom na Dalekom istoku, posebno kad su brodski motori u pitanju, i hrvatski škverovi najmanje su dva desetljeća bili doslovno na aparatima - bez pomoći države propali bi, a i modeli jamstava i financiranja prolazili su kroz ušicu igle, da Bruxelles na to ne obrati pozornost. No, opstali su, a među njima i riječki "3. maj". Iako je novi vlasnik, slovenska Iskra, i time i nova uprava odmah krenula oštro tražeći rast produktivnosti kako bi plaće zaposlenih uopće ostale na istoj razini, gledajući širu sliku, zaposleni u brodogradnji, pa ni "3. maju", ne bi trebali biti dugoročno zabrinuti. Gotovo je sigurno da će uz nastavak poslova na gradnji polarnih kruzera uskoro dobiti i poslove vojne proizvodnje. Bili partneri Francuzi sa svojom Naval Grupom, koja se baš jučer predstavila u Hrvatskoj i iskazala interes za suradnju s "3. majem", ili bilo tko drugi od 12 zainteresiranih koji su se već javili MORH-u za gradnju korveta, jasno je - posla će biti. Europa se vraća industrijalizaciji, svojim brodogradilištima, i to kroz vojnu proizvodnju što je strateški master plan EU-a nakon što se pokazalo da je NATO postao relativna kategorija, i da višedesetljetni vojno-politički partneri poput SAD-a to možda više i nisu. Europa se vraća brodogradnji, posebno za potrebe vojne industrije, to je sad potpuno jasno. A "3. maj" je praktički jedino živo, financijski likvidno brodogradilište koje ujedno ima i kapacitet za gradnju većih vojnih brodova kao što su korvete, koje obično dosežu stotinjak metara.
U "3. maju" kapacitet navoza je 220 puta 50 metara, i to je, uz novo vlasništvo i upravu, kapacitet koji potencijalni partneri u gradnji korveta planiraju iskoristiti. Na iskaz interesa MORH-a za gradnju korveta već su stigle neslužbene prijave 12 zainteresiranih, ali s obzirom na to da je riječ o europskom strateškom planu jačanja vojne industrije, gotovo da je sigurno da će se hrvatska Vlada na kraju odlučiti baš za nekog od europskih ponuditelja, dakle u prvi plan iskaču Francuzi, s kojima smo kupovali i avione Rafale, te Nijemci, Španjolci ili Talijani, dok američke tvrtke možda padaju u drugi plan. Europa međusobno surađuje na jačanju obrane i vojne industrije, i to se vidi na svakom koraku - prije nekoliko dana predstavljene su financijske mogućnosti Europskog obrambenog fonda (EDF) koji samo do kraja ovog sedmogodišnjeg proračuna raspolaže s osam milijardi eura, iz čega se obilato mogu financirati i hrvatske firme, posebno u inovativnim projektima. Tako snažno napreduje i tvrtka Orqa koja se bavi proizvodnjom bespilotnih letjelica, a koja može opremati i brodove, i to zasad zračnim dronovima, a u budućnosti i podvodnim, koje upravo razvijaju.
I vrapci na grani vide paralelan proces kad je Rijeka u pitanju, a to je ulazak njemačkog Rheinmetalla u ovaj ekosustav - prije samo dva mjeseca Europska komisija službeno je odobrila stratešku akviziciju njemačkog proizvođača vojne opreme Rheinmetalla, koji će postati vlasnik poslovanja Naval Vessels Lürssen (NVL) - obrambene divizije grupacije u vlasništvu njemačke brodograditeljske obitelji Lürssen, specijalizirane za gradnju vojnih brodova i pomorskih sustava. Nema sumnje da će se to itekako ticati i budućih poslova "3. maja", a i drugih škverova i projektnih ureda u regiji. Lürssen je evidentno sve više zainteresiran za vojnu proizvodnju nego za turizam što pokazuje i stanje projekata u LRH i ACI Gitoneu, ali ono što je regiji bitno jest - produktivnost, da novi poslovi dolaze i da se ostvaruje nova vrijednost, a manje je važno je li to turizam, nautika ili vojna industrija.
I laicima je jasno da je globalni trenutak takav da je vojna reindustrijalizacija smjer u kojem EU sad ide, a Rijeka je oduvijek bila centar takve industrije, od kraja 19. stoljeća, pa narednih stotinu godina, sve do ranih 2000-ih kad se počela okretati uslugama i turizmu. U tome baš i nije imala puno sreće, pa možemo samo zapljeskati kad vidimo da postoji interes da se vojni brodovi i oprema ponovo dizajniraju i proizvode u Rijeci.