PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Tapija i(li) decibeli

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


U Puli nije teško naći kamen spoticanja. Jedni će ga uspješno zaobići i nastaviti svojim putem, drugi će se na njega gadno spotaknuti i pasti, ali stisnuti zube i brzo preboljeti, a treći će i od kamenčića uvijek vidjeti stijenu, makar mu i ne bili blizu. Također, ovi treći će biti uporni u tome da i prve i druge glasno obavijeste o tome da baš svi trebaju vidjeti stijenu u kamenčiću i ustrajati u svom viđenju sve dok barem jedni ne potvrde da vide isto što i oni. Ako nikako, onda barem deklarativno.

Jedan od kamenčića koji se mnogi teško odlučuju zaobići je događanje u centru grada, o čemu god da je riječ. Vikend iza nas, u znaku nogometa, doveo je u centar Pule ne samo brojne ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu, već i one koji su jedva dočekali završetak zimske 'tapije' te se, željni događanja bilo koje vrste, odlučili doći u grad unatoč strašnoj prijetnji gužve i buke. Jer, upravo gužvu i buku u centru grada koji se diči turizmom oni građani, koji se deklariraju kao osviješteni i empatični prema svima, vide kao golemu prijetnju. Komu i čemu, manje je važno.

I dok su ljudi koji žive u centru bilo kojega grada koji ima veze s turizmom, pa tako i Pule, uglavnom u potpunosti svjesni da je u ljetnom periodu posve izvjestan, očekivan, pa i poželjan koji decibel više u zraku, ima i onih koji vječno nariču nad svakim listićem koji dodatno zadrhti radi tih istih decibela. Oni bi, recimo, rado proveli ljeto uz Arenu ili Augustov hram pod uvjetom da tamo nitko ne prolazi. No, kad je zimi uistinu tako, onda je - 'tapija'. Nikad nije dobro, nikad ne valja. Ipak, treba naricati zbog svega. Jer, nekima je naricanje stil življenja.

Život u centru Pule itekako ima svoju cijenu i to je realnost koju neki teže, a neki lakše prihvaćaju. Neki, pak, nikako. Pokušati usred srpnja ili kolovoza provesti mirnu i tihu noć u zgradi uz Amfiteatar dok traje, recimo, Filmski festival ili kakvo drugo događanje je jednako suludo kao i očekivati izležavanje u kupaćem kostimu na Antarktici. Ipak, neki godinama (iako u zadnje vrijeme sve više) zazivaju protjerivanje svih sadržaja iz grada na "tamo neka mjesta gdje neće nitko nikome smetati" kako bi lijepo u miru mogli ispijati svoju ljetnu jutarnju kavicu na terasama s pogledom na povijesne spomenike, bez ikakvih suvišnih ometanja.

Građani Pule, paradoksalno, redovito se žale i na nedostatak sadržaja, ali su istovremeno spremni u startu ignorirati svaki ponuđeni. Iako bi ga možda bilo lakše probaviti, pa i prihvatiti uz malo (kritičkog) promišljanja, za svaki slučaj je taj potencijalni sadržaj, koliko god možda bio kvalitetan, najprije važno popljuvati i sabotirati, a zatim i ustrajno se držati svoje priče, makar bila i bez argumenata.

Htjeli bi grad u kojemu ima svega i svačega, ali da svatko ima osjećaj da živi na nekoj periferiji gdje se ne čuje ništa osim cvrkuta ptica u ranu zoru. A najluđe od svega je što jedan dio građana uistinu vjeruje da je takav scenarij ne samo moguć, već i poželjan.

Slično razmišljanje, eto, prati i sve one koji se žale na brojnost turista, a upravo im ti isti turisti pune džep i o njima im ovisi egzistencija. Oni bi od turista živjeli bez da ih vide. Po mogućnosti da im uplate novac za boravak i onda se ni ne pojave. Nova verzija njihovog viđenja turizma je održivost, ali pod isprikom da to nije za njihovu korist, već šire zajednice. Kao što se i, tobože, ne brinu za osjetljivost svoga sluha, već za dobrobit kamena od kojega je sagrađena Arena. Ma, svakako.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini