Tako je u svojoj eri (65. - 8. pr. Kr.) zaključio rimski pjesnik i satiričar Horacije. Nisam bio upoznat s tom njegovom tezom, ali tu su drugi ljudi, znanstvenici, koji nam otkrivaju i takve zanimljive izreke iz daleke povijesti. Kad mi je Stanislav Peharec, tamo prije skoro pa 40 godina, nešto slično govorio o jednom sportašu koji je došao k njemu u Pulu iz Skandinavije, nisam išao toliko za tim sličnim tezama. Znate kako već ide, kad ste mlađi, poletniji, energičniji, željni otkrivanja svijeta, neke dugoročnije aktivnosti u smislu prevencija, nisu vam prioriteti. Jer nisu vam poznate posljedice ako ih zanemarite. Peharec je, pak, bio na početku karijere, gdje će od diplomiranog stručnjaka za tjelesnu invalidnosti unutar tih 40-ak godina doći do okvira - izv.prof.dr.sc. - s kojim će, osim svog redovnog poslanja u klinici, biti i jedan od predavača na Medicinskom fakultetu u Rijeci te među vodećim stručnjacima unutar svog znanstvenog područja.

Kada poznajete stručnjake takve razine od "mladih nogu" nije se baš lako u prijateljskim se odnosima, družbama i sportskim rekreacijama prebacivati na službene i ozbiljne tematike. No, kada se u tome zalome sati rasprave, čovjek zbilja može puno toga čuti što mu drago i što nije, pa onda i sukladno svom stavu, nešto naučiti i primijeniti za sebe.

Spomenuti sportaš stigao je pred malu prostoriju stare zgrade restorana-tombole, koja je nekad postojala iza današnje sjeverne tribine stadiona, jedva hodajući par koraka od automobila do ulaza.

Peharec ga je primio, ja otišao i kad sam opet navratio tri dana kasnije, momak je već normalnije hodao i bio je odličnog raspoloženja. Dva tjedna kasnije otišao je kući, na daleki sjever, i sjećam se da se vratio u puni pogon svoje (atletske) sportske priče. Nije mu bilo nešto iznimno komplicirano kad je došao, nego, kako mi je Peharec kazao, bio je u krivom modu rada. Slabi stretching (istezanja) prije treninga, gotovo da ga nije bilo poslije toga, i kada se nagomila zamor nastanu problemi. Gdje će tijelo blokirati ovisi o sportu, sportašu, kretnjama i više faktora. Bilo je uvjerljivo za čuti koju godinu kasnije da taj sportaš redovno ide na natjecanja, ali što je osobito važno, standardno radi na prevenciji, istezanju i drugim alatima kojima se sportaši služe da budu u formi i što dalje od ozljeda.

U to vrijeme, jako se dobro sjećam toga jer sam nekoliko godina prije bio još aktivan igrač, u nogometu nismo niti znali što je stretching. Izišlo bi se na teren, čekalo trenera, i kad bi okupio momčad počelo se raditi vježbe oblikovanja i tipične metode ondašnjeg zagrijavanja. Nakon malo trke odmah na loptu i "udri". Tada su one bile teške, pogotovo kad bi se napunile vodom, a kada je još bilo hladno, tako šutirati punom snagom značilo je korak vrlo blizu istegnuću ili rupturi mišića. Danas je ta potreba istezanja prije samog treninga, potom i poseban set nakon vježbanja, jednostavno dio sportske aktivnost na svim razinama. U rasponu u kojem govorimo, 40-ak godina, poglavito u pojačavanju intenziteta igre ili napora, postalo se vrlo svjesno kako postoje jasne metode prevencije od ozljeda. Nogometaši tipa Modrić, Kovačić, dakle oni koji igraju na vrhuncima natjecateljskog nogometa, imaju posebne privatne trenere za pripremu i kondiciju, pored onih u klubu, i praktično uz taj jedan trening u kampu s momčadi, odrađuju još jedan po svom programu. Briga o tijelu za sportaš(ic)e je nikad temeljitija. Oni koji se toga ne pridržavaju imaju česte ozljede, pauze, operativne zahvate i bitno kompromitiraju svoju karijeru. Jedan od najeklatantnijih primjera je Brazilac Neymar. Talent među najvećima u proteklih 20-ak godina, ali koji zbog lijenosti, hedonističkog života, nije osvojio ništa individualno značajno, a koliko je bilo za očekivati temeljem potencijala. Godinama je više ozlijeđen nego što igra i njegova je sreća da je u prvoj fazi karijere potpisao basnoslovne ugovore s kojima je riješio egzistenciju. Ukoliko, zbog sklonosti kocki, ne zaroni u opasnije razine ovisnosti.

Peharec je bio rukometni golman. Danas je predsjednik u "Areni" i trudi se s Miljanom Lisicom osigurati što bolje uvjete za 170 članova. Prilično kompliciran posao u Gradu koji je po pitanju sporta uvijek imao smetnje na vezama. Sada je objavljen još jedan dokument o strategiji sporta, ali na stranu aktualni, suštinski se u Puli malo toga mijenja u kontekstu "sportiziranja" klime. Peharec je kao golman, kažem mu, mogao više gledati što se događa na parketu, simbolički i izvan njega. U jednoj od svojih prošlih procjena stanja nije okolišao.

"Grad za sport izdvaja oko 4 posto godišnjeg proračuna, od kojih većina sredstava se izdvaja za održavanje objekata, plaćanje kredita i plaće zaposlenika. Tako se za rad 55 klubova izdvaja 3,4 posto godišnjeg proračuna, što jedva pokriva putne troškove i troškove natjecanja klubova. Prvi korak prošlog političkog vrha Grada je bilo pozivanje na skup pod nazivom Politička inicijativa, na koju su bili pozvani samo probrani istomišljenici. Uslijedile su dvije panel diskusije na kojima su istaknuti ključni problemi sporta u Gradu nakon kojih slijede bezuspješne rasprave i prijedlozi o potrebnim mjerama za rješavanje problema. Uslijedilo je kasnije i rezanje izdvajanja za sport 1,5 milijun kuna i smanjenje dotacija za ionako osiromašene klubove za velikih 20 posto."

Do danas teško je reći je li se nešto bitno promijenilo u odnosu na ove teze. Provjerit ćemo u idućim tjednima konkretnost i realnosti nove "strategije" sporta Pule, pa ćemo i to analizirati tako da shvatimo ostaje li to još jedna lijepa priča na papiru.

S Peharcem sam, međutim, bitno više vremena ovaj put utrošio na "prevenciju od najranijih godina" a ne ovu koju aktivni zreli sportaši, i obični smrtnici u fazi kada više nisu mladi, odrađuju ili ne odrađuju. Pitao sam ga o podatku koji je nedavno iznijet, a po kome je mnoštvo djece dobilo odgodu upisa u pri razred osnovne škole.

- Više od 4.000 djece je u pitanju, što je oko 10 posto od ukupnog broja djece koja upisuje 1. razred. To puno govori gdje smo. Najveća razlika između ranijih i sadašnjih generacije djece da se današnja gotovo ne kreću. Za fiziološki razvoj tijela, pa tako i mozga, najznačajniji je utjecaj kretanja. Osim toga psihološki i socijalni razvoj djeteta uvelike ovisi o tjelesnoj aktivnosti. Uočava se značajno smanjenje motoričkih, kognitivnih, psiholoških, fizioloških i socijalnih sposobnosti današnje djece."

Nije teško razumjeti da je digitaliziranje svijeta pridonijelo tome, ali je proces tih problematičnih stanja djece u Hrvatskoj počeo i ranije.

- U Hrvatskoj 65-90 posto djece ima manje od minimuma tjelesne aktivnosti neophodne za zdravi razvoj. Kontinuirano je opadanje broja djece koja se bave sportom u klubovima i školskim sportskim društvima. Prema jednoj studiji u školskim sportskim društvima je 2017 bilo uključeno samo 16 posto dječaka i 4 posto djevojčica. Do kraja srednje škole 90 posto učenika ima manje tjelesne aktivnosti od 60 minuta dnevno što je potrebno za njihovo zdravlje. Škola za djecu osigurava svega oko 4 minute tjelesne aktivnosti dnevno. Djeca su prosječno pred raznim ekranima u sjedećem položaju, nepravilne posture (držanja) 4 sata. Preporuka je do 2 sata, a toga se u nas drži 12 posto dječača i 16 posto djevojčica.

Školski programi su prenaporni sa teorijom i nužnim vremenom koje im mora učenik posvetiti. Prosječno djeca u školi borave od 5-7 sati. S dnevnim boravkom dodatnih par sati. Kod kuće na zadaće i učenje troše 1-2 sata. To je oko desetak sati, pa onda još "ekrani" i eto da nema puno prostora za tjelesne aktivnosti. Dodajmo i loše prehrambene navike, malo voća, nepravilni obroci. Ručkom se namiruje 29 posto djece, slijede večere (24 posto) i potom doručak (17,5 posto). Oko 22 posto njih uopće ne doručkuje. Istraživanja ukazuju da tek 15 poto djece optimalno spava, njih 60 poto je u okviru nedovoljnog sna. Povezanost sna i loših prehrambenih navika nepovoljno utječe na povećanje masnog tkiva. Za uzbunu su podaci mjerenja kardio-respiratornih funkcija koja su pokazala da je 55-65 posto zdravstveno rizične djece. Slični su dalje podatci o djeci s više deformacija, lošijega držanja, veći broj sa alergijama. Istraživanja su pokazala da 35 posto osmogodišnjaka ima prekomjernu težinu, a od kojih je 15 posto pretilo. Zanimljivo je veliki broj pretilih dječaka iz primorskih gradova. Zapanjujući je podatak da 14 posto roditelja uopće ne primjećuje da im djeca imaju prekomjernu težinu.

I još jedan podatak koji bi trebao ukazivati na potrebu reakciju. Pri upisu u osnovnu školu 86 posto djece je tjelesno aktivno, a na kraju osmoljetke samo 17 posto ostaje aktivno. Što ih po tim važnim pitanjima tjelesne aktivnosti, pokretljivosti, prevencije i drugo zapravo učimo u školi?

Jest da je problem nekretanja globalan među mladim generacijama, ali u Hrvatskoj bi se to moglo kudikamo bolje, i za zdravlje nacije bolje riješavati. Prevenirati je najbolji odgovor mnogim tegobama koje nastaju nečinjenjem. Ulaganje u tom smislu je nemjerljivo jeftinije od skupoće svih liječenja i tretmana svekolikih posljedica. Danas naravno, i pogotovo zbog brzine svijeta i svakodnevice, ovakva istraživanja, podaci "za dugoročno" konkretiziranje, nisu popularni. Kazati će mnogi, linijom manjeg otpora, da su dosadni i odveć filozofski. I lako će se mahnuti rukom.

Horacije je bio nizak i debeo, posijedio je kažu prije vremena i lako bi se iznervirao te brzo smirio. Valjda je mudrost njegove izreke u iskustvima. I treba je imati u vidu kao simboliku… "Ako ne trčite dok ste zdravi, morat ćete kada se razbolite…".

Povezane vijesti

• Koliko Istra ulaže da zainteresira generaciju Z i Alfa za sport?
• Da su svakog svibnja izbori, gdje bi sportu bio kraj
• Andersenove bajke, Pula via Bodo u realnosti